U jednom od najljepših otoka na svijetu, skriva se paradoks: dok plaže vrve turistima, lokalna zajednica postupno nestaje. Populacija Sardinije smanjila se na 1,57 milijuna, a većina stanovnika danas je okupljena u dva najveća grada. Manja sela ostaju prazna, boreći se s tihim nestajanjem. Glavni problem je taj što ljudi ne rađaju djecu. S prosjekom od 1,18 djece po ženi, Italija ima jednu od najnižih stopa nataliteta u Europskoj uniji. Sardinija bilježi najnižu stopu u Italiji, s prosjekom od samo 0,91 djeteta po ženi. Za održavanje stabilne populacije potrebno je prosječno 2,1 djeteta. Visoka nezaposlenost na otoku i bolji izgledi za posao drugdje čine svoje, iseljavajući mlade iz brojnih sela, piše Politico.
"Zadnje dijete ovdje je rođeno prije 10 godina", rekla je Maria Anna Camedda, gradonačelnica Baradilija, najmanjeg sela na Sardiniji sa 76 stanovnika. Rizik da mjesta poput Baradilija postanu gradovi duhova tjera otok da pokušava privući nove stanovnike. Par koji se preseli u sardinijsko selo s manje od 3000 stanovnika može dobiti do 15.000 eura za kupnju ili obnovu kuće, do 20.000 eura za pokretanje posla koji stvara lokalna radna mjesta te mjesečnu potporu od 600 eura za prvo dijete i 400 eura za svako sljedeće do pete godine života. Ovi poticaji dio su paketa protiv depopulacije koji je uvela regija.
Nadovezuju se na lokalne mjere poput ponude kuća za 1 euro u općini Ollolai. Unatoč poticajima, doseljenici ipak zaobilaze otok. Rumunjska, Senegal, Maroko, Kina i Ukrajina zemlje su podrijetla otprilike polovice od 52.000 stranaca koji žive na Sardiniji, što čini oko 3,3 posto stanovništva otoka. Nacionalni prosjek je 8,9 posto. Godine 2022. broj stranaca doseljenih na Sardiniju nije nadoknadio ni četvrtinu gubitka stanovništva te godine. Talijanska "demografska zima", još izraženija na Sardiniji, nedavno je prisilila desničarsku vladu Giorgije Meloni da dopusti ulazak 500.000 stranih radnika u zemlju tijekom sljedeće tri godine.
No kolaps stanovništva i dalje je očit u malim zajednicama poput Baradilija. Prije više od 30 godina selo je zatvorilo svoju malu osnovnu školu u kojoj je svih 15 lokalnih učenika, u dobi od 6 do 10 godina, učilo zajedno. Baradili i obližnja sela uvela su rotirajući sustav školovanja u kojem djeca tijekom godine pohađaju nastavu u tri različita sela. Svako jutro besplatan autobus ih vozi u školu. No, pohađanje srednje škole ili odlazak u bolnicu mnogo je teže jer su obje usluge udaljene više od 30 kilometara. Izazovi održavanja života u zajednicama poput Baradilija potaknuli su vladu Meloni da u Nacionalnom strateškom planu za unutarnja područja prizna kako se u nekim dijelovima zemlje "ne mogu postaviti ciljevi za preokretanje trenda depopulacije, ali ih se ne smije ni prepustiti same sebi".
Dokument je predložio "ciljani plan za pomoć u procesu kroničnog opadanja i starenja". Takav je rječnik izazvao ogorčenje, pa čak i među 140 predstavnika Katoličke crkve, koji su osudili plan vlade kao "potporu sretnoj smrti sela". No Camedda nije impresionirana. "Samo su crno na bijelo napisali ono što vlada, ne samo ova, radi već desetljećima", rekla je. Baradili poduzima sve kako bi preživio. Uveo je subvenciju od 10.000 eura uz one na regionalnoj razini. Selo ima bazen, nogometno igralište, teniske i padel terene te čak i park za kamp-kućice. Godine 2022. Baradili je proslavio dolazak četiri obitelji, koje su donijele devet novih stanovnika. Dok mnogi mladi Sardinjani odlaze iz ruralnih sela u gradove, neki stranci čine suprotno.
Španjolski fotograf Ivo Rovira, koji radi za natjecanje America’s Cup, slučajno je završio u svom novom selu Armungia. Godine 2023. proveo je nekoliko mjeseci u Cagliariju, glavnom gradu Sardinije, snimajući za talijanski jedriličarski tim Luna Rossa. "Jednog dana, u siječnju, vozio sam prema unutrašnjosti otoka tražeći snijeg. Stigao sam u Armungiu, mjesto za koje nikad prije nisam čuo". Krajobraz sela s manje od 400 stanovnika očarao je njegovo fotografsko oko. "Parkirao sam auto i prošetao. Vidio sam kuću u povijesnom središtu s natpisom ‘Na prodaju’. Deset dana kasnije uplatio sam kaparu", rekao je. Nakon što su on i supruga Ana Ponce obnovili staru kuću, koja je nekoć bila vinoteka, a napuštena 30 godina, preselili su se u Armungiu. Tamo su otvorili restoran koji radi nekoliko dana mjesečno, ovisno o potražnji.
"Do supermarketa treba pola sata vožnje vijugavim cestama, ali međunarodna zračna luka udaljena je sat vremena", rekao je. "Ne osjećamo se kao digitalni nomadi; mi smo pravi Armungijci", dodao je Rovira. Australka Bianca Fontana, s talijanskim korijenima, sanjala je o preseljenju u Italiju nakon pandemije. Pridružila se prijateljici koja je boravila u Nulviju, gradiću od oko 2.500 stanovnika. "Kupila sam kuću u roku od dva tjedna. Preselila sam se oko šest mjeseci kasnije", rekla je Fontana. Odrasla je u malom australskom gradu prije nego što je živjela u Londonu i Šangaju. "Došla sam do točke kad sam bila iscrpljena od života u velikim gradovima i poželjela sam mirnije, manje mjesto", rekla je.
Fontana danas govori o svom novom životu na Sardiniji na svom YouTube kanalu, koji ima više od 3.000 pretplatnika. Mnogi redovito komentiraju njezine videozapise o potporama za obnovu, radovima na vlastitoj kući, arheološkim izletima i lokalnom vinu. Postoje i nastojanja da se spriječi odlazak lokalnog stanovništva. Marcello Contu napustio je Sardiniju sa 18 godina i preselio se u Torino, a zatim živio u Barceloni i Australiji. No vratio se u selo Bidonì sa 120 stanovnika kako bi započeo posao s veganskim sirevima. "Ručna proizvodnja biljnih sireva zahtijeva veliku pažnju, vrijeme čekanja, eksperimentiranje i svakodnevnu brigu, što je teško uskladiti s kaotičnim okruženjima", rekao je. Njegovi proizvodi danas se prodaju u desecima restorana i trgovina diljem Sardinije i ostatka Italije.
"Geografska izoliranost i nedostatak usluga znače stalne praktične poteškoće: nabava sirovina ili dostava često zahtijevaju duga putovanja, s većim vremenom i troškovima nego za one koji rade u bolje povezanim područjima", dodao je. No, Contu vjeruje da mala sela mogu postati "idealna mjesta za razvoj zanatskih, kreativnih i održivih aktivnosti jer nude ono što veliki gradovi često gube: vrijeme, ljudsku mjeru prostora, autentične odnose i snažnu povezanost s lokalnim područjem i prirodom". Rovira i Fontana također su impresionirani spremnošću seljana da se međusobno pomažu. Roviri je jedan susjed rekao: "Živimo u tako malom selu da, ako si međusobno ne pomažemo, mrtvi smo". Ollolai se proslavio kao grad kuća za 1 euro, projekt pokrenut 2016. Prema riječima lokalnog gradonačelnika Francesca Columba, oko 100.000 ljudi izrazilo je interes za kuće od 1 euro, ali općina je mogla primiti samo nekolicinu novih stanovnika.
Shema djeluje kao posrednik između vlasnika starih kuća, često podijeljenih među nasljednicima, i onih koji ih žele kupiti za simboličan iznos. Kao rezultat, samo je nekoliko stranih obitelji dobilo kuće za 1 euro. U međuvremenu, selo je nastavilo gubiti stanovništvo, spustivši se s 1300 na 1150 stanovnika otkako je ponuda započela. "I dok je moguće da neki obrazovani Amerikanac ili Nijemac, zaljubljenik u kamenu arhitekturu, dođe živjeti ovdje, to ne stvara gospodarske koristi potrebne za rješavanje problema", rekla je Anna Maria Colavitti, profesorica urbanizma na Sveučilištu u Cagliariju. Colavitti je analizirala rezultate projekta kuća za 1 euro, zaključivši da one "same po sebi nisu dovoljne, baš kao što ni poticaji za rađanje djece nisu dovoljni".
Njezino istraživanje također je pokazalo da novi vlasnici ponekad odluče ponovno prodati nekretninu za isti iznos jer ne mogu podnijeti više nego očekivane troškove obnove ili su nezadovoljni svojim izborom. No gradonačelnik Ollolaija nastavlja se boriti s onim što ima. "Ollolai neće tako lako umrijeti. Unutrašnja sela Sardinije prošla su kroz mnoge krize. Preživjela su kuge u 1600-tima … pa su se ipak oporavila", rekao je Columbu. "Imamo bolju kvalitetu života, a sat vremena vožnje dijeli nas od nekih od najljepših plaža na svijetu. Kažem da lijepe stvari nikad ne umiru".
Otvori KEKS Pay
