Hoće li nas i kada primiti u Europu? Za deset, petnaest, dvadeset godina? Ili nikad?
Europa je gore, daleko. U njoj – kristalne koncertne dvorane, zračne luke slične mravinjacima, svuda med i mlijeko. Zemaljski raj, takoreći.
A ja putujem na jug, u srce Balkana, u drevnu varošicu Kreševo, stiješnjenu među brdima i planinama, daleko od Europe.
Put preko Vlašića i niz Lašvu pretrpan automobilima, autobusima, kamionima. Krivudav, nepregledan, uzak. Česti odroni i rupe na kolniku. Jedva se na njemu mimoilaze teška vozila. Od Kaonika prema Kiseljaku još uži. Kada se skrene prema Kreševu, čini vam se da je to asfaltirana staza za pješake, uklesana u brdo pokraj živahne bistre rječice, i da su tu slučajno zalutala vozila.
U Kreševu čeka svečanost dodjele književnih nagrada s natječaja Zaklade "Fra Grgo Martić". Trgom u centru gradića koji pamti stoljeća žubore stihovi pjesnika pristiglih iz Sarajeva, Zagreba, Splita, Banje Luke, Prozora, Mostara... Dodaju nove treptaje duši grada čija zdanja pričaju povijest.
Uvečer odlazimo u salon čije sam ime zaboravio.
U salonu – čeka Europa.
Sve čisto, sve uljudno, sve blista nekim posebnim sjajem. Ljudi posebno.
Glazba europska, ophođenje europsko, svečanost dodjele nagrada europska.
Kada sam se vratio u Banju Luku i kada su me pitali gdje sam bio, bez razmišljanja sam odgovorio:
– U Europi!
Ni časak se nisam dvoumio jesam li rekao punu istinu.
Godinu i pol ili dvije poslije ponovno sam u Kreševu. I opet ista pitanja:
Hoće li nas i kada primiti u Europu? Za deset, petnaest, dvadeset godina? Ili nikad?
Gost sam Ante Stanića, pisca i predsjednika Zaklade "Fra Grgo Martić".
Oko četiri kilometra od grada, na nadmorskoj visini od 740 metara, čeka blago zaobljena visoravan Gajice. Odatle pogled na Bjelašnicu, Zec planinu i okolne planinske prijevoje i brda ni za što ne zapinje.
Na samom vrhu, sličnom gornjoj površini šumske gljive iz Andersenove bajke, ranč Stanića. Ergela s rasnim jahaćim konjima, uredno orezani i okrečeni voćnjaci, njegovane livade i brižljivo iskrčena šuma...
Opet – Europa. Samo, nešto toplija od one u kojoj su zračne luke slične mravinjacima. Jer, nebo nad Gajicama je bistro, prozračno, čas visoko i nedostižno, čas tako nisko da ti se čini da ga možeš dotaknuti ispruženom rukom. I nigdje na njemu trunka smoga, nigdje traga ljudskog nemara.
Europa, nego što! Samo nešto drugačija od one od koje čekamo odgovor kada će nas primiti. Osobito drugačija kada se u vedru noć punog mjeseca ospu raskošni zvuci sa žica prima i gitara, pa se za njima otisnu grleni glasovi onih koji u pjesmi i druženju vide smisao života.
Kraj je četvrtog mjeseca dvije tisuće i trinaeste godine. U ovom djeliću Europe, po visoravni Gajice, procvjetale trešnje, šljive požegače, jabuke, kruške, breskve...
Raspjevale se ptice. I ljudi se s njima raspjevali.
Pjeva Europa.
– Gdje si bio? – pitaju me po povratku u Banju Luku.
– Proveo vikend u Europi – odgovaram.
I opet nema mjesta dvojbi jesam li rekao istinu.
Otvori KEKS Pay
