Održavanje 5. Hrvatskog iseljeničkog kongresa u Mostaru od povijesnog je značaja, a organizatori žele istaknuti kako je BiH uz Hrvatsku druga domovina Hrvata, poručila je u razgovoru za Večernji list dr. Jelena Nadinić, ravnateljica poslijediplomskog studija iz fitokozmetike na Sveučilištu u Buenos Airesu te jedna od sudionica Kongresa koji će se održati u lipnju.
Koje poruke možemo očekivati na 5. Hrvatskom iseljeničkom kongresu u lipnju u Mostaru?
- Održavanje 5. Hrvatskog iseljeničkog kongresa u Mostaru od povijesnog je značaja iz više razloga. U prvom redu organizatori i sudionici Kongresa na ovaj način žele pokazati globalno hrvatsko zajedništvo. Drugo, želimo reći da je BiH uz RH druga domovina Hrvata i da se ne može ostati ravnodušan i sa strane gledati što se događa s Hrvatima u BiH. Želimo poslati poruku međunarodnoj zajednici, diplomatskim predstavništvima u BiH da Hrvati u cijelom svijetu, od Argentine, Australije, SAD-a, Kanade, Njemačke, Austrije..., pozorno prate događaje u BiH. I na kraju, Hrvati rođeni u BiH, kao i njihovi potomci diljem svijeta, dali su ogroman doprinos u očuvanju hrvatskog nacionalnog, vjerskog, kulturnog i sportskog identiteta u svijetu. Imajući to u vidu, normalno je da se ovaj Kongres po prvi puta održava u Mostaru, najvećem hrvatskom gradu u BiH. Smatram da Kongres predstavlja brigu za hrvatsko iseljeništvo i približavanje Hrvata koji žive u domovini prema sunarodnjacima koji su se morali iseljavati i tako generirati veze i uspostaviti specifične politike, kako bi hrvatski narod bio jedinstven i osnažen u svom identitetu.
Koliki je značaj u činjenici da se Kongres ovaj put održava u BiH, jednoj od dvije domovine hrvatskoga naroda?
- Prvi put sam na Kongresu i zahvalna sam na pozivu da sudjelujem kao suorganizator kako bismo Hrvatima Južne Amerike dali veću vidljivost. S druge strane, to za mene ima posebno značenje jer su mi oba roditelja, iako su se upoznali u Argentini, rođena u BiH. Otac Vladimir u Konjicu, gdje je i moj djed Vladimir, iz Sukošana, došao zbog posla. Tamo je upoznao baku i zaljubio, vjenčali su se i živjeli nekoliko godina, gdje su rođeni i moji stričevi Mladen i Željko.
Moja majka, Mila Jarak, rođena je u Hotnju, gdje su se moji djed i baka po majci upoznali, vjenčali i dobili osmero djece, od kojih je dvoje umrlo kao djeca. Za mene je to povratak korijenima i ima vrlo posebno i emotivno značenje. Tata je govorio da je kao dijete skakao s mosta u Mostaru. A s druge strane, moji ujaci pričaju kako su se kupali u Neretvi.
Na jednom od posljednjih putovanja s majkom, u posjetu pokrajini Córdoba u Argentini, rekla je kako je taj krajolik podsjeća na njezinu Hercegovinu. Nažalost, nismo zajedno doputovali do njezinog mjesta rođenja. Da, definitivno mi je jako važno da je to u Mostaru, jer hrvatski narod ima dvije domovine i iz te dvije domovine ima mnogo iseljenika i potomaka u Argentini.
S obzirom na poznate političke i društvene izazove s kojima se danas susreću Hrvati, a napose oni u BiH, mogu li događaji poput ovoga pružiti odgovore na neka pitanja, ali i donijeti rješenja za određene probleme i izazove?
- Bez sumnje Iseljenički kongres nije politički skup Hrvata koji dolaze sa svih strana svijeta, međutim, kako možete vidjeti iz najave Kongresa, planira se otvoreno govoriti o raznim temama, kao što su, na primjer, povratničke perspektive i integracijski procesi, iseljeni Hrvati iz BiH, zatim analizirati političke, gospodarske i socijalno-kulturne procese koji povezuju Hrvate BiH i RH, između ostalih. Nadam se da na Kongresu nećemo govoriti samo o prošlosti, moramo se okrenuti budućnosti, planirati kako i na koji način umrežiti se na globalnoj razini. Prema tome, na Hrvatima iz BiH, Hrvatima iz RH i Hrvatima iz iseljeništva koji će sudjelovati na Kongresu u Mostaru je da dođu s nekim prijedlozima ili pak programima koji će nas sve ujediniti.
Profesorica ste na Sveučilištu u Buenos Airesu. Možete li nam predstaviti uže područje vašega profesionalnog djelovanja te ima li među vašim studentima i onih podrijetlom iz hrvatskih obitelji?
- Već sam radila kao student na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu Sveučilišta u Buenos Airesu, u području farmakognozije, gdje sam obavljala istraživački rad i bila na različitim nastavnim pozicijama na preddiplomskim studijima. Diplomirala sam, odradila doktorski rad sa studijom argentinske ljekovite biljke (Gentianella spp), nekoliko poslijediplomskih studija u Argentini i Belgiji, a profesionalno sam radila u industriji prerađevina ljekovitog bilja i za kozmetičku industriju prirodnih proizvoda.
Trenutačno i od 2012. sam ravnateljica poslijediplomskog studija iz fitokozmetike na Sveučilištu UBA. Cilj mi je realizirati projekte u suradnji UBA sa sveučilištima u RH i BiH, uspostaviti centar za kroatistiku na UBA. Nadam se da će Kongres potaknuti ove pregovore. Kao profesorica i budući da koristim hrvatsko ime, mnogi već znaju moje podrijetlo i prilaze mi jer u Argentini doista ima mnogo hrvatskih potomaka!
Kako danas živi hrvatska iseljenička zajednica, kako u Argentini, tako i u Južnoj Americi?
- Hrvati su rasprostranjeni u mnogim zemljama Južne Amerike, prema migracijskim valovima. U Argentini posebno imamo tri velika migracijska vala koji su smješteni od sjevera do juga. Najviše njih, gotovo 80%, nastanilo se u tri velika grada, Buenos Airesu, Rosariu i Córdobi, ali Hrvata ima u svakoj provinciji Argentine. Vidjeli smo to u 1. digitalnom popisu Hrvata u Argentini, koji razvijamo kao dobrovoljni registar preko www.censocroata.com.ar zajedno s Cristianom Šprljanom i Ivom Vidić, a pod pokroviteljstvom Središnjeg ureda za Hrvate izvan RH i Veleposlanstva RH u Argentini. Imamo mnogo hrvatskih organizacija koje se uglavnom bave širenjem hrvatske kulture i običaja. Radim u upravnom odboru dviju najznačajnijih, Argentinsko-hrvatske industrijske i trgovačke komore (CACIC) i Hrvatske udruge Jadran. Članica sam Vijeća Vlade za Hrvate izvan Hrvatske od 2017. i, zahvaljujući tome, upoznala sam i druge predstavnike iz cijelog svijeta. Zajedno s predstavnicima Južne Amerike činimo vrlo jedinstvenu skupinu jer smo svjesni da je u našim zemljama najveći broj hrvatskih potomaka u svijetu. Održali smo već pet skupova, poznati kao Susret hrvatske dijaspore iz Južne Amerike, posljednji je bio u Buenos Airesu 2019., u organizaciji CACIC-a, gdje sam bila suorganizator, s više od 300 sudionika iz 13 zemalja. Sljedeći će biti u ožujku u Asuncionu u Paragvaju.
Koliko su snažne veze iseljenika s domovinama, kako Hrvatskom, tako i BiH?
- Iako osobne veze ovise o svakome, kao institucije održavamo čvrste veze. Vrlo smo informirani o vijestima, uglavnom iz Hrvatske. Mislim da ima još puno prostora za odnose svih vrsta s BiH.
Postoji li zanimanje među Hrvatima u Južnoj Americi za povratkom u mjesta podrijetla i koje su ključne prepreke?
- Zanimanje postoji, uglavnom iz Južne Amerike gdje se mladi ljudi iseljavaju u potrazi za boljim životom, a RH je uvijek prva opcija, uglavnom zato što dosta znaju iz obiteljskih razgovora, a sigurnost je važan čimbenik.
Prepreke su uglavnom birokratske jer, unatoč tome što se traži povratak mladih, još uvijek ne postoji organizirana i dosljedna politika koja konkretnije aktivira povratak potomaka latinoameričke dijaspore. Iako mnogi pokušavaju s većim ili manjim uspjehom, a znamo za brojne slučajeve da, unatoč poteškoćama, uglavnom mladi koji traže profesionalno priznate poslove, ostaju u RH. Mnogi se prijavljuju za Croaticumove stipendije i u tom smislu BiH treba uvrstiti kao mjesto održavanja Croaticuma. Tada su skloni ostati sve dok dobiju posao.
Na koji način hrvatsko iseljeništvo može biti svojevrsni pokretač pozitivnih gospodarskih promjena u RH i BiH?
- Kao što smo mi Hrvati izvan Hrvatske godinama u mjestu u kojem smo živjeli u svijetu isticali RH, danas je naša zadaća da Hrvati koji žive u RH znaju za nas, a ne da nas se smatra teretom ili građanima drugog reda. Zato se mora raspravljati o mnogim pitanjima i otvoriti mentalitet prema prihvaćanju da naša životna i profesionalna iskustva mogu unaprijediti zemlju. U Argentini je 2013. proveden program pod nazivom “Raíces” (Korijeni), čiji je cilj bio uspostavljanje mreže povezivanja između argentinskih znanstvenika u inozemstvu i znanosti koja se razvija u Argentini i pogoduje repatrijaciji znanstvenika. Mislim da bi to bio izvrstan način da se pokrenu i prepoznaju hrvatski stručnjaci i akademici iz dijaspore. Posebno mislim na Južnoamerikance, koji smo navikli raditi u kriznim vremenima i nositi se s njima. To iskustvo treba koristiti ne samo u RH i BiH nego i u Europi.•
Nevjerovatno da se teza o svojatanju mostara stalno ponavlja.Tako da i ova dr jelena,ne poznajuci materiju porucuje da je mostar hrvatski grad.Prava istina je da je mostar bio uvijek vecinski muslimanski-bosnjacki grad,sto je i danas.Toliko neistine da kazete da je nesto hrvatsko je van pameti.Cinjenica da je mostar bio uvijek muslimanski- bosnjacki, je postojanje mostarskog starog grada, koji je simbol muslimanstva- bosnjastva iz kojeg je izrastao novi mostar.Od kada zivim u mostaru,on je uvijek bio vecinski muslimanski ,a zivim dosta dugo i pamtim da su takav mostar prihvatali i srbi i hrvati.Negdje 60tih god poceli su pristizati dosle ne bosnjaci, u ne naseljeni dio mostara .To je istina koja treba da je plasiraju mediji,a ne jednostrane izjave hrvatske politike.Gradjani mostara ne bi nikad zaratili u mostaru ,da nisu dosli ekstremni (doseljenici) hrvati.Mostar je prije rata 90ih bio, vojni grad u vojnim logorima sa vojskom JNA i mogli su ga osvojiti kad su htjeli ,samo sto to nije bila politika milosevica i tudjmana.Ovo je sjecanje na mostar sa jednom istinom,a ne kako nepoznati pricaju o tome.