Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Vijesti

Fra Jozo Grbeš: Čovjek mora biti otvoren prema novome i drugačijem, ali prije toga mora znati tko je

17. kolovoza 2022. u 11:56 0 komentara 912 prikaza

Kako se proljetos primicao kapitul franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije sve se glasnije po crkvenim kuloarima moglo čuti kako bi za novoga provincijala mogao doći iz Chicaga fra Jozo (Joe) Grbeš. I doista, tako se i dogodilo. Nakon 30 godina izbivanja i boravka u Sjedinjenim Američkim Državama, u Hercegovinu se vratio fra Jozo Grbeš.

Fra Jozo Grbeš rođen je 17. ožujka 1966. u Rami. Kao dijete odlazi u Požegu u Slavoniji, gdje završava osnovnu i srednju školu. U Franjevački red stupio je 1986. godine na Humcu. Studira filozofiju i teologiju u Sarajevu, Canterburyju i Londonu (Engleska), gdje je i diplomirao na sveučilištu u Londonu 1992. U SAD dolazi 2. listopada 1992., a za svećenika je zaređen 7. veljače 1993. u hrvatskoj župi Sv. Ćirila i Metoda u New Yorku. U istoj župi nakon svećeničkog ređenja nastavlja pastoralno djelovati. U vrijeme boravka u New Yorku upisuje postdiplomski studij te na St. John's University postiže akademski stupanj magistra teologije. Godine 1996. Zajednica ga šalje u hrvatsku župu sv. Jeronima u Chicagu. Godine 1998. nastavlja postdiplomski studij na Catholic Theological Union u Chicagu (doktorat u pastoralnoj teologiji). U kolovozu 2001. preuzima dužnost župnika Župe sv. Jeronima u Chicagu, koju je obavljao do početka 2013., a u rujnu 2012. fra Jozo postaje kustos hrvatskih franjevaca SAD-a i Kanade, Hrvatske franjevačke kustodije Sv. Obitelji. Sada je na čelu Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije, što je bio jedan od povoda za ovaj razgovor uoči blagdana Velike Gospe.

Fra Jozo Grbeš ugodan je sugovornik. I to ne samo za novine i novinare nego za svakoga tko mu pristupi. Dočekat će ga sa smiješkom, saslušati i odgovoriti na pitanje, dati savjet ili utjehu. A pogotovo će s osmijehom dočekati poznanike ili prijatelje, s kojima se nije vidio dugo vremena zbog boravka u SAD-u. No taj boravak nikada fra Jozu nije odijelio od Hercegovine i hrvatskog naroda. Štoviše, često je dolazio u Hrvatsku, a još češće i snažnije lobirao za Hrvatsku i Hrvate u SAD-u i širom svijeta.

Večernji list: Upravo u vrijeme kada smo dogovarali ovaj razgovor, objavljen je veliki broj promjena u službama Hercegovačke franjevačke provincije. Kao da je vas to čekalo?

Promjena je mjesta života i braće koja služe dio naše misije. Naš je život dovoditi Krista ljudima, a različitost mjesta je bogatstvo koje nam nudi nove susrete. Novi susreti su upravo onaj dar koji krije mudrost. Da, promjena neko vrijeme nije bilo pa se sada čini da ih je jako puno, ali one su redoviti dio našega života. Vjerujem da će ta redovitost sada biti upravo ono što treba biti.

Večernji list: Broj je imena toliki kao da se radi o nekoj biskupiji ili nadbiskupiji? To govori da franjevci imaju mnogo posla.

Moramo biti zahvalni za braću naše Provincije, za stalnost zvanja koji nam omogućuje posvetiti se misiji i karizmi. Mi djelujemo u devet država, na tri kontinenta, u različitim poslanjima i kontekstima. Ovdje nam je izvor i dom koji već nebrojenim godinama daruje zvanja donoseći snagu Evanđelja i bliskima i dalekima.

Večernji list: Mnogi su se začudili kada su čuli da za novoga provincijala dolazite u Hercegovinu iz Chicaga. Otkud takva odluka?

U našim je životima puno toga neobično. I meni je neobično. Mi redovnici smo najstariji demokrati. Stoljećima biramo braću za obavljanje neke službe u nekom vremenu. Izbor je bitan dio našega poslanja, kao što je i poslušnost bitan dio karizme misije zbog koje smo tu.

Večernji list: Proveli ste 30 godina u SAD-u. Kako biste ih opisali?

Veličanstveno. Svijet je velik. Veći od naših pogleda, kratkih iskustava i granica. Susretoh divne ljude u puno država. Bogatstvo je u susretima. Susretoh predsjednike država, stanare Bijele kuće, premijere, senatore i kongresnike, vrhunske svjetske glazbenike, glumce, mafijaše, najslavnije krivotvoritelje novca, izumitelje i zatvorenike, zatajene svećenike, hranitelje beskućnika, milijunaše koji daruju bez traženja priznanja, prosjake koji ne traže više, voditelje najpoznatijih televizijskih kuća, ponizne biskupe i tisuće običnih ljudi koji besplatno dijele ljubaznost, obzirnost, osmijeh i dobrotu. Amerika je zemlja u kojoj možeš biti ono što jesi. Blagoslov je živjeti u ovo vrijeme. Blagoslov je susresti druge i stalno učiti. Kada učimo od drugih, onda naša iskustva postaju riznice koraka naprijed. Svaki je susret bogatstvo. Sve što sam primio, došlo je iz susreta. Posljednjih 30-ak godina proveo sam u tri ogromna grada: Londonu, New Yorku i Chicagu. Puno razloga za zahvalnost.

Večernji list: Istodobno, bili ste snažno povezani s Hrvatskom. Vide li se hrvatski problemi bolje iz dijaspore?

Čovjek ne može živjeti u getu, ne smije se izolirati. Mora postati dio svijeta, otvoren novim i drugačijima. Ali prije nego što to učini mora znati tko je. Ako zna tko je, onda će susreti biti blagoslov! Ugodno je biti dio svijeta, osjetiti bilo raznolikosti, razumjeti duhovnost različitoga, ali se onda čovjek nekako po prirodi vraća korijenima. Domovina je nostalgično mjesto koje nas izluđuje svojim politikama, ali nas privlači samim svojim postojanjem. Hrvati su razdijeljeni između te dvije stvarnosti. Samo jedno mjesto zovemo dom, tamo gdje se duša osjeća doma. Dimenzija je ljubavi bitna, jako bitna. Ljudima ne treba novac, imaju ga. Ne treba bogatstvo i priznanje, imaju ga. Ali im domovina treba. Za nju ih veže ljubav. Stoga je važno, jako važno uzeti u obzir što hrvatski čovjek dijaspore ima reći. Ta je riječ autentična.

Večernji list: Od početka stvaranja hrvatske države pokušava se povezati iseljena i domovinska Hrvatska, ali to jako teško ide?

Putujemo dugo. Stariji smo od vlastitoga sjećanja. Upisani smo u tragove i izume, nepoznatih staza i novih horizonata. U Americi smo crtali karte zapada, kopali rudnike istoka, gradili željeznice između njih, tvornicama udarali temelje... Postali smo guverneri država, gradonačelnici gradova, savjetnici poznatih, sportaši iz dvorana slavnih, umjetnici čija djela prepoznaju razglednice velikih gradova. U svakom gradu gradili crkve, osnivali župe, tiskali knjige, novine. I uvijek kroz sva vremena čekali kada će im domovina ugledati kartu svijeta. Znali su da su poštene duše, dobar svijet, velike radne energije, čuvari iskrene riječi, dobre volje i otvorena uma i srca, bez predrasuda, kršćanskoga duha. Te ljude treba povezati, uvezati. Taj kapital pameti, iskustva i ljubavi valja dobro usmjeriti. Dijaspora je djelovala odlično u komunizmu i do sredine 1990-ih. Nakon toga je država postala središnja, ali domovina je ostala nedorečena. Hrvatska je čudna zemlja. Ljepota joj je nadnaravna, povijest kalvarijska, a političke mudrosti rijetko kad je imala. Hrvatska mora definirati svoje nacionalne interese, svoje heroje, svoju strategiju i treba tražiti savjet. Drugi s velikom dijasporom to već odavno čine. Dobro čine. Iseljena Hrvatska treba konačno imati glas!

Večernji list: Kakvi su vam sad dojmovi kad ste se vratili?

Drugačije je ovo vrijeme nego ono kada sam ja otišao. Vremena su se promijenila. Svijet je otišao nekim svojim putem. Mentalitet je ostao. Možda je balkanski sindrom jači od svega ostaloga. Ako je mentalitet jači od duhovnoga i intelektualnoga, orijentacije na biznis i promjene onog što ne funkcionira, onda je vrijeme ozbiljno za, nazvao bih to, revoluciju boljega. Sustav u kojemu čovjek živi bitno određuje njegov život. Stoga su ljudi u svom putovanju kroz vrijeme najteže, ali i najčešće mijenjali sustave. Sustav je onaj koji oblikuje kvalitetu života. I meni je potrebno vrijeme kako bih razumio i kako ne bi počivao na percepciji. A upravo su percepcije često zaustavne trake u hodu prema naprijed.

Večernji list: Koji su prvi poslovi kojima ćete se pozabaviti?

Razumjeti ljude. Ohrabriti braću. Sačuvati povjerenje. Liječiti ranjene. Razumjeti otajstvo bitnoga. Biti dio boljega. Tražiti pravednost u običnosti života...

Večernji list: Kakva, po vašem mišljenju, treba biti suradnja između dijecezanskoga klera i franjevaca u Hercegovini?

Bratska. Onakva kakva je danas. Iza nas je povijest patnje na ovim prostorima. Patnja ima samo jednu dimenziju: učiteljica je. Misija nam je svima donositi Krista. Od povijesti uzeti najbolje. Prošlost ne bi smjela biti teret niti isprika gubitku sadašnjosti. A sadašnji je trenutak najvažniji. On je dar. Tako ga razumjeti znači biti svjestan da smo odgovorni za njega sada i ovdje i da moramo sve činiti da on ima prednost. Sve nas je manje. Dijeliti se čin je sebičnosti, a svaka sebičnost vodi stazama nesreće, suprotna temelju kršćanskoga života.

Večernji list: Kako gledate na braću franjevce u Bosni?

Braća istoga habita, iste misije, iste ljubavi prema ovoj zemlji kamena i vode, patnje i stradanja. Rat nas je uništavao, politike dijelile, ali nam je Franjin duh ostao. Moramo ga živjeti i tražiti nove svježine za naše vrijeme kako bismo mogli nuditi nadu i mir. U biti franjevaštva je biti mironosci. Mi to moramo biti. Nemamo opcije. To je naša karizma: izbjegavati sukobe, liječiti rane, stvarati dijaloge, učiti se različitosti, ne biti isključivi u pravovaljanosti i biti dostojni imena koje nosimo osam stoljeća. Ako su nam regije i lokalne ljubavi važnije od gore navedenoga, onda nam je ići opet u školu. Sve iznova.

Večernji list: Dolazite za provincijala u vrijeme kada međugorskom župom upravlja Sveta Stolica, no pastoralno je opslužuju franjevci. Kakvo je vaše viđenje pastorala u Međugorju?

Braća u Međugorju rade predano, s puno žrtve, liturgijski savršeno, sakramentalno dosljedno. Mi s ponosom možemo reći da su naša braća u 41 godinu međugorskih događanja darovala najviše. Vremena komunizma i sukoba, rata i poraća, neizvjesnosti i kažnjavanja bijahu vremena velike žrtve i velikoga odricanja. Stoga mogu ponizne duše reći braći: Hvala! Vjerujem da su sva braća zahvalna za milost. Međugorje je najveća svjetska ispovjedaonica. A ispovjedaonica je obilje milosti. Braća i milost znak su Međugorja u svijetu.

Večernji list: A duhovna uloga Međugorja u svijetu?

Velika. Veća nego što razumijemo, dublja nego što mislimo. Nije nikada bila samo lokalnoga karaktera. Naše vrijeme treba puno Međugorja.

Večernji list: Kakvi su vam dojmovi s ovogodišnjega Festivala mladih na kojemu ste, također, sudjelovali?

Jedinstven je to događaj. Ne samo ovdje, nego u svijetu. Svijet mi nije nepoznat, stoga taj događaj zaslužuje veliku pozornost. U vremenu kada je Europa ostarjela i prekrižila kršćanske korijene izgubivši se u sadašnjosti, kada se globalna Crkva bavi skandalima svih vrsta, kada ekstremni liberalizam zapada klonira svoje ideje snagom novca i političkih ucjena u ostatak nevina svijeta, međugorski Mladifest je veliko svjetlo koje treba presađivati. On odgaja mlade u duhu Evanđelja. To je milost!

Večernji list: Poslali ste nekoliko snažnih poruka mladima?

Dijelio sam s njima ono u što i sam vjerujem. U ovo je doba "alternativnih činjenica" izazov pronaći istinu, da je puno ideologije u svijetu koji dijeli. Da je sebičnost zlo našega vremena kao posljedica ega koji arogantno vidi sebe ispred svih. On je poslušan samo svom interesu. Sebični ljudi razaraju obitelji i narode. Govorah im o tijelu za koje je u velikom dijelu povijesti vezano nasilje. Od ratova do abortusa, od injekcija do farmaceutskih industrija. Nasilje nad njim odvelo je u kaos. Metafizičko zlo vezano je za tijelo. Molio sam ih da čuvaju svoje tijelo kako bi im bilo lakše duh uzdizati. Da pokažu da može drugačije, da zakon ljubavi još vrijedi i da je božansko u darivanju. Da se ne boje, da ne budu zadovoljni statusom quo. Vjera je dinamična stvarnost. Ostati na istom početak je umiranja. Ostati na istom je dosadno i suprotno Duhu.

Večernji list: Na Mladifestu su bili i nadbiskup Barcelone, generalni ministar franjevačkoga reda, mostarsko-duvanjski biskup… Kakvi su njihovi dojmovi?

Vjerujem da su svi imali fantastična iskustva. Kada pred sobom imate desetak tisuća mladih iz 70-ak zemalja koji vjeruju istom Kristu i koje ljubav vodi svjedočiti snagu vjere, onda je to, vjerujem, dar svakom svećeniku i biskupu.

Večernji list: Kako iz svoje pozicije gledate trenutačno pitanje Hrvata u BiH? Osobito u svjetlu skorašnjih izbora?

Hrvati su dobili rat, izgubili mir! Nalaze se na prostorima koji ne dijele vrijednosti po kojima je svatko zastupljen. Nepravda je uvijek u povijesti vodila sukobima. Želim da nepravda prema Hrvatima bude dovoljan razlog za ispravke, a nikako sukobe. Ova zemlja nema druge opcije nego dogovor, poštivanje drugačijega. Svi koji žele da ova zemlja bude samo njihova žive u zabludi i nekoj dalekoj prošlosti. Ovdje je previše zazivanja prošlosti koja postaje isprika lošoj sadašnjosti. Thomas Jefferson, treći američki predsjednik, dobro je rekao: "Više volim snove o budućnosti nego povijest prošlosti." Treba prestati biti zarobljenik prošlosti te postati arhitekt budućnosti. Znam da je prvo puno jednostavnije, ali oni koji biraju jednostavnije, sebično biraju lošije.

Glede samih Hrvata, vrijeme je da stoje uspravno bez kukanja, vrijeme je da ponosno stoje, otresu prašinu nametnuta jada, bez traženja milosti nego pokazivanja dostojanstva. Bez njih ova država ne bi ni nastala ni opstala. Moraju imati dovoljno karaktera, snage i morala kako bi uspravno stali i rekli istinu uvijek. Imaju dovoljno uzora među mnogima iz davne i nedavne prošlosti.

Večernji list: Brine li se Hrvatska dovoljno za Hrvate u BiH, tj. može li više učiniti?

Politički, Hrvatska je Hrvate u BiH predugo optuživala, stavljala u kavez optuženika, navalila na njih terete nepravde. Sjetite se samo vremena od 2000. do 2015., nepravdi haaških optužnica, suđenja i gomile laži. Sjetite se Carle del Ponte i hrvatskih političkih dvora, hrvatskih generala koji donesoše slobodu, a oni ih poslaše u Haag. Strašno je to što su učinili. Uvijek je strašno kada istina strada. Zanimljivo, nitko nije odgovarao. Pravda je očito strpljiva, ali ja u nju ne sumnjam.

Sada, Hrvatska vjerujem čini više i bolje, ali mora biti snažnija, zahtjevnija, jasnija i praktičnija. Ona je u poziciji da joj balkanske glave ne mogu prijetiti.

Večernji list: Kod nas se često kritizira odnos Crkve i politike. Kakav on treba biti, po vama?

Ne znam što je ta kritika. Crkva ima jasnu misiju: naviještati Krista. A to znači govoriti i živjeti istinu. Svaki član Crkve! Oni koji to ne čine nisu kršćani! Oni koji su na poziciji služenja u Crkvi imaju još veću odgovornost braniti istinu, zauzimati se za pravdu, za slabe i siromašne. Boriti se protiv nepravde svih vrsta, korumpirane ljudske naravi na svim razinama. Jesmo li zaboravili što znači biti kršćanin? Thomas Moore, engleski ugledni pravnik i sudac, filozof, pisac, državnik i savjetnik engleskom kralju Henriku VIII., pisac poznate "Utopije" stajao je na kršćanskim načelima istine koju je, dok su ga vodili u smrt 1535., izrekao riječima: "Umirem kao kraljev dobri sluga, ali ja sam Božji sluga na prvom mjestu!" Što tu nije jasno? Postoje granice koje se ne mogu prijeći jer onda više ne propovijedamo Krista istine.

Večernji list: Imamo li dobrih kršćanskih političara ili tek trebaju stasati?

Vrijeme je sudac, a plodovi dokazi. Opće je dobro temelj javne moralnosti. Ljudi ovih prostora najbolji su svjedoci odluka koje donose ljudi koje su oni birali. Svi smo mi posljedica naših izbora. Stoga su odobravanja ili optužnice posljedica tih istih izbora. Biti kršćanin u javnome prostoru ogroman je poziv. Tu čovjek stoji ili pada. Već se odavno zalažem za duhovnike koji će pomoći ljudima u političkom svijetu kako bi pomagali na putu koji je časno i nesebično u službi dobra drugoga.

Večernji list: Što konkretno Crkva može učiniti na tome polju?

Mora biti uvijek dosljedna. Crkva nisu samo biskupi i svećenici. Svi su oni koji zajedno slave euharistiju su Crkva. I pitam ja njih sve: što činite? Što činimo? Jesmo li u skladu s onim što vjerujemo? Jesu li nam važniji sitni interesi od ideala kreposti? Jesu li nam ponedjeljci u skladu s nedjeljama? Što radimo ponedjeljkom? Jesu li nam svećenici glasnogovornici Kristovi ili čiji drugi? Ako su Romero iz San Salvadora, Stepinac iz Hrvatske i tisuće drugih našega vremena mogli svjedočiti istinu, zašto ne možemo mi? Stotine su hrvatskih svećenika, uključujući 66-oricu moje franjevačke braće dali život u prošlom stoljeću upravo za istu božansku vertikalu. To je snažna poruka svima nama. Mi nemamo drugog puta nego put istine.

Večernji list: Kako npr. u današnjem svijetu postići kompromis u stavovima o pobačaju, istospolnim zajednicama... Kakva su vaša američka iskustva u svezi s tim?

Iskustva su ogromna, ali odgovor na vaše pitanje jest jednostavan: život ne može biti kompromis. Život je jasan, veličanstven i jedinstven dar Boga života! Zapad je ukinuo otajstvo i postao vulgaran! Ostao je bez djece, a sada i bez obitelji. Budućnost mu je upitna. Trebaju mu misionari milosti koji će mu reći ono što ne valja, kako bi mu pokazali ono što vrijedi! Ili, kako to reče veliki G. K. Chesterton davne 1905.: "Vatre će planuti kako bi se svjedočilo da su dva i dva četiri. Mačevi će se isukati kako bi dokazali da je lišće ljeti zeleno. Morat ćemo braniti, ne samo nevjerojatnu vrednotu i razumnost ljudskog života, nego još nešto nevjerojatnije, ovaj ogromni nemogući svemir koji nas gleda ravno u oči. Borit ćemo se za vidljiva čuda kao da su nevidljiva… Bit ćemo oni koji su vidjeli i povjerovali!"

Večernji list: Koja bi bila poruka čitateljima Večernjega lista za ovogodišnju Veliku Gospu?

Veličanstveno je znati da su Hrvati tako duboko vezani s Gospom. Majka i vjerni zajedno su na putu. U muci i slavlju, u nadi i igri, ostadoše zajedno. Zato vjekove valja nastaviti s njom, generacije učiti, povijest kazivati i uvijek zahvalan biti. Marija nas po svojim blagdanima uči da se ljubav dobiva davanjem, a ne uzimanjem. Ljubav bez interesa rađa još većom ljubavlju. Velika ljubav donosi puninu sreće! Kada ljubimo, postajemo bolji ljudi. Voljeti znači osjetiti besmrtnost. Ljubav onda postaje moć u nama, način rješavanja problema. Ona postaje cilj putovanja ovim vremenom! Mi smo također pozvani biti Majke Božje. On uvijek čeka kako bi se rodio u nama. Mi smo potencijal za rađanja dobrote, za donošenja veličanstvenoga u živote ljudi. Postanimo bolji zbog te dobre, divne, blage žene koju majkom zovemo.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.