Posljednji sastanak čelnika vodeće hrvatske i bošnjačke stranke Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića pobudio je nadu kako bi proces izborne reforme mogao biti okončan u ovoj godini te da bi Bosna i Hercegovina mogla u 2022. godinu ući spremna za opće izbore, piše Večernji list BiH.
Dogovor za budućnost
Hoće li sve ostati samo na nadi i najavama, ovisi ponajprije o samim političkim akterima, ali i potpori iz međunarodne zajednice. Nikakav konkretan dogovor nije postignut, ali su pronađene neke dodirne točke oko kojih bi se, na najavljenom sastanku s predstavnicima EU-a i SAD-a, mogao stvoriti okvir za izbornu reformu.
Godinu dana nakon što su se sporazumom u Mostaru Čović i Izetbegović obvezali na izmjene Izbornoga zakona, jasno je tek kakav bi red poteza trebao biti u ovom procesu za koji ostaje sve manje vremena. Mnogo toga trebalo bi biti jasnije nakon što se prvi ljudi HDZ-a i SDA zajednički sastanu s međunarodnim dužnosnicima. Nakon tog sastanka okviri rješenja trebali bi biti ponuđeni ostalim parlamentarnim strankama, o čijim glasovima ovisi usvajanje izmjena Izbornoga zakona, a možda i Ustava BiH, u Parlamentarnoj skupštini BiH. Ono oko čega se, barem načelno, slažu obje strane u pregovorima potpuno je kompatibilno sa stavovima koje već dugo iznose ključni predstavnici međunarodne zajednice. Nema spora kako je potrebno ukinuti diskriminaciju utvrđenu po presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu “Sejdić - Finci”, odnosno formalno omogućiti mogućnost kandidiranja i onima koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici jednog od konstitutivnih naroda. To se može uraditi izmjenom svega nekoliko riječi u Izbornom zakonu te eventualno u Ustavu. U suštini, nema spora oko toga kako treba, primjerice, pripadniku romskog ili židovskog naroda omogućiti kandidaturu za člana Predsjedništva BiH, ali kako bi se poštovala temeljna načela Daytonskog sporazuma, ti kandidati, kako bi bili izabrani, moraju imati većinsku potporu bošnjačkoga odnosno hrvatskoga naroda.
Međunarodni prijatelji
Time bi se zapravo zadovoljio i jedan od dvaju glavnih uvjeta hrvatske strane, a to je da jedan od dvaju članova Predsjedništva BiH koji se biraju iz FBiH ima izborni legitimitet, odnosno da odražava većinsku izbornu volju hrvatskoga naroda. Sada je situacija donekle obrnuta jer se od kandidata traži tek da se formalno izjašnjava kao Hrvat. Za stvarni politički utjecaj vjerojatno je i važnije pitanje načina izbora izaslanika u Dom naroda Parlamenta FBiH, a posljedično i u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH. Sadašnji model, umnogome zahvaljujući intervencijama nekadašnjih međunarodnih dužnosnika u BiH, ne jamči Hrvatima da će sami birati svoje predstavnike u nacionalni klub u entitetskom Domu naroda. Uostalom, to je potvrđeno i presudom Ustavnog suda BiH u predmetu “Ljubić”. SDA bilo koje rješenje koje bi osiguralo stvarnu reprezentativnost nacionalnih klubova u Domu naroda Parlamenta FBiH uvjetuje svojevrsnim reduciranjem njegove uloge. Jednostavnije rečeni, iz SDA bi pristali da Hrvati sami biraju svoje izaslanike, ali pod uvjetom da Dom naroda odlučuje isključivo o jasno definiranim pitanjima od vitalnog nacionalnog interesa. Podsjećanja radi, FBiH ima klasični dvodomni parlamentarni sustav, u kojem Dom naroda ima ulogu gornjeg doma, to jest doma koji potvrđuje sve odluke Zastupničkoga (donjeg) doma. Nerealan je, ipak, zahtjev koji se čuje iz SDA, ali i većine drugih bošnjačkih stranaka, da se uloga Doma naroda u FBiH reducira na ulogu Vijeća naroda u RS-u. Očito je, dakle, potrebna pomoć međunarodnih prijatelja, pa i njihovih stručnjaka, u pronalasku rješenja koje će biti prihvatljivo za sve. Minimalne promjene trebale bi osigurati pravedniji izborni proces i relaksiran ulazak u izbornu godinu, a samim tim i lakšu provedbu izbornih rezultata. Postizanju dogovora i izglasavanju izmjena u Parlamentu BiH značajno bi pogodovao i napredak u ostalim otvorenim pitanjima, kao što su imenovanja u FBiH ili ispunjavanje uvjeta iz 14 prioriteta EK.
