Ostaviti svoju zemlju, obitelj, prijatelje, bogatstvo, doći na drugi kontinent, u drugu zemlju, među nepoznat narod, u drugu kulturu i jezik, stubokom promijeniti dotadašnji život i postati svećenik, nešto je što djeluje nemoguće, nelogično, nesvakidašnje... No, upravo to dogodilo se Anthonyju Stephenu Burnsideu, Australcu iz Melbournea, već 21 godinu hercegovačkome franjevcu s 30 godina redovničkoga staža i isto toliko života među Hrvatima.
Svećenički poziv
I to se pripisuje čudu i plodovima Međugorja u koje je došao 1989. putujući Europom u cilju da se opusti i odmori nakon što je u Melbourneu završio dva fakulteta. U Međugorju je planirao ostati dva dana, no protegnulo se na 17. Potom se vraća u Melbourne, odgađa magisterij i ponovno dolazi u Međugorje. U sljedeća tri, četiri mjeseca u njemu sazrijeva odluka da se posveti svećeničkom pozivu, osjeća da to Bog od njega traži. Biskup Josip Bozanić zaredio ga je u Zagrebu 1998. godine. Dolazi u Hercegovinu, u župu Čerin, gdje ostaje godinu dana. Nakon toga odlazi u Frosolone, u regiji Molize u južnoj Italiji, gdje boravi i živi godinu dana samotničkim životom kako bi dublje upoznao franjevaštvo. Potom se vraća u Hercegovinu, nekoliko mjeseci je na službi kapelana u Tomislavgradu i 2005. odlazi u Konjic. U Konjicu je bio osam godina gvardijan samostana, nakon toga ponovno se vraća u Tomislavgrad, obnaša dužnost kapelana pet i pol godina, a nekoliko posljednjih mjeseci na službi je u župi Šujica. S fra Anthonyjem smo se nedavno susreli na Humcu u Ljubuškom na susretu ministranata iz hercegovačkih franjevačkih župa “Framin 2019.”, gdje je doveo ministrante iz svoje župe. Prvi put smo se sreli, upoznali i razgovarali za Večernjak prije 10 godina u Konjicu. Veliku promjenu uočili smo u govoru hrvatskoga jezika. Jako puno je napredovao. Slušatelj sa strane odmah pomisli: “Kako ovaj fratar stranac dobro govori hrvatski”. No, jako pogrešno bilo bi reći kako je on stranac. U razgovoru izričito govori “moja Hercegovina, mi Hrvati, moj hrvatski narod”... Bilo mu je drago kad smo ga pohvalili za jezik. - Nama koji smo došli i živimo ovdje jako je teško učiti hrvatski jezik, ali trudim se i dalje. Kad mi netko kaže: “Prekrasni ste, naučili ste naš jezik, fra Toni”, ja kažem da ga nisam naučio, učim hrvatski i dalje nakon 30 punih godina, ali volim ga, veliki mi je izazov i dalje napredovati sa svojim dragim hrvatskim jezikom - govori fra Anthony ili fra Toni, kako ga ljudi također zovu. Podsjeća kako je u mladosti bio vjernik, osjećao Božju prisutnost, ali nije bio praktični vjernik. Svi preci bili su mu protestanti, a roditelji su mu prešli na katoličanstvo.
- Kao što govori sv. Pavao o “drugom rođenju” - ja sam se rodio, duhovno rodio među svojim Hrvatima. Zanimljivo, i posve nerazumljivo, nikad ne osjećam nostalgiju za Australijom. U zauzetosti svagdašnjeg života ovdje u BiH nemam nikakvu nostalgiju za bogatom, razvijenom, prelijepom Australijom. Jedino mi je žao, i ponekad mi je preteško, što nisam barem ponekad sa svojim dragim roditeljima. Tata ima 81, a mama 80 godina i nedavno je upisala teologiju - kaže. Dobro su mu poznate političke i društvene prilike u BiH. Kaže kako mu je dosad vjerojatno bilo najljepše živjeti na Duvanjskome polju među Duvnjacima katolicima, ali mu je bilo najzanimljivije, i moguće da je svoje zvanje najvjerodostojnije živio, u multietničkom Konjicu, među Hrvatima u manjini. Ističe kako je s kolegom i prijateljem fra Petrom Drmićem odlično surađivao s većinskim Bošnjacima.
Istinski vjernici
- Hrvati katolici u BiH uglavnom su istinski vjernici, ali situacija je za nas teška, napeta - gospodarska, politička, nacionalna... Ne vidimo kraj ovim problemima, ali, ako imamo Boga, imamo barem nadu kako ćemo moći nositi i podnositi ovaj veliki križ koji svi nosimo, ali na poseban način mi katolici koji u BiH živimo u manjini - ne gubi nadu fra Toni. Fra Anthony je po Konjicu skupljao pse lutalice, zbrinjavao ih i udomljavao.
- Posljednji put sam u Australiji bio lani. Volim obitelj. Svi su uspješni, bogati. Ali taj materijalistički zapadni život uopće me ne zanima. Sve što sam imao, ostavio sam roditeljima da bih mogao biti ovdje kao hercegovački fratar. Budućnost vidim ovdje među svojim Hrvatima, u Hercegovini ću završiti život. Član sam Hercegovačke franjevačke provincije, ne melbournške ni australske - kaže fra Toni.
