Europska unija odredila je 15. veljače 2016. za dan kad BiH može podnijeti zahtjev za stjecanje kandidacijskog statusa. Premda je samo riječ o formalnom zahtjevu, ovaj datum već je označen kao povijesni. Svakako je jedan od najvažnijih od potpisivanja Daytonskog sporazuma. Zahtjev za članstvo u EU bit će vjerodostojan ako do 15. veljače vlast i oporba konačno definiraju i prihvate Mehanizam koordinacije i prilagode Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (u dijelu koji se odnosi na tradicionalnu trgovinu). Datum koji je EU ponudio BiH može biti snažan poticaj u usuglašavanju ovih uvjeta, a samim tim i postizanja konsenzusa kako bi se prema Bruxellesu iz Sarajeva “govorilo jednim glasom”. Do sada je to bilo neusklađeno višeglasje. Osobito kada je riječ o tumačenju Mehanizma koordinacije, kojim se odbacuju ustavne ovlasti županija.

Neupućenima iznenađujuće, ali vijest desetljeća nisu mnogi s radošću primili u BiH. Dapače. Razobličeni su svi oni koji su se do sada samo deklarativno zalagali za europski put. Sada pokazuju pravo antieuropsko lice. U tome prednjače oporbene lijeve građanske bošnjačke stranke. One će sve učiniti kako bi srušile povijesni datum. Znaju, ako do njega dođe, morat će europeizirati svoje balkansko ponašanje. Također, jučerašnje uhićenje Fahrudina Radončića moglo bi destabilizirati vlast, jer je upravo njegov SBB istu tu vlast učinio stabilnom.

Nažalost, unutar vlasti je i velik broj antieuropejaca. Mnogi bi, umjesto europske BiH, radije osnažili interese Turske, Rusije, možda i ISIL-a... Teško se oteti dojmu kako se jedino bh Hrvati bez rezerve i alternativnih rješenja bore za ulazak u europsku obitelj. Zato je prošlo čak sedam godina (16. 8. 2008.) otkako je potpisan SSP. Na različite je načine bivša vlast, a sadašnja oporba opstruirala početak njegova stupanja na snagu, da bi tek reformskim zamahom prošle godine stvari bile pokrenute s mrtve točke.

BiH konačno mora biti odlučna. Ne smije oklijevati kao nekada RH. Koja je Sporazum s EU (SSP) potpisala još 29. listopada 2001., ali oprezni premijer Ivica Račan nije podnosio zahtjev za članstvo u strahu da ga ne odbiju. Učinio je to tek nakon što je tadašnji predsjednik EK Romano Prodi rekao kardinalu Bozaniću kako svaki dan pažljivo pregledava poštu da vidi je li hrvatski zahtjev konačno stigao. Odmah nakon toga (21. veljače 2003.), Račan ga je odnio u Atenu tadašnjem predsjedatelju EU grčkom premijeru Costasu Simitisu. EU tada RH nije odbio, jednako kao što neće ni BiH 15. veljače. Treba otići na put u Bruxelles i ispisati povijesni dan. Ne dogodi li se to, imat ćemo povijesnu sramotu. U svakom slučaju, svi će na tom putu ostaviti tragove. Snijeg u veljači razotkrit će tko je prema Bruxellesu hodao u europskim cipelama, a tko je u balkanskim opancima i čizmama stranputice želio u neke druge gradove.

Dio hrvatskih građana dobiva povećanje plaće od 150 eura, a od rujna i dodatnih 50 eura