Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Vijesti

EU jednoglasan: Svi totalitarizmi najveći su protivnici slobode

29. svibnja 2020. u 11:50 0 komentara 140 prikaza

Ima dobrih petnaestak godina kada se u Sarajevu u intelektualnim krugovima, u kojima je tada još uvijek tu i tamo bilo samostalno mislećih pojedinaca, pokušalo kroz okrugle stolove revitalizirati ideju i pojam antifašizma. Jednom od takvih pokušaja sam negdje u to vrijeme i nazočio, tada još ne znajući da je u cijeloj toj priči sam antifašizam, iako nominalno glavna tema, zapravo najmanje bitna stvar. Ali otkad su u BiH paradoksi i nelogičnosti prepreka bilo čemu kada su u pitanju politički projekti od “općeg interesa”? Sumnju je u startu pobuđivala činjenica da se o tome razgovaralo u kontroliranim uvjetima, užem akademskom i NVO krugu djelatnika koji su trebali artikulirati antifašizam i staviti ga u javnu uporabu.

Treba razlikovati

Bilo je također suspektno zašto u tom formatu raspravljati o nečemu što se već samo po sebi čini dovoljno prezentnim i samorazumljivim, a onda i što je stvarni cilj okupljanja na tu temu. Drugim riječima, kome, zašto i na koji način, za koje svrhe se pokazala oportunom ta odrednica? Jesu li uistinu prisutne nepoznanice oko samog pojma ili se radi o potrebi razvoja nekog novog, politički pragmatičnog i utrživog oblika njegove konotacije? Ove dvojbe podgrijavao je osjećaj da se nije blagonaklono gledalo na pokušaje kritičkog, objektivnog i neutralnog preispitivanja koje bi omogućilo da se aktualizira ukupan sadržaj i smisao antifašizma. To bi svakako trebao biti slučaj jer je antifašizam nezaoblizan dio nasljeđa svakog europskoga društva. Imajući to sve u vidu, hegelovski rečeno, bilo kakvu raspravu o antifašizmu zamišljao sam kao izraz nastojanja da se u interesu istine pokuša kretati od poznatog k spoznatom.

Međutim, vrlo brzo postalo je jasno da ta poznata Hegelova opaska iz Uvoda u fenomenologiju duha nema mjesta u bh. društveno-političkoj stvarnosti, njezinoj javnosti, koja je izrazito manipulativna i u kojoj se umjesto istine i ozdravljenja teži uspostavi poretka utemeljenog na obmani i laži, koje povratno produbljuju patološka stanja društva. Dakle, u pravilu se aktualizira i razvija sve ono što je suprotno interesima općeg dobra i pluralizma javnosti. Nešto kasnije se ispostavilo, ili sam osobno to tako shvatio, da se radilo o pokušaju rehabilitacije ideološke odrednice koja bi adekvatno mogla parirati nacionalnim ideologijama odnosno nacionalizmima. Nastranu i što se nacionalizam i fašizam ne mogu podvesti pod isto značenje, jer ipak su to bitno različite stvari, premda je u određenim okolnostima moguće njihovo približavanje bilo metodološko – javno ili čak stvarno. Pa ipak, ta činjenica nije bila prepreka da se s antifašizmom nešto kasnije krene oštro i otvoreno s njemu novopridodanom naglašenom “antinacionalističkom” ulogom. Dalo se već tada naslutiti da toj vrsti “antinacionalističkog antifašizma” svi nacionalizmi neće biti podjednako mrski.

Vrijeme je pokazalo da forumski kvaziaktivistički pseudoantifasizam ne samo da zaobilazi većinski nacionalizam i njegove nositelje već je, čemu svjedočimo upravo ovih dana u vremenu u kojemu živimo, od tada do danas s njim srastao u velikoj mjeri stvarajući simbiotički oblik do sada nezapamćen u demokratskom svijetu. Ali to je samo još jedan od brojnih paradoksa tipičnih za ovu zemlju koje ne mogu objasniti opća logika i razum, već eventualno utjecaj podzemnih voda ili prisutnost mističnih sila. Sve to djeluje pomalo obeshrabrujuće na ukupne perspektive razuma i racionalizma uopće u BiH gdje, evidentno, mistika uvelike caruje kao da živimo paralelnu stvarnost i neko predmoderno doba. Prostor koji nije imao doticaja s prosvjetiteljstvom, barem ne njegovim pozitivnim i svijetlim stranama. U zemlji kao što je BiH ništa ne mora imati smisla ni unutarnju konzistenciju niti se očekuje da netko to postavi kao neki poseban zahtjev. Što nam to onda govori o stanju ovdašnje intelektualne svijesti i društvu?! Pseudoantifašizam tako se od samih svojih početaka pokazuje kao nešto što nositeljima tog narativa treba omogućiti da se izbore za dominantnu poziciju na bh. političkoj sceni bez obzira na posljedice i cijenu, što je već samo po sebi nelegitiman i neustavan cilj, jer je protivan federalno-konsocijacijskim načelima i mehanizmima ugrađenim u bh. Ustav, dizajniranim i uvedenim u prvom redu kako bi zaštitili jednakopravnost i pravičnu raspodjelu javnih resursa među trima konstitutivnim narodima.

Posljedice toga danas su itekako vidljive. Već ta instrumentalnost u smislu da se antifašizam učini učinkovitim oružjem političke borbe, moralnog promoviranja nauštrb nečijeg derogiranja, činila se krajnje beskrupuloznom, osobito prema mnogima koji ni u snu nisu slutili da će se jednog dana naći na meti onih koji su uvijek i u svakom trenutku bez imalo oklijevanja i stida spremni imputirati fašizam svakome tko se drzne misliti i djelovati sukladno vlastitom etosu. (Posljednja osoba najnovije antifašističke epizode “vjerovali ili ne” kojoj su prišili taj epitet je kardinal Puljić!) Ispostavilo se da je u BiH sve, pa i to, moguće kao zemlji u kojoj ništa nije nemoguće. Jednostavno, čudan spoj dobijete kombinacijom bh. mistike i suvremenog postmodernističkog relativizma. Tamo gdje razum i logika prestaju, čini se da samo ironijom ili vicom možete zagrebati smisao ovdašnjeg besmisla i unutarnjih proturječnosti. Hegel bi kao filozof jamačno bio frustriran s BiH jer bi se njegova ranije spomenuta maksima izokrenula naopako, budući je ovdašnji ideal što više se udaljiti od “spoznatog” prema nečemu što se žargonski ovdje izražava kao “rekla-kazala”. Srećom po ostatak planeta Zemlje, to je izdvojena karakteristika BiH, u kojoj je moguće vječno lutati u okvirima poznatog, a da istinska spoznaja zauvijek ostane nekima nepoželjna i mnogima nedosanjani san. Tako to biva tamo gdje povijest nije učiteljica života, već umjesto toga podučava i sadašnjost i budućnost.

Je li razlog tomu možda činjenica da su jezik i njegov životni svijet koji obuhvaća do kraja uzurpirani, otuđeni, prisvojeni i instrumentalizirani u kulturno-simboličkom ratu koji već gotovo dva desetljeća bijesni na ovim prostorima? To je evidentno i na primjeru antifašizma. Naime, antifašizam u BiH danas je politički otuđen i prisvojen, reinterpretiran i omalovažen kao sredstvo društveno-političke, javne i kulturne despotije i tiranije. Antifašizam tako biva devalviran do potpune kompromitacije na način da izgubi bilo kakav općevrijednosni valorizirajući potencijal, ali i bilo kakvu mogućnost da uistinu posluži jačanju vezivnog tkiva bh. društva. Antifašizam je u Sarajevu, tada kao i danas, bio poželjan samo u mjeri i na način na koji može pojačati kontrast između nas i njih, uvećati i radikalizirati podjele, naglasiti polarizacije i kontrast po principu “good guys vs. bad guys”, baciti sjenu i tako do kraja pojednostaviti cijelu priču radi lakše prodaje masama i aglomeratima političke moći. U svemu tome posljedice su manje važne, bitan je “sićar” jer se u BiH živi od danas do sutra, a volovi kolju radi nekoliko kilograma mesa.

Šokantna je spoznaja da antifašizam nikada nije aktualiziran kao tema u BiH u cilju da eliminira podjele i potpomogne integraciju, već da je oslabi, ali i da napravi distinkciju između nacionalizama na način da do kraja uljepša većinski i demonizira manjinski. Zar se politička vrijednost antifašizma iscrpljuje na način da se od njega pokušava napraviti alat za degenečenje i pendrečenje neistomišljenika, koji se sasvim slučajno dovoljno razlikuju i komunikacijski su inferiorni da im se može prišiti bilo koji epitet i apostrofirati razlike do granica nesnošljivosti? Što je onda sljedeći korak nakon antifašističke dehumanizacije koja ima moć i monokromatske selekcije, trijaže živih i mrtvih; pri čemu žrtve zločina dijeli na fašiste i antifašiste, a onda u drugoj instanci opravdava zločine nad postmortem proglašenim fašistima, čime uvijek iznova ubija žrtve i amnestira odgovornosti krvnike i ideologije koje su ih inspirirale; dok istodobno bez ikakvih problema živuće neselektivno proglašava fašistima i označava kao poželjnu metu za odstrel?

Upravo ovih dana smo u povodu mise zadušnice u Sarajevu svjedočili plitkim narativima jakobinskog tipa kojim se ljudima brzopotezno stavlja mete na čelo, posredno sljedbenicima Katoličke crkve u BiH i čitavom jednom narodu. Najstrašnije je što to prolazi bez ikakve javne reakcije i odgovornosti. Prosvjedi i reakcije koincidiraju s neformalnim početkom bjesomučne kampanje, koja u svakom sljedećem izbornom ciklusu postaje sve brutalnija. Isto tako je plauzibilno da iza onih prvih okruglih stolova o antifašizmu i “kampanja”, u kojima se koristi mizogini opsceni i vulgaran jezik, prijeti nasiljem, nabijanjem na kolac i sl., zapravo stoje jedni te isti ljudi, trovači ili, kako bi ih Hegel nazvao, furije destrukcije koje koriste kombinaciju većinskog nacionalizma u sprezi s totalitarnim metodama. Možda zato europske rezolucije o totalitarizmu u BiH ne mogu doći na dnevni red jer bi rasprava o njemu kompromitirala te metode, ali i bacila jedno sasvim novo svijetlo na loko-antifašizam. Mnoge stvari bi bile jasnije i drugačije, a Hegel bi dobio šansu.

Međutim, sadašnja stvarnost je bitno drugačija i treba se boriti za njezinu promjenu. Jer u nestručnim, neukim i zlonamjernim rukama antifašizam je svediv samo na ono “anti”, poput insekticid spreja za eliminaciju nametnika i to, kako vrijeme odmiče, sve šireg spektra djelovanja gledajući razvoj situacije od izbora do izbora! U početku su ciljani pojedinci, lideri naroda, potom elite, a sada su na meti vjerske institucije, zajednica vjernika, narod... Može sve jer “naš ‘uzvišeni’ cilj opravdava svako sredstvo”! Umjesto da se prezentira kao tema od šireg društvenog značaja, određene strukture su shvatile da ih osim materijalne baštine bivše Komunističke partije prirodom stvari sljeduje i sva nematerijalna tj. ideološka baština, kojom onda mogu raspolagati kako žele, pa makar i na totalnu štetu same baštine i njezina razumijevanja. Tako je i s antifašizmom koji je trebao biti jedna od zajedničkih ideja, artikulirana i konotirana na ispravan i dosljedan način koji ga otvara i čini univerzalno dostupnim na način kako je to slučaj u europskim društvima.

Upravo Europa mnogo duguje antifašizmu, ona ga se ne odriče i on je dio njezina nasljeđa, ali ne onog zločinačko-represivnog tipa koji je suprotan svemu onome na čemu se EU temelji - ljudska prava, sloboda i demokracija, prava pojedinca i naroda, manjina i dr. Osim toga, antifašizam, premda važan, nije jedina vrijednost, već samo jedna od mnogih koje Europa baštini. Nasuprot tome, antifašizam kakav poznajemo u BiH je isključiv, agresivan i shizofren, kontrolirano usmjeravan i eksploatiran, jednom riječju zloupotrijebljen poput najnovijeg primjera izljeva bijesa i netolerancije prema misnom vjerskom obredu posvećenom žrtvama Križnog puta, što upravo duboko zanemaruje i negira sam antifašizam i europske vrijednosti. Misa je u nekom od svojih sljedećih izdanja možda mogla i trebala dobiti svoju proširenu verziju, gdje bi se molilo za duše žrtava svih totalitarnih režima i ideologija, nevinih žrtava II. svjetskog rata, njegova poraća, pa i ovog potonjeg 90-ih prošlog stoljeća. Zaboravlja se i da su mise nužnost upravo tamo gdje je izostala pravda, gdje duše ne nalaze smiraj zbog nekažnjenih zločina i zločinaca koji nisu privedeni ovozemaljskoj pravdi. Misa podsjeća na nepravde i zločine bez kazne te ukazuje da se sadašnjost ne može graditi na laži. Samo istina spašava! Nije li ta misao osnova Objave i kršćanskoga nauka? Treba li se zarad nekog tamo lažnog antifašizma sada odreći i tog smisla?! Pa i po cijenu propasti odavno moralno potonule industrije fabriciranja aktivizma u BiH, ako ništa jer bi većina unaprijed pripremljenih rekvizita, transparenata, kiča, performansa i svega ostala neupotrebljiva.

Ipak, pouke koje možemo izvući jesu da je jako važno razlikovati “antifašizam” u njegovoj instrumentalnoj formi kako se koristi u BiH od antifašizma per se, europskoga ili, ako želite, općeg civilizacijskoga. U BiH je na djelu represivni instrumentalno-politički antifašizam izborno-ciklusnog tipa koji rehabilitira pseudograđanske političke mrtvace i omogućava većinskom nacionalizmu da dobije samo naizgled oku ugodnu antifašističko-građansku glazuru (glazura je mnogo tanja od fasade). Sve je podređeno tome da se politički subjekti koji sebi tepaju da su “građanski” mogu barem privremeno odvojiti od svojih negrađanskih gravitacijskih partnera s kojima se svako malo susreću, u samo naizgled neprincipijelnoj, ali ipak razumljivoj zajednici, sve kako bi jedni uz druge bolje izgledali u očima dominantnog biračkog tijela u Federaciji BiH te zadovoljili njegove samo donekle divergentne političke aspiracije. Cilj je ideološki zahvatiti što šire područje i dobiti što veći broj glasova, a onda u prigodno vrijeme združeno, opet uz poluinteligentne izgovore, krenuti u neprincipijelne dogovore i realizaciju nacionalnih interesa većinskog nacionalizma.

Poenta je u konkretizaciji i diskreditaciji. Načelno govoriti o neprijatelju antifašizma – fašizmu ne donosi korist ako izostane personifikacija i njegovo projiciranje na pojedince ili skupine. To je u metodološkom smislu ono što ovaj pristup suštinski određuje kao antifašizam fašističkoga tipa tj. kao “antiantifašizam”, jer se bazira na metodama koje su neodvojive od samog fašizma, poput dehumanizacije kao pripreme za odstrel oslobođen kajanja ili suvišnih moralnih dilema (politički, društveni, biološki... svaki je poželjan s aspekta strategije dehumanizacije). Međutim, time se ovdašnji pseudoantifašizam toliko približio fašizmu da mu ozbiljno prijeti opasnost da postanu isti. Jer onda se gubi referentni okvir i elementarna sposobnost samokritike i mogućnost detekcije fašizma?! Dogodio se ideološki salto mortale koji antifašizam čini duboko ovisnim o fašistima i fašizmu.

To znači da antifašizam koji se hrani fašizmom i ne može opstati bez njega projicirat će ga svugdje gdje mu je potreban, pa i tamo gdje ga uopće nema. To je i najveća opasnost s kojom se danas suočavamo i koja nam se događa. U takvim okolnostima fašizam je moguće vezivati i projicirati na sve ono što u ovom trenutku djeluje kao prepreka ciljevima većinskog nacionalizam, pa makar to bila temeljna ustavna kategorija konstitutivnosti, jednakopravnost, subjektivitet i pravo na priznanje i postojanje jednog malog, u BiH konstitutivnoga, europskog naroda. Kako neprosvijećenima objasniti da je i manje nekada više i da ne podrazumijeva manju vrijednost?

Kako god, treba glasno ukazati na evidentne zloupotrebe antifašizma u BiH kao instrumenta moći i prisile koji kao takav nije i nikada ne može biti europski antifašizam, koji je s civilizacijske točke gledišta jedino prihvatljiv i nedovojiv od vrijednosti demokratske i institucionalne etičnosti, društvene i političke tolerancije, prezira svih oblika javno-diskurzivnog nasilja i populizma. Na djelu je antifašizam totalitarnog tipa koji je opasan jer je antidemokratski, ugrožava temeljna ljudska prava i slobode. On je lažan, jeftin i konfekcijski i kao takav veoma opasan za BiH u cjelini te prijeti da preraste u furiju destrukcije suživota i multietničnosti BiH. Njegova stvarna meta su živi ljudi, njihova kultura sjećanja na koju polažu puno pravo, ukupan svijet života, prepoznatljive forme unutar kojih se razvijaju i oblikuju. Jednostavno, sve ono što jesu i u što vjeruju. Kao takav duboko je ovisan o fašizmu koji ga u najvećoj mjeri definira, pa ako ga već nema, onda ga treba izmisliti (kako bi se u igrama bez granica sačuvao onaj famozni 4. stup).

Udaljavanje od EU-a

Istina je da anitfašizam kao, uostalom i druge vrijednosti europske provenijencije, nikada nije ni dobio pravu priliku u BiH jer je politički kidnapiran. Sva trancizijska društva već su davno raskrstila s tim, našla svoj unutarnji mir i satisfakciju ugradivši elemente vlastite kontroverzne prošlosti u važeće rezolucije i odluke europskih institucija. Općeprihvaćen konsezus na razini EU-a danas je da su svi totalitarizmi najveći protivnici slobode. Stoga bi u BiH bilo dobro resetirati mnoge stvari i krenuti ispočetka. Jedna od tema može biti i antifašizam, ali na način da svatko slobodno može kazati što želi o toj temi i dati svoj doprinos njezinoj adekvatnoj rehabilitaciji unutar bh. javnosti u formi sveobuhvatnog dijaloga o europskoj vrijednosnoj stečevini koju kompletiraju i komplementiraju brojne rezolucije i deklaracije o osudi totalitarizma. Drugo pitanje je bi li za takvo nešto bilo interesa jer neki danas smatraju da je antifašizam njihovo vlasništvo, patent, i teško će ga se odreći kao instrumenta za lov na vještice. S druge strane, nespremnost na dijalog i razgovor o važnim temama poput fašizma i antifašizma pokazuje koliko je zapravo u najglasnijim bh. antifašističkim krugovima prisutan metodološki fašizam i antieuropska totalitarna propaganda koja rezolutno odbacuje europske rezolucije i time stavlja pod zaštitu totalitarno nasljeđe kao suštinski antieuropsku vrijednost.

Rezolucije EU-a su nadohvat ruke, a njihova aktualizacija na svim legislativnim razinama prilika za BiH. To su inicijative koje bi trebali predvoditi upravo antifašisti europskoga tipa, koji vrednuju duh slobode i prepoznaju prijetnju svih totalitarizama bez obzira jesu oni lijevog ili desnoga podrijetla. Ako primarno u prvi plan stavimo interes slobode, pokazat će se kako je ona najbolji test i filtar vjerodostojnosti antifašizma i njegove stvarne vrijednosti u odnosu na europski antitotalitarizam. U takvim okolnostima izokrenute recepcije europskih vrijednosti u BiH, njezino formalno članstvo u EU samo po sebi se pojavljuje kao najmanji problem. Daleko veći je izazov kako konačno sustavno krenuti u preuzimanje europske vrijednosne stečevine utemeljene na antitotalitarizmu i otklonu od svakog poretka neslobode koji ugrožava slobodu mišljenja, savjesti, govora, kulturu, identitet, građanska i kolektivna prava. Žalosno je što BiH korača u smjeru koji je udaljava od Europske unije, i to je nešto čemu se potrebno snažno oduprijeti. Na koncu, u demokratskom društvu ne smije biti tabua, sve mora biti podvrgnuto sudu razuma, pa tako i antifašizam, bliža i daljnja prošlost.

Bez obzira na razlike, okolnosti i osjećaje, u svakom trenutku mora se poštivati i uvažavati pluralizam mišljenja. Jedino tako sve danas u BiH devalvirane i do kraja zloupotrijebljene vrijednosti mogu zaprimiti jednu novu europsku dimenziju, značenje i razumijevanje. BiH je nakon 16. svibnja 2020. godine udaljenija no ikada prije od toga i to je dovoljan znak za otrežnjenje i uzbunu.•

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.