Svi koji su studirali u Zagrebu znaju da su najbolji tulumi uvijek bili u Studomu na Savi. Te male, skučene studentske sobe brzo su se uz bocu jeftinog vina ili nečeg drugog i dobru glazbu pretvarale u mjesta za najbolju zabavu. I tog četvrtka, kasno navečer, oko 23 sata, sigurno je u paviljonima bilo veselo. A onda je doletio NLO, poslije se ispostavilo ruske proizvodnje, koji se sa svojih šest tona zabio samo 50 metara od živahnih studenata. Ono što je nevjerojatno u toj priči jest to što nitko nije stradao, osim što je oštećeno 40-ak automobila na obližnjem parkiralištu. Kako je dron doletio s udaljenosti od tisuću kilometara, da je samo vjetar te večeri iznad Zagreba puhao u suprotnom smjeru, leteća sovjetska mrcina mogla je pogoditi neku od zgrada Studoma. Kako se tek drugi dan vidjelo da se 14,5 metara dug projektil u svoj dužini potpuno zabio u zemlju, kao jako bačena strelica pikada, stručnjaci su odmah izračunali da bi, da je pogodio zgradu građenu 60-ih godina prošlog stoljeća, sigurno probio sva tri kata i prizemlje s tanašnim betonskim dekama. Strašno je to sada i reći, ali mrtvi bi se u tom slučaju brojili u desecima. Da se takvo što dogodilo, a neviđena je sreća da nije, sada bi sve bilo drukčije. A da se ispostavilo da su dron uputili Rusi, s namjerom da isprovociraju i izmjere kakve je čvrstoće zračna obrana NATO-a, to bi se automatski definiralo kao napad na članicu saveza i bio bi korak do aktivacije famoznog čl. 5 ugovora Saveza, koji kaže da će se oružani napad na jednu ili više njih smatrati napadom na sve njih. Ono što bi NATO kao minimum odmah poduzeo jest to da odgovori na "razmjeran način", a to znači da bi uništio mjesto i postrojbu koja je ispalila dron. Dakle, može se zaključiti da nas je možda samo 50 metara dijelilo od trećeg svjetskog rata.
Hvala svima, na ničemu
Kako žrtava nije bilo, nije uslijedio nikakav politički odgovor, svjetske agencije samo su kratko zabilježile da je u Zagrebu pao dron koji je vjerojatno dolutao s ukrajinskog ratišta. Da je pao na Budimpeštu, Prag ili Varšavu s istim učinkom, vjerojatno bi bilo isto. Odmah nakon događaja stoga je počela kontrola štete i učinaka činjenice da je NATO pretrpio poprilično sramotan poraz, jer tko god da je ispalio taj dron, uspio je u onome "nemogućem". Letjelica se doslovce prošetala nesmetano onakva kakva već jest, zastarjela i krupna, i krećući se brzinom Airbusa ili Boeinga prošla tisuću kilometara kroz meki trbuh NATO-ova saveza, prošla dvije države članice i potom ušla u treću, Hrvatsku, i izazvala jezu. U "bodytalku", a još više riječima hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, kada se ujutro drugog dana vlastitim očima došao uvjeriti što je to palo na Zagreb, najbolje se osjetila ta jeza, ljutnja i njegov zahtjev da se treba pronaći krivac. I to ne primarno onaj krivac koji je ispalio dron, nego krivac u zapovjedništvu NATO-a i onaj krivac u Mađarskoj, kojom se dron šetao nesmetano dugih 40 minuta. Plenković je rekao da će tražiti objašnjenje kako je moguće da se ovakvo što dogodi a da ne bude dignuta odgovarajuća uzbuna.
"Ovakvo nešto bila je čista i jasna prijetnja na koju se treba reagirati." Najavio je da će se ovo raspraviti u svim tijelima NATO-a i EU, kako bi se ovakva letjelica neutralizirala na nekom sigurnom mjestu, a ne da padne na glavni grad jedne članice. Dodao je poruku susjedima da je ova raketa mogla pasti i na nuklearnu centralu pa bi "bila veći problem Mađarskoj nego nama". Plenković je odgovarajuće reagirao u ovoj situaciji, potpuno nediplomatski. Tako i treba. Očito je time pokazao i koliko vjeruje u NATO-ovo priopćenje da su "pratili putanju", kao i tvrdnjama iz Mađarske da su mislili da je to nešto bezopasno. Hvala NATO-u, hvala Mađarima, ni na čemu. Ova situacija potvrđuje da se moramo brinuti sami o sebi.
Poruka ministru Mariću
Sada svima politički odgovara da se proglasi da je to bio poludjeli ukrajinski dron, na Ukrajince se nitko neće ljutiti. To je, dakle, politički puno povoljniji razvoj događaja nego da se ne daj Bože mora utvrditi da dron nije ispaljen iz ukrajinske Vinice, nego recimo iz nešto bliže ruske krajine u Moldaviji, Transnistrije. Za NATO bi pak bilo bolje da nisu rekli da su "pratili putanju", jer da to jesu radili, onda je pitanje zašto nas nisu na vrijeme obavijestili o "putanji", da stignemo dići MiG-ove 21. Što se Mađara tiče, isto su nas mogli obavijestiti da na Hrvatsku ide "nešto bezopasno", premda nije jasno na temelju čega su to zaključili, a nisu digli svoje JAS-30 Gripene, da njihovi piloti vizualno potvrde "bezopasnost". I mi sad možemo zaključiti da smo dobro prošli, ovoga puta. A poruka ministru financija Zdravku Mariću je – žao mi je, ministre, ali morat ćete odriješiti kesu za nabavu PZO raketnog sustava, jer si Hrvatska više ne može dozvoliti da igra ovakav smrtonosni Eurojackpot.
Ako to njie bila letjelica sa bombom netko bi trebao odgovarati za širenje panike. Slično je bilo sa početkom korone i znamo dokle se stiglo, do svjetskog rekorda po broju umrlih.