Bivši logoraši i članovi obitelji ubijenih danas će u organizaciji Saveza logoraša BiH obilježiti 25. godišnjicu zatvaranja jednog od najzloglasnijih logora u Bosni i Hercegovini Omarska kod Prijedora te oživjeti bolne uspomene iz razdoblja kada su od svibnja do kolovoza 1992. godine bili zatvoreni u krugu ovog rudnika.
U ovom logoru zatvoreno je više od 6.000 civila, a njih 800 je na vrlo okrutan, nemilosrdan i neljudski način ubijeno.
Predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković je u razgovoru za Fenu kazao da su u Omarskoj civili mučeni, udarani, silovani i ubijani na najgori mogući način.
Pored rudnika se nalaze dvije kuće – bijela i crvena. Prema svjedočenjima preživjelih, u bijeloj kući zidovi su bili crveni od krvi, logoraši su bili mučeni i ispitivani, žene silovane. Ono što se događalo u crvenoj kući nije poznato, jer iz nje nitko živ od logoraša nije izašao.
Mešković ističe da mnogi koji su preživjeli Omarsku kažu da su udarce i nekako mogli podnijeti, ali da im je vrisak i jauk mučenih ljudi zauvijek ostao urezan u sjećanje.
“Nedavno sam razgovarao s jednom logorašicom iz Omarske koja se, kako je kazala, najviše bojala da će je živu baciti u ulje i zapaliti, jer je to bio njihov način ubijanja, čemu je i nekoliko puta svjedočila”, ispričao je Mešković.
Budući da je to nekada bio rudnik, kaže da je u tom logoru bilo dosta motornog ulja.
“Sama izjava te žrtve govori o veličini i strukturi zločina koji je vršen u logoru Omarska”, dodaje Mešković.
Karakterističan način ubijanja logoraša u Omarskoj je, kako kaže, bio paljenje živih ljudi u gumama od kamiona, udaranje kundacima, palicama, lancima, ali i izgladnjivanje i žeđ.
“To je bilo ljeto, a po 100 logoraša je vrijeme, kada nisu mučeni, provodili u prostorijama s limenim zidovima veličine 30 kvadratnih metara. Bez vode i hrane”, opisao je Mešković, navodeći da za ubostvo 800 ljudi ne može postojati pojedinačna odgovornost, već da je organizirani sustav pozivao na ubijanja nesrpskog stanovništva.
Namjera svakog logora je uliti strah žrtvi, zbog čega se i veliki broj njih ne usuđuje svjedočiti o zločinima, a Mešković kao razlog navodi činjenicu da žrtve i danas žive u istoj sredini gdje su bili mučeni i zlostavljani, a da ih nitko ne štiti.
Napominje također da je Haški tribunal definirao u jednoj od svojih presuda da je kroz logor Trnopolje prošlo oko 30.000 žrtava, čime broj od oko 50 optuženih za počinjene zločine ne može biti konačan, ako se tome doda i logor Omarska i Manjača.
“Ovakav zločin ne može počiniti 100 ljudi, a da nitko dugi ne zna. To je dokaz da je u Prijedoru sustavno planiran i izvršen strašan zločin i genocid”, kazao je Mešković, naglasivši da nikada nitko u BiH nije odgovarao za prekopavanje masovnih grobnica te pita hoće li ikada biti dokazano koliko je ljudi bilo angažirano, tko je davao bagere i kamione i plaćao gorivo za taj posao.
“Moramo se zapitati, tko je vozio autobuse kojima su ljudi odvoženi na streljane, čiji su to autobusi, čiji su bageri koji su kopali masovne grobnice, tko je plaćao gorivo za sve to. Zašto te informacije nitko ne zna”, dodaje Mešković.
Za posljedice logora koji su bili formirani tijekom agresije na BiH, kaže da će još dugo biti izučavane, jer je u njima ubijeno 3.200 nevinih ljudi.
Govoreći o kulturi sjećanja, Mešković upozorava da postoji mogućnost da se, ukoliko zaboravimo što nam se dogodilo, logori opet dogoe “jer oni koji su činili zločine, nisu dovršili svoj naum”.
Također, ističe da je od 1995. do 2017. godine oko 38 posto preživjelih žrtava logoraša biološki nestalo te da će se taj broj iz godine u godinu povećavati.
“Doći će vrijeme kad će nas biti vrlo malo i onda ćemo se pravdati da je bilo više žrtava i da nas nisu dovoljno pobili”, smatra predsjednik Saveza logoraša u BiH.
Ocjenjuje da u pogledu rješavanja statusa logoraša postoji inertnost političkih autoriteta u BiH.
“Postoji službena presuda za genocid i logore, ali ne postoje žrtve, jer nisu prepoznate ni u jednom zakonu. Država nema osjećaj ni za žrtve ni za memoralizaciju”, stav je Meškovića, koji dodaje da ni na jednom od ovih logora, osim Keraterma na kojoj je tabla formata A4, ne postoji spomen-ploča.
Zaključuje da djeca koja su rodila nakon agresije na BiH i stranci koji dolaze u Prijedor trebaju znati i vidjeti što se dogodilo, tko su ubijeni ljudi i tko ih je ubio.
Dio logoraša logora Omarska je ubijen na Korićanskim stijenama i na Hrastovoj glavici, velikim stratištima na prostoru zapadne BiH, a desetine logoraša podlegli su od zadobijenih rana tijekom svirepih mučenja.
Početkom kolovoza 1992. godine poznati američki i britanski novinari Roy Gutman, Penny Marshall, Ed Vulliamy i Ian Williams otkrili su prijedorske logore, a Mešković kaže da su mnogi, zahvaljujući njima, živi napustili ova ukleta mjesta.
