Bosna i Hercegovina nas često baca u očaj. S razlogom. Toliko siromaštva, nepravde, korupcije, masovnih iseljavanja, svađa..., rijetko gdje u Europi koncentrirano je na tako malom prostoru. Zavladalo je malodušje. Prevladala je kultura očaja. Imali li izlaza iz tog začaranog labirnita nevolja, zaostalosti i siromaštva? Ima li ovo društvo, točnije tri društva, u svojim spremnicima punim gorčine i žuči supstanciju koja je drukčija. Koja daje nadu. Koja nam svima može donijeti kulturu uspjeha? Ona je, prije svega, u novim generacijama. Pokazali su to mladi košarkaši osvojivši europsko zlato unatoč svim problemima. Pokazuju to i djeca i mladež koji s nevjerojatnom brzinom i lakoćom uče strane jezike, usvajaju znanja o novim tehnologijama. No ta supstancija je i u starijim generacijama koje su se obrazovale u bivšoj državi koja je, uz sve anomalije, imala jedan od boljih obrazovnih sustava u Europi.
Pobjednički duh je i u onim našim gospodarstvenicima koji, unatoč nesklonosti državnog aparata, uspijevaju razvijati gospodarstvo, čak i proizvodnju, te na taj način stvarati novu vrijednost. Nedavno smo svjedočili otvaranju tvornice deterdženata u Grudama i tvornice sokova u Kreševu ili, pak, pretvaranju hercegovačkog krša u plantaže smilja. Kako bi tek ti ljudi i mnogi drugi poslovali u društvu koje potiče proizvodnju i izvoz kada uspijevaju poslovati u bh. uvjetima i okolnostima, kada im raznorazne hulje i lijeve, i desne, i centrističke, i u Mostaru, i u Banjoj Luci, i u Sarajevu podmeću klipove.
I ipak, koliko god to zvučalo otrcano, BiH zaista ima prirodni potencijal koji je potpuno neiskorišten, posebice u elektroenergetskom sustavu. Pitanje je samo koja će se generacija prva odvažiti da poput naših očeva i majki u bivšem sustavu počne koristiti taj potencijal istodobno poštujući najviše standarde zaštite okoliša. A to je moguće. BiH zaista na neki način poput kakvog prosjaka sjedi na zlatnoj klupi, a da toga nije svjesna.
No prije toga potrebno je napraviti jedan bitan korak. Moramo se međusobno priznati u političkom smislu. Potrebno je ohladiti unitarističke i separatističke snage koje naše živote pretvaraju u noćnu moru. Istodobno, umjesto u Moskvu, Istanbul ili Rim trebamo se više uzdati u sebe. To je preduvjet da počnemo udarati temelje normalne države. I nakon toga trebat će desetljeća i desetljeća da se otarasimo prokletstva korupcije i zaostalosti. Ipak da bismo kulturu očaja pretvorili u kulturu nade i uspjeha potrebno je vjerovati da je moguće. Baš onako kako su to, između ostalih, učinili mladi košarkaši Njegoš s Pala, Džanan iz Bihaća i njihov trener Josip iz Viteza.
