'Predsjednik Tuđman nije bio politički naivan da ne bi vidio što se događalo oko kluba, kakav je to navijački pokret bio protiv tadašnjeg imena. I gospođa Tuđman morat će se pomiriti s tom činjenicom. Na utakmici s Manchester Unitedom u Maksimiru sjedili smo nas dvojica u svečanoj loži'
Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman bio je osvjedočeni ljubitelj nogometa, neki iz njegove blizine čak bi ga okarakterizirali nogometnim fanatikom među političarima, a svaku slobodnu prigodu koristio je za dolazak na utakmice svoga omiljenoga kluba, tadašnje Croatije. Tuđman je imao presudnu ulogu u promjeni imena iz HAŠK Građanski u Croatia krajem 1992. godine, a prema svjedočenju tadašnjeg predsjednika kluba Zlatka Canjuge, i krajem 1999. godine Tuđman je napokon bio popustio pod pritiskom javnosti i dao zeleno svjetlo za povratak Dinamova imena. U što mnogi sumnjaju, među ostalima i predsjednikova supruga Ankica Tuđman, koja u knjizi "Moj život s Francekom" prokazuje Canjugu kao – izdajnika.
Silno ponosan
– Francek je silno želio da Dinamo nosi ime Croatia jer je to bio velik klub s jakim nacionalnim identitetom. Ime Croatia za njega je simboliziralo domovinu, državu koja je stvorena i bio je silno ponosan kad je Dinamo promijenio ime u Croatia. Tvrdio je da ime Dinamo simbolizira socijalistički sustav i da brojni klubovi iz komunističkoga bloka imaju nogometne klubove s tim imenom i da tu tradiciju treba prekinuti. Zato nikad nikome ne bi predložio promjenu imena, kao što je lagao Canjuga. Seka je bila u susjednoj sobi kad je moj suprug razgovarao s Canjugom potkraj listopada 1999. i nije bilo ni spomena o nekoj promjeni imena Croatia u Dinamo. Canjuga je mislio samo na svoj politički opstanak i na tom bi putu učinio sve, pa je dao u javnost i lažne izjave o predsjedniku Tuđmanu, bez kojeg bi ostao mali nepoznati Z. C., učitelj u Zagorju. Još dok je Francek bio u bolnici, on mu je 16. studenoga "zabio nož u leđa" pokrenuvši zahtjev za promjenom imena Croatia u Dinamo. Nije mi jasno kako ga sâm Francek nije pročitao! Još za života, Jude su ga se počeli odricati – napisala je gospođa Tuđman u svojoj autobiografiji.
Međutim, Zlatko Canjuga i s vremenskim odmakom od 20 godina ostaje dosljedan svojoj verziji promjene imena Croatia u Dinamo.
– Žao mi je što to njegova supruga ne može prihvatiti činjenicu da je pokojni predsjednik ipak prihvatio da se krene u promjenu imena – odgovara Canjuga i evocira svaki detalj tog razdoblja.
– Kada je predsjednik već bio dosta lošega zdravstvenoga stanja, naši susreti bili su dosta česti. Jednom prigodom razgovarali smo i na temu Dinama i on me pitao – što sada napraviti? Moje je stajalište bilo kako nema smisla inzistirati na jednoj politici protiv koje se svi ljudi okreću. Najbolje bi bilo ponuditi referendum o imenu kluba pa neka Zagrepčani odluče. A on meni na to kaže: "Ti si dinamovac, ti si za Dinamo!", što je na neki način bila i istina jer sam u mladosti išao na Dinamove utakmice.
Kako je točno išao vaš razgovor oko promjene imena?
– Predsjednik Tuđman nije bio politički naivan da ne bi vidio što se događalo oko kluba, kakav je to navijački pokret bio protiv tadašnjeg imena. I gospođa Tuđman morat će se pomiriti s tom činjenicom. Na utakmici s Manchester Unitedom u Maksimiru sjedili smo nas dvojica u svečanoj loži. Dakle, igramo Ligu prvaka, protiv europskog prvaka, prihvaćeni smo u Europi, ali nemamo potporu navijača. Smatrao sam da u takvim okolnostima klub ne može funkcionirati. On mi je na sve to tada rekao: "Daj im onda taj referendum." Šteta što je umro, a da taj referendum nije proveden, da to bude pokušaj pomirenja navijača i predsjednika Tuđmana.
U kojoj mjeri je predsjednik Tuđman sudjelovao u odlučivanju u tadašnjoj Croatiji, koliko ga je zanimao nogometni klub?
– Ludo bi bilo kazati da nije. Volio je komentirati utakmice, volio je naše igrače, momčad je volio kad je bila dobra, jaka, a volio je pogledati sve utakmice, nije mu bilo važno kojega su karaktera. Igramo kup-utakmicu s Dubrovnikom, evo ti njega na stadionu, što nam je predstavljalo problem sigurnosnog karaktera. Svaki put kad su me zvali da dolazi na utakmicu, nisam se mogao opustiti. A čovjek je volio nogomet, to mu se ne može osporiti.
Kako ste pristali da na klupu Croatije dođe strani trener, Argentinac Ardiles?
– Tu bih sekvencu najradije preskočio jer to nije bio moj izbor. Ja bih prije postavio nekog drugoga za trenera. Ako bi to bio stranac, radije bih bio za Nijemca radi reda i discipline. Nažalost, bilo je tada jakih osoba oko predsjednika Tuđmana koje su utjecale na to da trener postane Argentinac.
Zašto ste, nakon uvreda koje je javno izrekao na vaš račun, pristali sjesti za stol s Mamićem?
Ja sam mislio da neki ljudi imaju prema meni pozitivno ljudsko nastojanje. Moram priznati da sam pritom bio naivan, jako naivan. Jednostavno, povjerovao sam ljudima, a oni su imali druge namjere prema meni. Mamić ili netko drugi – svejedno? Imena nisu bitna. U životu ti se dogodi da imaš čisto pozitivno mišljenje o nečemu, a ne znaš što ti se sprema. U to vrijeme htjeli smo do kraja provesti tu ideju o promjeni imena o kojoj sam s predsjednikom Tuđmanom razgovarao. Ja sam već tada rekao da ću se povući s funkcije predsjednika te da podržavam da u klub dođu drugi ljudi. Moj cilj bio je vratiti ime Dinamo i povući se. Ja sam te ljude predlagao da uđu i u Izvršni odbor kluba, ali nisam znao koje su im namjere. To vam je dokaz da nisam mislio loše za klub. I kad sam bio smijenjen (u svibnju 2000. godine, nap.a.), nisam bio razočaran. Riješili su me velike brige, bez obzira na to što su to tako brutalno izveli. Ipak mogu biti ponosan da se tada u Maksimiru igrao iznimno lijep nogomet, da smo imali jaku momčad, da je Eurosport prenosio naše utakmice u najboljim terminima i da je Hrvatska uživala u najvećoj pobjedi nad nekadašnjim "Tuđmanovim Partizanom" 5:0 – zaključio je Zlatko Canjuga na temu Dinama.
Bio mu je pokrovitelj
Osim NK Croatije, u fokusu sportskih interesa predsjednika Franje Tuđmana bila je i hrvatska nogometna reprezentacija, čiji je na neki način bio i pokrovitelj. Tadašnji izbornik Miroslav Blažević išao je tako daleko u svojim kvalifikacijama o Tuđmanu, tvrdeći kako "bez nazočnosti Poglavara ne bi bilo ni svjetske bronce".– Da, on je bio najvažniji! Pa znate li vi što bi meni Mikša (tadašnji predsjednik Nogometnog saveza, nap.a.) radio da nisam imao Tuđmana iza sebe. Predsjednik mi je o Mikši znao reći: "Samo njega nemojte slušati" – prisjeća se Ćiro, koji je uživao naklonost Tuđmanove obitelji, o čemu također piše Ankica Tuđman.
– Nasuprot Canjugi, poznati nogometni trener Ćiro Blažević bio je jedan od naših prijatelja koje smatramo iskrenim i privrženim. Francek je cijenio Ćirinu stručnost i nogometne uspjehe, a bio je i ugodan u društvu. Ćiro nam se i danas redovito javlja. Njemu su neki iz današnjeg političkog života znali zamjerati što je ostao vjeran obitelji Tuđman, ne znajući da je naše poznanstvo počelo davno prije devedesetih godina – istaknula je gđa Tuđman.
Niz je zgoda u kojima se državni poglavar pokušao igrati izbornika nogometne reprezentacije, no Ćiro tvrdi kako mu to ipak nikada nije dopustio. Primjerice, u slučaju odstranjivanja Igora Cvitanovića iz momčadi uoči Svjetskog prvenstva 1998. godine.
– Tuđman je bio slab na Ladića i Cvitanovića, perjanice tadašnje Croatije. I Cvitanović, čim sam ga potjerao s priprema u Poreču, otišao se požaliti predsjedniku. Pokojni glavni urednik SN-a Tironi uvjeravao me kako će mi u toj situaciji Tuđman okrenuti leđa, dok me novinar Novoga lista Orlando Rivetti uvjeravao – gotovi ste ako ga ne izbacite! Tada me nazvao Tuđman i kazao mi: "Vi ste previše pametan čovjek da ne shvaćate da ne možete bez Cvitanovića. Bokšić je ozlijeđen, i tko može igrati uz Šukera ako ne – Cvitanović?'. Na to sam mu uzvratio: "Predsjedniče, uvijek će biti kako vi kažete, ali sada morate izabrati između Cvitanovića i moga autoriteta." U tom trenutku spustio mi je slušalicu – prisjetio se Blažević.
Tuđman se pokušao umiješati i u sastav za čuvenu utakmicu protiv Ukrajine u Kijevu u studenome 1997. godine u kojoj je Hrvatska prvi put osigurala plasman na SP.
– Bili smo na kartanju, dr. Šimunić i Rizvanbegović su svjedoci, pitao me Tuđman možemo li čuti koja će formacija istrčati u Kijevu. A ja, znajući koliko voli Ladića, krenem sa zafrkancijom: Na golu Mrmić..., Tuđman uto pobjesni i baci karte, a ja brzo: "Ladić, Ladić...! Ljubimca je imao i u Vlaoviću, smatrajući kako on mora biti u sastavu za tu utakmicu, dok sam ja znao da mi je Bokšić neophodan. Ja sam uoči puta i dao sastav s Vlaovićem, on je bio i objavljen u medijima, što je pogodilo Bokšića, ali sam ga u Kijevu galvanizirao i dobio ga u pravom izdanju. Izostavljanje Vlaovića iz sastava obrazložili smo povraćanjem, sve smo to bili dogovorili s njim – dodaje Ćiro.
S predsjednikom je bio na vezi stalno, čak i neposredno uoči najvećih, najvažnijih utakmica. Tako je Tuđman bio nazvao Ćiru uoči završnoga sastanka s igračima prije utakmice s Njemačkom u Lyonu u četvrtfinalu SP-a.
– Prolazeći hodnikom prema svlačionici, u zrcalu sam ugledao svoje lice, bilo je zeleno, mrtvačko, kao moga oca prije smrti! I u tom trenutku nazove me predsjednik i kaže: "Ćiro, danas morate pobijediti! Došao je i Helmut Kohl, pokraj njega, onako korpulentnog, ja sam u drugom planu". Ušao sam u svlačionicu pred igrače, trebam održati završni govor od sedam minuta, a ja se osjećam kao da umirem. Prolaze minute, Branko Ivanković potiho pita: "Šefe, hoćete li...", a Katalinić nastupi drsko: "Počnite, šefe!" A ja stojim pred igračima kao kip. Međutim, u jednom trenutku konstatiram nešto zastrašujuće: moji igrači počeli su dobivati moju boju kože! Transformirali su se u moje duševno stanje i postali kamikaze koji idu na bajunete! A ja znam što to znači, da su odlučni zgaziti suparnika – kaže Ćiro.
Tuđmana je upoznao još 1982. godine, kada mu je, kaže, u tajnosti pribavljao ulaznice za Dinamove utakmice. Njihov odnos intenziviran je nakon Tuđmanova preuzimanja vlasti, kada je među istaknutim sportskim dužnosnicima tražio kandidate za ministarske funkcije. Tako je Ćiru dopalo – ministarstvo sporta.
– Na sastanku smo bili Tuđman, Šarinić i ja. Predsjednik mi je svoju odluku objasnio riječima: "Vi ste dali impuls hrvatskom narodu, zaslužujete biti ministar." Ja sretan, mislim si, unuci će se jednoga dana moći pohvaliti kako im je djed bio ministar. Dođem doma i pohvalim se supruzi kako sam postao ministar, a ona me spusti na zemlju: "Ti si budala, ne znaš ništa o tome, samo ćeš se obrukat'. Idi im reci da ti to ne možeš." I ja se za pola sata vratim k predsjedniku i Šariniću i objasnim im zašto ne mogu biti ministar, na što je Tuđman već bio pripremljen: "Dobro, neka onda bude Novosel."
Ćirin i Tuđmanov odnos imao je uspona i padova, premda su iskrenja bila zastupljena u neusporedivo manjim količinama. Blaževiću je posebno ustao upečatljiv događaj, kada je naivno pred predsjednikom išao kontra Ivića Pašalića, ustvrdivši kako iz dokumenata koje su tada bili objavili mediji proizlazi kako je Pašalić peti ortak u slučaju Dubrovačka banka.
– Kada sam to izgovorio, iznervirani, pobješnjeli Tuđman počeo me udarati šakama po glavi, po licu, pale su mi bile naočale, pa sam stao na njih... Vikao je: "To što pišu da je Pašalić, to misle na mene!" U tom trenutku istinski sam se bio naljutio i krenuo sam prema izlazu, na što mi je on zapovjedio: "Čekajte, gledat ćemo Dnevnik zajedno." Došlo mi je da plačem od muke! Od matere i oca nisam dobio toliko batina koliko od Tuđmana – ispričao je Blažević.
