Mediji su posve opravdano već nazvali summit Europske unije i šest zemalja "zapadnog Balkana" u Beču 27. kolovoza najvažnijim političkom događajem za ove zemlje u ovoj godini jer se EU obvezao izdvojiti stotine milijuna eura za regionalne infrastrukturne projekte jer je na Bečkom summitu ovih zemalja usvojena politička deklaracija u kojoj se potvrđuje tzv. europska perspektiva zemalja ove regije, jer je summit u Beču bio prigoda i za brojne bilateralne susrete čelnika EU i regije "zapadnog Balkana", jer je... Odgovorniji mediji navode da je riječ o nastavku tzv. berlinskog procesa koji je prošle godine inicirala njemačka kancelarka Angela Merkel, te da će se sastanci o "Zapadnom Balkanu" održati i u sljedeće dvije godine u Francuskoj i u Italiji.
Dakako, na summitu EU i šest zemalja "zapadnog Balkana" nije mogla biti zaobiđena ni vrlo zabrinjavajuća situacija s novom seobom naroda u pravcu zapadne Europe, u prvom redu Njemačke i Švedske, jer je to jedna od najvažnijih i najdramatičnijih tema, važnija i od „Grexita", koje potresaju EU. Dogovorena je izrada nove strategije prema izbjeglicama unutar EU kojoj će se zemlje „zapadnog Balkana" morati prilagoditi, jer one i nisu drugo do dio tzv. balkanske rute...
No, vratimo se pitanju razumijevanja "Berlinskog procesa", zbog čega je nužno prvo objasniti pojmove iz procesa privođenja zemalja "zapadnog Balkana" u Europsku uniju. U Solunskoj agendi, ključnom dokumentu Europske unije iz 2003. godine, ključnom po sudbinu zemalja bivše Jugoslavije u EU, pod regijom "zapadni Balkan" se misli na zemlje bivše SFRJ minus Slovenija (jer je jednom nogom već bila u EU) plus Albanija. Podrazumijevala se i Hrvatska, jer je bilo tada posve neizvjesno kad će postati članicom EU. Ali, uvijek je to bio samo terminus tehnicus - operativan pojam iz procesa privođenja novih članica u EU.
Unatoč tomu, cijelo vrijeme pojmove"zapadni Balkan" ili "regija" prate i deplasirane politizacije. Otklon ili čak odium prema pojmovima "zapadni Balkan" i "regija" se u Hrvatskoj, primjerice, primjećuje i kod kozmopolitski orijentiranih intelektualaca, a ne samo primordijalističkih zarobljenika u prošlost, što nije samo izraz činjenice da je Hrvatska u međuvremenu postala članicom EU (koja, doduše, potrebuje tzv. retrospektivnu europeizaciju), nego i nesigurnosti u sebe i u EU, te potvrda da se nije daleko odmaklo u razumijevanju Hrvatske kao političke zajednice, ili EU kao sui generis prostora transnacionalnih pulsacija i socijalizacija.
Unutar EU, u babilonskoj kuli jezika i kultura, složenih i višestrukih identiteta, kojom se upravlja temeljem načela supsidijarnosti i višerazinske podijeljenih nadležnosti, nema nikakve potrebe za pravljenjem novih teritorijalnih zajednica, ali ima i unutar sebe i u prvom susjedstvu potrebe za infrastrukturno i gospodarski uvezanim regijama i podregijama, tim prije ako pretendiraju biti sastavnim dijelom EU. Utoliko je posve logično što se i o zemaljama "zapadnog Balkana" unutar EU razmišlja kao prostoru buduće prometne i gospodarske umreženosti.
Posve je irelevantno za ovu priču što je taj prostor nekoć bio umrežen, pa i jedinstveno tržište, jer je on u međuvremenu postao sinonimom za tzv. balkanizaciju, to jest usitnjavanje. O tomu uostalom svjedoče sva redovita godišnja izvješća Europske komisije o tzv. individualnom napretku zemalja "zapadnog Balkana". Nitko u tim izvješćima ne dovodi, pak, tzv. individualni pristup u pitanje, ali se redovito preporučuje zemljama "zapadnog Balkana" tzv. debalkaniziranje putem regionalne suradnje.
Ali, čim se progovori ovim kategorijama otvaraju se jalove prepirke oko tobož skrivenih političkih namjera EU, što je u prvom redu izraz nepoznavanja preciznih pravila iz procesa proširenja, odnosno pristupanja EU. Još od tzv. zagrebačkog summita EU, s kraja 2000., jasno je upućenima da nema prijema u EU za zemlje "zapadnog Balkana" u paketu, nego će one biti primljene u ovisnosti od dinamike vlastite transformacije, sukladno visokim standardima prilagodbe (Kopenhaški kriteriji, Madridski kriterij, monitorinzi, izvješća ...)
Upravo, dakle, kako su i tražili Hrvati prije 15 godina, ne u formi konvoja nego regate, pa tko prije ispuni kriterije prilagodbe, bit će prije i primljen u EU. To je i doslovce vladajući princip u EU, posebice od Solunske agende do danas. Utoliko i nema smisla sumnjičiti EU kad inicira procese uvezivanja zemalja "zapadnog Balkana" putem zajedničke gospodarske, infrastrukturne suradnje, jer EU i dalje podrazumijeva individualne napore zemalja-potencijalnih pristupnica, ali i regionalnu suradnju svih šest preostalih zemalja tzv. zapadnog Balkana (BiH, Srbija, Crna Gora, Makedonija, Kosovo i Albanija). Posebno je osjetljivo pitanje odnosa Srbije i Kosova, ali to je zasebna tema. U Srbiji se još uvijek ne izgovara javno tzv. najskuplja srpska riječ (Kosovo), ali se zajedno s Kosovom pregovara po pravilima međunarodnog prava i zajedno s Kosovom sjedi u istom čamcu na putu ka EU.
Ovdje sam dužan barem dotaći i još jedan kontaminirani pojam, naime pojam "Jugosfera" koji je poznati novinar londonskog tjednika "The Economist", Tim Judah, prvi put upotrijebio 2009. godine. I to je u biti terminus tehnicus, pod kojim je Judah podrazumijevao sve novonastale zemlje bivše SFRJ, uključivo i Kosovo, koa prostor bliskih kultura, kako bi izbjegao političke konotacije koje neminovno proizvodi pojam Jugoslavija. No, pojam "Jugosfera" je doživio istu sudbinu kao i pojam "zapadni Balkan", posluživši samo onima koji manipuliraju nepostojećim opasnostima od nove političke zajednice nalik bivšoj Jugoslaviji. Među ovakvim manipulatorima nepostojećom opasnošću su brojni profesori, politički analitičari i novinari, nažalost.
Time se ovdje ne mogu detaljnije pozabaviti, pa ću i izrijekom pozdraviti što se 27. kolovoza o.g. u Beču konačno i definitivno tzv. berlinska inicijativa, koje se u međuvremenu zove "Berlinski proces" uobličila u "balkansku infrastrukturnu agendu", tj. plan infrastrukturnog moderniziranja i uvezivanja bivših jugoslavenskih republika i bivše autonomne pokrajine Kosovo. O toj se inicijativi razgovaralo prije Beča na nizu "sastanaka šestorke" u Bruxellesu, Prištini, Rigi..., da bi se uobličio plan izgradnje infrastrukturne mreže u oblastima energije, transporta i telekomunikacija u regiji "zapadnog Balkana".
Već na sastanku u Prištini 25. ožujka o.g., moglo se iz govora povjerenika Europske komisije za susjedsku suradnju i proširenje EU Johannesa Hahna razumjeti što se želi postići izgradnjom tzv. osnovne cestovne, želježničke, energetske i telekomunikacijske mreže koja povezuje sve glavne gradove i sve glavne gospodarske centre i veće luke u zemljama zapadnog Balkana. Dakako, "ove prioritetne veze mogu postati dio osnovne mreže samo ako su države članice u stanju da se obavežu da će da završe sa svim relevantnim ulaganjima i ostalim programskim mjerama do 2030.", upozorio je izravno Hahn, pri čemu osnovna mreža podrazumijeva koncentriranje na „najbitnije interkonektore, te da zemlje imaju neophodna fiskalna i proračunska sredstva da ih završe na vrijeme".
Mjesec dana potom je Europska komisija na sastanku "šestorke" u Bruxellesu obvezala sudionike na izradu konkretnih planova i mjera, izrazivši spremnost da u tu svrhu uloži 130 milijuna eura do kraja ove godine i cijelu milijardu eura nepovratne pomoći, putem IPA II, tijekom trajanja projekta. Još je važnije što je EU obećala pomoći da se od međunarodnih financijskih institucija osiguraju krediti pod povoljnim uvjetima od deset milijardi eura. Poslije summita EU i šest zemalja tzv. zapadnog Balkana u Beču, jasno je da je Europska unija voljna poduprijeti projekte u šest spomenutih zemalja ZB s više od 600 milijuna eura, pri čemu trećina potpore proistječe iz Fonda za približavanje Europskoj uniji, a dvije trećine su sredtsva europskih investicijskih banaka.
Za uzvrat EU očekuje da će do 2030. godine u regiji"zapadnog Balkana" funkcionirati u prvom redu moderna cestovna mreža koja će povezati ovu regiju i nju s EU. Očekuje se, dakle, posve konkretno da i BiH dobije novac za mostove u Gradišci i na autocesti Odžak-Svilaj. BiH je, također, zaintersirana i za potporu autocesti Banja Luka-Livno koja bi trebala uvezati BiH s autocestama u Hrvatskoj, a zainteresirana je i za Jadransko-jonski autoput, koji bi kroz BiH prolazio u dužini od 117 kilometara. Dogovoreno je, navodno, već i financiranje pruge Sarajevo Beograd, preko Tuzle i Zvornika.
Usput kazano, unatoč međusobne političke ignorancije, dogovoren je i srpsko-kosovsko-albanski projekt autoceste Niš-Priština-Drač, s čijom bi realizacijom trebalo početi već sljedeće godine. Za energetsko umreženje ove regije prioritet ima, pak, tzv. trans-balkanski koridor. Navodno su za sada potvrđena čak 24 projekta, vrijedna 7,7 milijardi eura, čime bi trebalo da bude postignut rast bruto BDP od jedan posto godišnje u svim zemljama regije "zapadnog Balkana", te da da se u idućih 15 godina u njima otvori 200.000 novih radnih mjesta.
Na svim pripremnim sastancima i na završnom u Beču, tražio se, dakle, i srećom, postigao dogovor o gospodarskoj obnovi zapuštene regije, bez politizacije pojmova kakvi su "zapadni Balkan", "regija" ili ne baš sretni Judahov pojam "Jugosfera". Jer, regija "zapadnog Balkana" žurno treba i razvoj infrastrukture i gospodarski rast i razvoj, kao i transformacije političkih sustava i pravno-političkih ambijenata. Ali, te vrste transformacija ostaju obveze svake potencijalne članice EU. Paralelno s tim obvezama bi zemlje aspirantice na članstvo u EU - poslije Beča - sve učiniti da bi odgovorile i obvezama iz malog "Marshallovog planu" u režiji EU za zemlje "zapadnog Balkana".
Ma koliko morali ostati skeptični prema preuzetim obvezama balkanskih tobožnjih lidera u Beču iz „Berlinskog procesa", ne smije se izostaviti spomenuti da je u zaključke "Bečkog summita o zapadnom Balkanu" ušla i Deklaracija o bilateralnim pitanjima, koju su potpisali šefovi diplomacija zemalja regije, sudionica skupa u Beču. Šefovi diplomacija zapadnog Balkana su se obvezali da njihove države sva otvorena bilateralna pitanja rješavaju u duhu dobrosusjedskih odnosa, te da neće jedne druge ometati na putu europskih integracija, kao i da neće otvarati ova pitanja na način kako bi jedni druge blokirali. U Deklaraciji je kazano da su potrebni i konkretni koraci političkih lidera zapadnog Balkana ka trajnom pomirenju u regiji ...
Kad bi zemlje "zapadnog Balkana" doista i smogle snage ispuniti sve preuzete obveze na summitu u Beču, otvorila bi se, dakako, u posve novom svijetlu i pitanja koja sada teško opterećuju međusobne odnose ovih zemalja ili njihove odnose s EU. Otvorila bi se i mogućnost za ono što je ishitreno i neuvjerljivo predložio predsjednik Vlade Republike Srbije Aleksandar Vučić, naime da sve zemlje koje su sudjelovale u sukobima na prostoru bivše Jugoslavije pronađu "jedan zajednički dan sjećanja na sve žrtve", koje se ne bi razlikovale "po nacionalnoj pripadnosti". Pri čemu i nije upitna Vučićeva ocjena da bi "svako mogao da pokaže jednako poštovanje prema žrtvama" kako bi svi "znali da su žrtve postojale na svim stranama", ali jeste njegova vjerodostojnost.
Ispisao sam brojne tekstove i knjige o nužnosti kritičke kulture sjećanja, sintetičkog pamćenja, te nužnosti srama i stida, kako bismo potom imali pravo i na suze za svim nastradalima. Protivu sam cijelim svojim angažmanom protivu kontraproduktivnih (samo)viktimizacija, ali se bojim i neiskrenih isprika u zemljama bivše SFRJ. Sve bi se "garave šerpe" trebale kad-tad ispričati "čađavom loncu", kako je to smisleno jednom davno formulirao srpski publicista Miloš Vasić, no pitanje je smisla ispraznih isprika ako prvo politički Beograd ne prizna da su Srbija i bivša JNA najodgovornije za porušenu infrastrukturu, dokinuto tržište, paljenje hrvatskih i bh. gradova i sela, pa dobrim dijelom i za nesreću koja će potom pogoditi Srbe i u Hrvatskoj i u BiH i na Kosovu. U toj nesreći nema nevinih, kako se rado siju iluzije i među Hrvatima i Bošnjacima i Albancima...
Možda će tek kad se cijeli prostor "zapadnog Balkana", ili regija "Jugosfera" infrastrukturno umreži i uveže u gospodarsku cjelinu, na njegovom putu u Europsku uniju po principu regate, a ne konvoja, biti ponovno šanse da se prepoznaju i naše međusobne neprijeporne kulturološke bliskosti. A tad bi se na sve strane mogli pojaviti i oni koji nemaju "orahe u džepovima", pa će se pobrinuti i za demonstraciju političke mudrosti u regiji "zapadnog Balkana", poput one koju je demonstrirao Willy Brandt kleknuvši u varšavskom getu, ili još više njegovim "istočnim politikama"!
Ali, dotada, neka braća u regiji "zapadnog Balkana" prvo zasuču rukave u svojim zemljama na infrastrukturnom, prometnom i energetskom umreženju radi budućnosti njihovih zemalja, uključivo i u Europskoj uniji!
