Uloga blaženog kardinala Alojzija Stepinca u Prvom svjetskom ratu često je znala biti tema prijepora o njegovu liku. Naime, činjenica da je kraj rata dočekao kao solunski borac na Solunskoj fronti u nekim je krugovima znala bacati sjenu na njegov domoljubni lik, tj. znalo ga se prikazivati kao zagovornika i pobornika jugoslavenstva. Tek se pažljivom povijesnom analizom, uz pomoć njegovih preciznih biografa, poput Alojzija Benigara, uspjelo rekonstruirati što se događalo sa Stepincem u ratnim vremenima, odnosno kako je i zašto završio kao solunski dragovoljac. Zapravo, cijeli Stepinčev ratni put iznimno je zanimljiv kako bi se njega shvatilo kao osobu, i to ne samo u razdoblju Prvoga svjetskog rata nego i vremenu koje je uslijedilo, preko njegova držanja u Pavelićevu ustaškom režimu i kasnijoj komunističkoj diktaturi Josipa Broza, koja ga je na koncu i pogubila.
„Vrijeme koje je Stepinac proveo u austrougarskoj vojsci vrlo je važno da bismo ga razumjeli kao osobu. On ga se često i živo prisjećao i godinama poslije. Njegova iskustva iz vojske, a osobito nakon vremena provedena na fronti, iako nije dugo trajalo, razlikovala su ga od većine drugih svećenika, uključujući i pripadnike starijeg naraštaja spokojnih gospodskih prelata. Rat je doveo u pitanje njegovu odluku da postane svećenik, no istodobno ga je podvrgnuo zahtjevnom ispitu i očvrsnuo. Pripremio ga je da živi svoj poziv nakon što ga je naposljetku ponovno otkrio i da to čini na junački način – sve do samoga bolnog kraja“, piše Robin Harris u knjizi „Stepinac – njegov život i vrijeme“.
Stepinac se praktički odmah nakon svršetka mature, istoga dana, morao javiti u Karlovac na vojnu službu. Kako navodi njegov najopsežniji biograf Aleksa Benigar u knjizi „Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal“, tom je prigodom samo usput svratio do Krašića, kako bi pozdravio svoje ukućane i da uzme nešto rublja. Njima je izgledao u licu mršav, premda se tjelesno osjećao zdravim i snažnim. U Karlovcu je 29. lipnja stupio u vojnu služ- bu u 96. karlovačkoj pukovniji, obukao vojničku odoru i zadužio pušku.
„Kao kardinal rado se sjećao kako je kao vojnik prije polaska na ratište klečao u kapeli Majke Božje Loretske u franjevačkoj crkvi u Karlovcu“, piše Benigar i objašnjava da je Stepinac bio „ajnjeriger“ (jednogodišnjak) te je zbog toga poslan u Rijeku na pripravni časnički tečaj, koji je trajao šest mjeseci.
„Kakav su život ti mladi ljudi provodili u Rijeci kao kadeti, pripovijedao je sam kardinal. Gotovo svake nedjelje iza mise, kojoj su svi morali prisustvovati, polazili bi neki od njih ravno u javne kuće i kojekuda. Alojziju se to gadilo on bi svake nedjelje, iza zajedničke mise, pohrlio preko 561 stepenice u svetište Majke Božje na Trsat, da prisustvuje još jednoj misi. Ondje se žarko preporučivao nebeskoj majci i zazivao njezinu zaštitu da ne izgubi svoj najljepši mladenački ures, čistoću duše i tijela“, piše Benigar, navodeći kako je sam Stepinac znao pričati da može Majci Božjoj zahvaliti jer ga je sačuvala u ratnim danima, pa se zbog toga, na povratku iz Rima, nekoliko dana zadržao na Trsatu i ostavio spomen-pločicu zahvalnicu.
Neki su, kako navodi Benigar, posredovali za Stepinca da ne ode na ratište, no on to nije želio, već je rekao: „Ako je Božja volja, on će me i iz samoga pakla izbaviti“. Prije odlaska na talijansko ratište Stepinac je u sjemeništu posjetio i svoje kolege te im pripovijedao kako talijanski zrakoplovi nadlijeću Rijeku i bacaju promidžbene letke. Nakon što je 20. veljače 1917. završio skraćeni časnički tečaj, poslan je na talijansko ratište. Najprije je bio kadet, zatim „femrih“ (zastavnik) i potom poručnik kod pješadije 96. pukovnije zvane „Mitara“. „Isticao se spretnošću, razumijevanjem i dobrohotnošću prema ostalim vojnicima, prema pripovijedanju seljaka Ćuka, koji mu je bio ratni drug. Alojzije je bio dobar prema vojnicima koji su mu bili podređeni. Nitko bolji od njega. Nikada ih nije kažnjavao. Iako poručnik, znao je zamijeniti običnog vojnika na straži. U streljačkim je rovovima sa svojim vodom dijelio istu sudbinu, pa i kad je trebalo voditi borbu sa štakorima.
Već su se tada na njemu jasno primjećivale tri stožerne kreposti: ljubav prema istini, pravednost i neporočnost, koje stalno ističu u njegovu životu. Zbog tih su ga vrlina vojnici cijenili i poštivali“, piše Benigar i napominje kako je mladi Stepinac najprije sudjelovao u žestokim bitkama oko Gorice, zatim prilikom proboja talijanske fronte na Soči. Sa svojim je ljudima prešao Tagliamento sve do rijeke Piave. Tu je sudjelovao u bitkama na srednjem i donjem dijelu fronte uz more. A u rovovima Stepinac je doživio mnogo toga. Danomice je gledao oko sebe razaranje, krvoproliće i smrt te je stalno oko sebe imao ranjene i mrtve, slušao zujanje metaka i šrapnela.
Već se bio priučio da po zujanju granate točno pogodi kamo će pasti. Jednom je sjedio s dvojicom vojnika kod potoka, a talijanska je artiljerija strašno pucala. Dobro su gađali. Najednom zazuji granata. ‘Gotovi smo! Ravno će na nas!’, povikne Alojzije. I pogodio je. Granata je pala među njih, zabila se u zemlju i ranila vojnika koji je bio uz njega u petu. Srećom nije eksplodirala. Da je eksplodirala, svu bi trojicu raznijela na komade“, bilježi Benigar. Najveća pogibelj za vojnike bili su talijanski mali topovi („špukeri“) i minobacači, jer su bili vrlo precizni.
„Alojzije je jednoč opazio, a to je zapazila i austrijska artiljerija iza rovova, kako od vremena do vremena pucaju na rovove iz jednog te istog gnijezda. Austrijska ih je artiljerija htjela ušutkati. Alojzije dobije zadatak da telefonom obavijesti artiljeriju kako gađaju. Teška austrijska ‘haubica’ ispali snažno prvu granatu, ali pogodi malo iza Alojzija, tek što nije udarila po vlastitim vojnicima. Alojzije ljutito javi telefonom: ‘Zu kurz – prekratko!’ Oni opale po drugi put, ali ovaj put malo ispred njih. On ponovno dade isti izvještaj. Kad su opalili treći put, čini se da su pogodili. Alojzije je sve to promatrao kroz tzv. sisanku, tj. željezni zaštitni zid što ga ni strojnice ne bi mogle probiti. No odjednom mu se učinilo da su Talijani nanjušili njegovu nazočnost. Najedanput začuje kako je opalio njihov ‘špuker’. Po zvuku je granete razabrao da će ona pasti upravo na mjesto gdje se on nalazio. Brzo skoči u kavernu da se zaštiti. Jedva je prošlo sedam do deset sekundi kad najednom granata padne točno onamo gdje se on maloprije nalazio. Da se nije maknuo, granata bi ga bila raznijela. Vojnika koji je ondje uz njega stajao, a tko zna zašto se nije maknuo, granata je zahvatila i izranila od glave do pete. No ostao je živ“, piše Benigar o tim dramatičnim trenucima u rovovima.
No bilo je i drugih nevolja, poput vode koja je nahrupila u rovove nakon obilnih kiša, pa su talijanski vojnici, da se ne potope, napustili svoje rovove i stajali su, dršćući, nedaleko od austrijskih vojnika, koji su ih mogli u trenu posmicati strojnicama. No Stepinac je razmišljao kako ne bi bilo ni ljudski ni kršćanski pucati na postradale, pa nije ispaljen nijedan metak.
Rovovi su bili blizu te su vojnici međusobno kontaktirali, a razvila se i neka vrsta prijateljstva, pa je Stepinac jednom zatekao jednog od svojih vojnika kako talijanskim vojnicima dobacuje cigarete, a Talijani su u rovove dobacivali naranče. U isti je tren talijanski časnik zgrabio za šiju svoga vojnika koji je bacao naranče, a Stepinac je velikodušno prešao preko takve vrste čovjekoljublja. U Stepinčevo se pamćenje snažno urezao 15. lipnja 1918., kad je počela velika austrijska ofenziva na rijeci Piavi. Prije bitke vojni kapelan Miroslav Vanino svim je vojnicima dao skupno odrješenje od grijeha. Svi časnici dobili su točno razrađen nacrt napada, po kojemu se znalo što im je činiti. Stepinac se i ovaj put nalazio u prvim redovima.
„Austrijska vojska talijansku je zaokružila u obliku potkove. Sasvim naprijed na lijevom krilu bio je Alojzije sa svojim vodom. Austrijska je artiljerija neprestano tukla od tri sata ujutro do 11 sati s 1.500 topova. Juriš je bio naređen za 11 sati. No, sve je omela izdaja. Dvojica oficira, koje je Alojzije kasnije našao u zarobljeništvu, Sarajlija Avazović, katolik, i neki Srbin, Petrović, prešli su k Talijanima i izdali osnovu napada. Talijani su se brzo povukli s prvih linija i austrijska artiljerija je pucala u prazno. U 11 sati počne austrijska pješadija jurišati misleći da je pred njom sve smrvljeno, a kad tamo, dok su prolazili kroz prve neprijateljske redove, ne nađoše nikoga, ni živa ni mrtva“, bilježi Benigar i dodaje kako je trebalo prijeći Piavu, a neki je časnik bio toliko uzbuđen i preplašen da nije mogao ni izgovoriti zapovijed pa je, kako se ne bi čekalo, Stepinac glasno izdao zapovijed za prelazak.
„Čim su prešli rijeku, najednom iza njih odleti u zrak most. Gotovo su svi mostovi na Piavi bili dignuti. Pogodile su ih talijanske granate te tako mnogi nisu mogli prijeći Piavu. Alojzije je slutio da nešto nije u redu. Legao je sa svojima u šikaru i zaspao. Spavao je do 11 sati drugoga dana. Talijani su se povukli. Odjednom ih poče tući talijanska artiljerija. Tu je palo oko 30.000 austrijskih vojnika, uglavnom Mađara. Da nije bilo izdaje, austrijska bi vojska ušla duboko u Italiju. Prema osnovi drugo je krilo imalo krenuti prema Piemontu i Francuskoj, pa bi ondje saveznicima došli do leđa. Možda bi to bilo sudbonosno i za konačni ishod rata. No Austro-Ugarska je išla prema svome kraju“, piše Benigar.
Talijanska protuofenziva počela je 2. srpnja i tada je Stepinac umalo poginuo. Bio je u prvome redu, a Talijani su oštro udarali po njegovu vodu. Od cijeloga voda preživjela su samo sedmorica. „Čas prije poginula su mu tri vojnika. Odjednom zazuji druga granata. Alojzije se brzo pokaje i vikne: ‘Gotovi smo!’ Granata udari upravo u njegov vod. On je bio sav zasut zemljom i kamenjem, samo su mu dio jedne ruke i glava ostali vani. Teškom mukom se izvukao i upravo je čudom ostao živ. Za čas udari ponovno granata nedaleko od njega i ubi mu poslužnika. Uz njega pade i neki osamnaestogodišnji Poljak. Granata ga je zahvatila od glave do pete, ležao je u krvi, čas su mu i oči bile zalivene krvlju. Ležeći raširenih ruku, samo je ponavljao: ‘Pan Jezus, Pan Jezus!’. Alojzije odredi dvojici da ga odnesu u previjalište u pozadinu. Dok su ga nosili, udari u njih granata i raznese ranjenika i jednoga od dvojice nosača. Sve je bilo u dimu, pravi pakao! Bili su to strašni i gorki časovi!“, piše Benigar.
Austrijska vojska još je jedanput krenula u ofenzivu, ali je i ona propala. Komanda ju je bila dobro zamislila, kao klin koji se zabija u talijanske redove i tako ih razbija, no Talijani su navalili s bokova i presjekli prve redove, a da to oni koji su bili u njima nisu ni opazili. „Dok su jurišali, odjednom se Alojzije s nekoliko svojih vojnika nađe pred nepreglednim zelenim mnoštvom. Sila talijanskih vojnika, čovjek do čovjeka! Pred njega stupi talijanski poručnik te mu reče: ‘Abbasso baionetta – dolje bajunetu!’. Alojzije se u tom uzbuđenju sjeti da o pojasu ima bajunetu, pa da ga ne ubiju, odbaci je na zemlju.
Dok su ga s nekoliko vojnika vodili, najednom austrijska artiljerija započe topovsku paljbu. Jedna granata padne upravo pred njega i ubije mu jednoga vojnika. Bilo je najbolnije to što mu vlastita vojska, ne znajući, udara po vlastitim vojnicima“, opisuje Benigar. Tako je Stepinac dospio u zarobljeništvo, zahvalan Blaženoj Djevici Mariji što ga je štitila i što mu je spasila život. U prosincu 1959., u krašićkom zatočeništvu, rekao je župniku Vranekoviću: „To je za mene bila škola za ove dane sada“.
Zarobljen u srpnju 1918. Stepinac je najprije bio otpremljen u Mestre pokraj Venecije, zatim u Ferraru i na kraju u Noceru u Umbriji, gdje je ostao pet mjeseci. U vojnoj su mu bolnici zašili ranu na nozi, koju je zadobio u posljednjoj bitki. No njegovi roditelji u Krašiću dobivaju alarmantnu vijest da je poginuo u tim borbama! Roditelji i braća oplakivali su ga i dali su za njega služiti misu zadušnicu. Stepinac je za detalje doznao tek kad se vratio u domovinu, odnosno doznao je kako je došlo do te vijesti.
On se jedanput kao zarobljenik kupao u Piavi i tom su ga zgodom Talijani zgrabili u kupaćem kostimu te su ga tri dana tako gola i bosa vodili sa sobom, a odijelo mu je s iskaznicom ostalo na drugoj obali. Oni koji su našli odijelo i iskaznicu, mislili su da je poginuo pa su tako javili u Krašić. Kad su predstavnici Crvenog križa došli u bolnicu gdje je boravio, on ih zamoli da njegovim roditeljima pošalju brzojav koji je stigao preko Francuske i lakonski glasio: ‘Gesund, gefangen – zdrav, zarobljen’. Ta je vijest donijela veliku radost roditeljima i cijeloj obitelji“, piše Benigar. Oni koji su s njime bili u zarobljeništvu u Noceri pripovijedaju kako je ondje obavljao ratarske poslove i sadio masline. Tu se našao zajedno s profesorom Petrom Grgecom i dr. Prikrilom, koji su svjedočili o njegovu uzornom vladanju. U Noceri odmah je počeo učiti talijanski jezik. Međutim, za povjesničare je važno što je Stepinac tada mislio o političkim kretanjima i kako ih je procjenjivao.
„Nije poznato što je Stepinac mislio o onodobnim političkim zbivanjima koja će 1. prosinca dovesti do stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca – odnosno prve Jugoslavije. No to nije spriječilo ljude da poslije nagađaju o tome. Nema sumnje da je u zarobljeničkim logorima doznao za postojanje različitih političkih struja. Austro-Ugarsko Carstvo bilo se raspalo, tako da opcija koja bi južnoslavenskim narodima, pa tako i Hrvatima, dala više slobode unutar habsburške države više nije postojala. U međuvremenu je Jugoslavenski odbor, pod vodstvom hrvatskog političara Ante Trumbića, pokušavao uvjeriti Saveznike da ih počnu shvaćati ozbiljno, a ne samo kao neki dodatak Srbiji. Hrvatski ratni zarobljenici u Italiji stoga su pozvani da se dobrovoljno prijave za ‘Jugoslavensku diviziju’ (Srbija se suprotstavila zvučnijem nazivu ‘Jugoslavenska legija’) koja je sudjelovala u bitkama na Solunskom frontu“, piše povjesničar Robin Harris, otkrivajući zapravo kako se i zašto Stepinac našao na Solunskom bojištu i među solunskim dobrovoljcima.
„Činjenici što je nadbiskup bio povezan sa Solunskim frontom poslije je pridavana neopravdano velika važnost. Manje racionalni pripadnici ustaškog režima to su smatrali dokazom njegova prikrivena jugoslavenstva (među njima je bila i Pavelićeva supruga, koja je bjesnjela o izdajništvu tog ‘Solunca’). Kao što ćemo vidjeti, bio je to i važan čimbenik u odluci kralja Aleksandra 1934. da odobri imenovanje Stepinca za koadjutora s pravom nasljedstva nadbiskupu Baueru. Najvjerojatnije je pak da je glavni Stepinčev motiv za dobrovoljnu prijavu bio taj da napusti logor u Italiji i pođe na put koji će ga dovesti kući“, piše Harris, navodeći kako se Stepinac zatekao u Rimu 11. studenoga, kad je potpisana obustava vatre te je svjedočio tamošnjem slavlju, a zatim je 6. prosinca formalno oslobođen kako bi se priključio diviziji.
„Kada je stigao do Soluna, borbe su već odavno bile završile. Nakon što je neko vrijeme tamo proveo u karanteni, premješten je u Srbiju i Makedoniju prije nego što je u proljeće 1919. demobiliziran. Njegov povratak u Krašić bio je, naravno, povod za golemo veselje. No ubrzo je postalo jasno da se na određen način vratio kao drukčiji čovjek od onoga koji je u ljeto 1916. otišao u Karlovac. Naime, više nije želio biti svećenik“, piše Harris, navodeći Stepinčeve riječi: „Po povratku s ratišta 1919. čvrsto sam stajao na tome: u bogosloviju ne! Vidio sam okolo više žalosnih primjera svećeničkog života i odlučio da bolje da nikada ne budem svećenik, nego da budem kao i ovi jadnici“. Stepinac je tada odlučio studirati, upisao je Agronomski fakultet, čak se i zaručio s Marijom Horvat, a onda se 1924. dogodio konačni obrat i Stepinac odlučuje upisati bogosloviju.
