Naslovnica Vijesti

Crkva nastavlja svoje putovanje između progona svijeta i Božje utjehe

14. rujna 2017. u 09:00 0 komentara 148 prikaza
Pogledajte galeriju 1/2

Mons. Ratko Perić (Tuk kraj Rovišća, 2. veljače 1944.) je mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski. Osnovnu školu pohađao je u Rotimlji i Crnićima (kod Stoca), sjemenišnu gimnaziju u Zagrebu, Filozofski fakultet u Zagrebu, te Teološki studij u Rimu. Doktorirao je teologiju 1971. na sveučilištu Urbaniani. Zaređen je za svećenika 29. lipnja 1969. u Prisoju, a za biskupa koadjutora 1992. u Neumu. Kao rezidencijalni biskup Mostarsko-duvanjske biskupije i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski ustoličen je 11. lipnja 1993.[1] Glavni zareditelj je bio msgr. Franjo Kuharić, suzareditelji msgr. Pavao Žanić i msgr. Josip Uhač. Povodom 25. obljetnice njegovog biskupstva donosimo kolumnu don Tome Vukšića.

 

Zaista mi je velika radost što u ovoj svečanoj prigodi, u ime sve braće biskupa, članova Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, mogu uputiti čestitku i zahvalu mons. Ratku Periću u povodu 25. obljetnice njegova biskupskoga vjernog služenja. I čast mi je, jer to izričemo biskupu koji, kako u jednom govoru reče sveti Ivan Pavao II., “sa svom revnošću stoji[š] na čelu Crkve mostarsko-duvanjske i obavlja[š] službu apostolskoga upravitelja Crkve trebinjsko-mrkanske” (Govor članovima Biskupske konferencije BiH, 13. travnja 1997.). Današnji slavljenik je zaređen za biskupa na svetkovinu Uzvišenja svetoga Križa, koju ćemo proslaviti sutra. Uz taj blagdan vrlo prikladno ide misao iz Djela apostolskih: “Kroz mnoge nam je nevolje u Kraljevstvo Božje” (Dj 14,22), koju je on izabrao kao svoje biskupsko geslo. To su, dragi gosti, riječi kojima sveti pisac, nakon opisa jednoga kamenovanja i progona apostola Pavla, bodri tadašnje i buduće Isusove učenike, da ustraju u vjeri i svjedočenju, budući da će svjedoci za Isusovo djelo i nauk uvijek nailaziti na oporbu. Malo kasnije, odgovarajući na pitanje što njemu znači križ i zašto je izabrao upravo ovo geslo, biskup Ratko je u jednom intervjuu, između ostaloga, kazao: “Križ me prati od djetinjstva.

U obliku bijede, bolesti, nevolje i tjeskobe... To je lijek kojim se izvlačim iz vlastite strasti, sebičnosti, oholosti. Bog me po križu odgaja i kad se jednom, s Božjom milošću spasim, vjerujem da ću Bogu najviše zahvaljivati na daru križa... Kristova objava jest objavljenje te tajne, križa… te bih najviše volio da me prožima kristovsko i pavlovsko poimanje križa” (Crkva na kamenu, 10/93).

I kao što je naslutio, dogodilo mu se više puta, kao i Pavlu, da su se pojavljivali ovozemaljski križevi kušnja.

Često nepredvidivi. Ponekada preteški. A onaj najteži sastoji se od velikoga stradanja vjernika i drugih ljudi na području biskupije i dijeli ga zajedno s cijelom svojom generacijom biskupa iz BiH.

Stoga svima njima želimo večeras najiskrenije zahvaliti na vrlo odgojnom primjeru hrabre biskupske vjernosti i otpora zlu. Večeras se pak može kazati također da je način obnašanja službe biskupa Ratka, prisutnosti križa u njoj, jasnoće govora i plodnosti pisanja, često prožet elementima, koji ga čine sličnim upravo Pavlovu stilu. I kao što se dogodilo Pavlu da je, kako sam piše u Prvoj poslanici Solunjanima, zbog toga doživio i trpio neutemeljene pogrde, ali je odvažno nastavio iznositi Evanđelje (usp. 1 Sol 2,2), slično i biskup Ratko u naše dane trpi zbog zlobnih potvaranja, čak u obliku jedne filmske urote.

No, usprkos tomu, poput Pavla, on nastavlja odvažno propovijedati Evanđelje. Stoga mu iskreno zahvaljujemo, izražavamo solidarnost i pridružujemo se onima koji su već digli glas protiv zlih nakana i jezika, a jedan od njih je i kardinal Vinko Puljić.

Zbog svega toga želio bih vas podsjetiti također na nastavak teksta svetoga Pavla iz već spomenutoga pisma vjernicima u Solun (1 Sol 2,1-12), jer su te riječi vrlo prikladne za ovu prigodu budući da, kako u davnom Pavlovu, tako u Ratkovu današnjem slučaju, sažimaju vrijeme koje apostol ili njegov nasljednik provede među vjernicima, prisutnost križa u tim danima, radost Evanđelja i nadu u spasenje, način i poteškoće apostolova svjedočenja, Božju utjehu i blizinu dobrih ljudi, obvezu da se ugađa Bogu, a ne ljudima, da se ne služi laskavim riječima i pohlepom te potrebu da biskup istovremeno bude blag kao majka i zahtjevan kao otac.

Na kraju: Kao što, dakle, bijaše u početku, tako i sada. I vjerojatno vazda! Takva je povijesna stvarnost.

No, kako kaže sveti Augustin, a njegove riječi preuzima Drugi vatikanski sabor, Crkva “nastavlja svoje putovanje između progona svijeta i Božje utjehe” (De civitate Dei, XVIII, 51,2: PL 41,614) te stalno, uporno i ponizno navješćuje muku i smrt Gospodinovu, dok On ne dođe (usp. 1 Kor 11,26). Na tom putu, ništa ne čini sama od sebe, već “od moći uskrsnuloga Gospodina ona dobiva snagu da strpljivošću i ljubavlju pobijedi svoje žalosti i teškoće nutarnje i vanjske, i da otkrije svijetu Njegov misterij vjerno, iako ne savršeno, dok se na svršetku ne očituje u potpunom svjetlu” (Lumen gentium, 8).

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.