Prošlo je već pola desetljeća otkako je Mijo kročio u drugo stoljeće svoga života. Premda se na njegovu licu i tijelu vide tragovi teška života, njegov bistri um i elan za životom, posebice za pričom, čine ga sredovječnim starcem, piše Večernji list BiH.
Danas se svi zatvorili
- Budim se noću i vidim sve strahote koje sam pretrpio tijekom svih proteklih ratova. Najteži dio mog života je onaj koji sam prošao na Križnom putu. Nije bilo lako gaziti po mrtvim tijelima i krvi. Preda nas Tito u ruke partizanima i na tom putu mnogi mladi ne stigoše kući - prisjeća se Mijo tih dana koji mu danas ne dopuštaju mirno spavati.
Naime, u širokobriješkom selu Mamići, nedaleko od Kočerina, Mijo Martinović Rasić, okružen dijelom svoje obitelji i prijateljima (prijatelji i poznanici zovu ga Mijat), proslavio je ulazak u 105. godinu života.
- Proletješe ove 104 godine za tren. Najteže mi je što nema više onih starih vremena kada su se ljudi družili i međusobno komunicirali. Danas se svatko zatvorio u svoju kuću. Ne znam što bih ti rekao, čemu mogu zahvaliti što sam doživio tako duboku starost. Prije svega, živio sam umjereno bez ikakvih pretjerivanja. I danas redovito popijem po čašicu rakije, čašu vina ili piva, rijetko kad se naljutim, ne jedem puno, a slatko uopće ne konzumiram. Legnem najkasnije oko 22 sata, ali sam u pet već na nogama - tvrdi slavljenik.
Mijat već dugo godina živi sam, supruga mu je davno umrla. Djeca, njih osmero, uglavnom ne žive u Mamićima. Završila su visoke škole i danas žive u Splitu, Rijeci, Poreču, Belgiji i drugdje. S Mijatom se može satima razgovarati i slušati zanimljive priče. No, ratna zbivanja glavna su tema njegovih priča.
- Bio sam dobar vojnik u 13. pukovniji - često je počinjao Mijat svoju priču prisjećajući se i onih detalja, potkrijepljenih imenima i mjestima zbivanja, kao da su se jučer dogodili. Kada priča o tim vremenima, teško ga je zaustaviti, ali i skrenuti s teme, pravi se kako tada slabo čuje te koristi prigodu iznijeti svoja viđenja i stajališta. Njegove priče više nalikuju na predavanja jednog kroničara nego starca koji tek zna čitati i pisati.
Uz zapaljene svijeće, tortu, šampanjac, kratak govor i sve ostalo što se podrazumijeva za dostojnu proslavu rođendana, Mijat je proslavio svoj 104. rođendan. Žao mu je što je prije godinu dana ovaj svijet napustila njegova poznanica i sumještanka Jela koja je bila dvije godine starija i misli da je on trenutačno najstariji stanovnik ovog kraja.
Ne želi iz svog doma
Kako tvrdi kći Anđa, Mijat se ne da nagovoriti da se preseli kod bilo kojeg djeteta. On u svojim Mamićima želi ostati do kraja života, koji, sudeći prema njegovu ponašanju, neće stići tako brzo.
- On je ovdje najsretniji i svaka promjena teško bi mu došla. Ubila bi ga. Nije mu lako, ali snalazi se - kaže Mijina kći Anđa, a s tim se slaže i Anđin suprug koji se pobrinuo za specijalitet ispod peke.
- Predlažem da moj sljedeći rođendan proslavimo kod Tosića, tako se zove obližnja gostionica. Ne želim da se moja djeca i prijatelji trude u spremanju objeda. Želim da i oni uživaju - kaže slavljenik koji je za ovu posebnu prigodu popio i dvije čaše šampanjca. Svidjelo mu se to sladunjavo vino. Ne boji se Mijo ni korone ni drugih bolesti. Smeta mu što slabo čuje, a vid ga pomalo napušta.
- Teško mi je kada iziđem van da ne zapnem za nešto i padnem. Nisam naviknuo na bolnice, a ne bih htio nikome biti na teret - kaže Mijat.
Ovaj vjerojatno najstariji stanovnik svoga kraja služi se i mobitelom, sluša radio i gleda televiziju, tako da je u tijeku svih zbivanja u svijetu. Grije se drvima, ali tu je i klima-uređaj, za svaki slučaj.
