Bližio se kraj još jednom radnom danu. Za radnim je stolom sve stavila na svoje mjesto. Za stolom preko puta isto je učinila i njezina radna prijateljica.
Da donesem kavu do kraja radnog vremena?
Pita je preko stola i već ustaje poći prema čajnoj kuhinji.
Ne osjećam se već danima dobro, a danas je to na rubu panike ...
Kava će ti dobro doći, nismo danas ni jednu popile od silnih završnih računa!
Kako god misliš, no nisam ti ja nimalo dobro.
Prijateljica je već napustila ured i nestala u hodniku prema čajnoj kuhinji. Nije dugo trajalo i već se vraćala s kavama na pladnju. Zastala je na uredskim vratima kao ukopana.
Marija!
Skoro je vrisnula vidjevši je beživotnu preko radnog stola s licem na tipkovnici. Vriskala je i zvala upomoć, jer Marija nije dolazila sebi ni nakon blagog drmanja, lupkanja otvorenim dlanom po licu i polijevanja vodom. Strčali su se i drugi djelatnici iz svojih ureda te je digli sa stolice i položili na kauč uz bočni zid ureda. Netko je već zvao hitnu. Svi su bili u velikoj brizi, na osobit način njezina radna prijateljica. Sjela joj je do uzglavlja i primila njezinu glavu u naručje i stalno joj blago masirala vratne žile, ramena i ruke. Kao da je malo došla sebi, ali joj oči iza poluotvorenih vjeđa nisu odavale ništa dobro. Brzo je uz sirenu stigla hitna pred zgradu njihove tvrtke. Liječnik s dvije sestre se uspeo do njihova polukata u ured te su s velikom pomnjom položili njezino tijelo u nosila, privezali je remenjem i brzo unijeli u vozilo Hitne službe koje se uz sablasni zvuk sirene udaljilo istom brzinom kojom je i stiglo.
Ljudi su ostali buljeći u pod. Stajali su bespomoćni. Prijateljica je mobitelom zvala njezina muža.
Ivane, gdje si ..., molim te, nemoj se sad prepasti, ali, Mariju je odvela hitna. Pozlilo joj je ..., ne, ne, nije, došla je sebi. Ma, radila je cijeli dan. Idi prema bolnici, ja ću ponijeti njezinu torbu i kaput. Hajde, tamo se vidimo. Ivane, saberi se, bit će sve u najboljem redu, vidjet ćeš ...
Gledala je prijateljica u mobitel, a suze su klizile niz njezino lice. I svi su ostali u dubokoj šutnji napuštali prostor, duboko potreseni. Neko izusti, više za sebe:
Pa, baš pred Božić!
Grad je bio raskopan, promet otežan. Kud god kreneš, kolone su automobila. Još viši nered stvore neodgovorni vozači što nasred kolnika ostave automobil s upaljena sva četiri svjetla i obavljaju neke poslove koji redovito nisu hitni. Ivan se probijao prema bolnici. Svaka je minuta bila vječnost. Usred te prometne gužve samo je ponavljao:
Bože, pomozi mojoj Mariji! Čuvaj mi je, Bože moj!
U to mu zazvoni mobitel. Tražio ga je po automobilu i onda se sjetio da mu je u kaputu na stražnjem sjedištu. Nije prestajao zvoniti. Čim mu je bila prigoda, izišao je iz automobila te ga uzeo. Zvonio je sablasno, ustrajno. Ivana zove, vidi njezino ime.
Sine, vozim, mobitel mi je ...
Tata, gdje je mama, gdje je mama?! U školi mi govore da je završila na hitnoj ...
U redu je, Ivana, pozlilo joj je, javili mi iz njezinog ureda, evo idem prema bolnici.
I ja sam pošla iz škole. Trčim prema bolnici. Tata, hoće li mama umrijeti?
Ivana, sine, neće, sve će biti u redu ...
Ti mene samo tješiš, je li ona živa?!
Ivana, dijete, živa je, molim te smiri se. Gdje si točno sada ...
Blizu bolnice, tata, gdje si ti... strah me, tata, moja mama ...
Plakala je. Kidali su je jecaji. Otac je pokušao nešto reći, no i njega su oblile suze. Grunule su iznenada, ne daju mu progovoriti. Hvatao je dah, kašljao te jedva progovori:
I ja sam blizu, nađemo se gore. Molim te, prestani, Ivana, sve će biti s mamom u najboljem redu.
Dok je parkirao automobil u dvorištu bolnice, ugledao je svoju Ivanu kako trči prema njemu. Pošao joj je ususret žurnim korakom i sve činio da izgleda što smirenije i hrabrije. Pala mu je u zagrljaj sva u suzama i jecaju:
Tata, tata, jedva sam čekala vidjeti te. Idemo naći našu mamu.
Brzo su ušli u Centar za urgentnu medicinu. Na krevetima su mnogi ljudi, djeca. Gledaju po svima, traže mamu. Ivan traži svoju Mariju. Jedna ih sestra opominje da tu ne smiju biti, no njih dvoje ništa ne čuju, ne vide, samo im je jedno na pameti. I ugledaju ju u jednom odjeljku, iza njihovih leđa, kako gleda prema njima. Poletjeli su, a liječnik i sestra im zabraniše:
Ostanite tu, ne smijete k njoj ...
Moramo ...
Ne morate, nećete joj tim ništa pomoći.
Kako je moja mama?!
Molećivim je pogledom Ivana pitala liječnika,
Bit će sve dobro. Strpi se, ostani sada tu.
Ivan je gledao prema Mariji. I ona prema njemu. Bila je na infuziji, na njoj su i drugi uređaji za mjerenje rada srca, krvotoka. Podigla je lagano ruku da mu mahne, no, klonula joj je. Ivan je polako digao svoju i mahao joj kao da je miluje, šaptao je za sebe:
Srce moje, miruj, ne boj se, tu smo.
Ivana je došla do oca i mahala majci. Jecala je. Tata ju je smirivao čvrstim stiskom svoje očinske ruke oko ramena što je Ivanu smirivalo. Priljubila se uz oca. Nakon izvjesnog vremena su liječnici Mariju spremili za odjel. Dopustili su mužu i kćeri sastati se s njom prije ulaska u lift. Marija je bila smirena, kao da se odmarala od nekog velikog tereta koji je prešao preko njezinih leđa. Ivan joj je uzeo ruku i poljubio je. Ivana je svojim dlanovima blago primila lijepo lice svoje majke, gledala je, tonula u njezine oči i cjeljivala je:
Mama, boli li te, jesi li dobro?
Jesam, kćeri, to je samo nešto tako naišlo, ne boj se, pazi drugu djecu, slušaj tatu!
Hoću, mama, ne brini se, sve će biti ...
Zaplakala je. Mami su išle suze. Ivan ih je rastavio,
Budite pametne, Marija, Ivana, sad moramo svi biti jaki.
Muk je vladao u Ivanovoj kući. Svi su za stolom. On, Ivana, najstarije dijete, sin Marko i mala Klara koja je tek pošla u školu. Sjedjela je u tatinom naručju. Škrto se sunce pri zalazu probijalo kroz prozirni zastor u njihov dnevni boravak. Mamina je prijateljica na hitnoj Ivani dala kaput i torbu. Ivana ih je još uvijek držala u naručju i s vremena na vrijeme teško bi uzdahnula. Rubovi su joj očnih kapaka bili crveni od plakanja.
Tata, hoće li mama biti za Božić s nama?
Ne znam, Klara, liječnik mi nije mogao ništa pouzdano reći.
Ja ću sad plakati. Kako mi je bilo lijepo s njom u školi za Sv. Nikolu. Svi su mi poslije govorili kako mi je mama lijepa.
Moramo, kćeri, sad biti jaki. Mami će biti još teže ako budeš plakala.
Onda neću plakati, samo da njoj bude dobro.
Djeco, moramo se sada snaći. Trebamo sve učiniti da je zamijenimo u kući. Evo je Božić pred vratima. Ona je sve sama pred Božić radila, svi smo se izvlačili, ostavljali je samu.
Ja ću peći kolače, skuhati jela, čistiti kuću.
Ja ćemo i tata kititi božićnu jelku i napraviti jaslice.
Ja ću ... ja ...
Zamucao je Marko, briznuo u plač i pobjegao u svoju sobu. Otac je polako spustio Klaru u stolicu, dao je i Ivani do znanja da ide k njemu. Ušao je u njegovu sobu. Bio je to živi nered, jedva ga je primijetio skutrenog na krevetu kako se trza u plaču. Zatiskao je glavu u jastuk da se ne čuje. Ramena su mu se tresla. Stajao je Ivan tiho u toj razbacanoj sobi. Ništa nije na svom mjestu. Sjeo je do njega i stavio ruku na njegovo rame. Marko se umirio, ustao i sjeo do oca.
Ja sam je otjerao u bolnicu. Govorila mi je da ću je koštati života. Da sam je razočarao, da je nesretna zbog mene.
Znam, Marko, znam. Ali sad moramo ...
Ne mi, ja moram. Vi ste svi dobri, ja sam joj bio najveći teret i rana.
I ja sam, Marko. Sjećaš se da sam samo jednom bio na tvom roditeljskom i da je poslije toga bila skoro bitka. Bezobrazno sam joj poslije rekao da si ti isključivo njezina briga i da je ona kriva za tebe. A ona je samo šutjela i lila suze. I poslije je samo ona išla na roditeljske, na policiju, tražila te u gluha doba po gradu. Ja sam te jednostavno prekrižio, a ona nije. I koliko si god kriv ti, toliko sam, i još više, ja. Njezin muž i tvoj otac.
Vi ste mi tata sve dali, a ja sam bio nezahvalan. Nisam učio, bježao sam s nastave, družio se s najgorim ološem, pušio travu, opijao se. Mama je bila nesretna. Zato je sada u bolnici.
Zato sad moramo početi iz početka. Vrati se u dnevni boravak.
Otac ga je zagrlio i izišao iz njegove sobe. Za malo je za njim došao Marko.
Sjeo je do Ivane. Ona ga je pomirljivo gledala, iako su se posljednjih godinu dana samo svađali, jer Ivana nije odobravala njegovo ponašanje.
Ja predlažem za početak da ujutro idemo na zornicu i da do Badnjaka budemo na svim zornicama. Mama mi je govorila da bi bila najsretnija majka na svijetu kad bi bar jednom s njom pošao na zornicu. Govorio sam joj da je zaostala, zatucana. I ispovjedit ću se i sve zornice samo za nju prikazati.
Mogu li i ja, mama mi je govorila da sam mala?!
Možeš, Klara, ja ću paziti na tebe i poslije ću te odvesti u školu, zagrli je Marko.
Tata i Ivana su se samo gledali. I krenulo je u Marijinoj kući. Ona u bolnici, a njezin muž i njezina djeca rade sad sve ono što je sama radila. Tata i Marko su sredili vrt i park oko kuće, garažu, šupu, Marko je uredio svoju sobu. S tatom je popravio božićne žaruljice da mogu svijetliti.
Bože, koliko me je puta molila da ih popravim. Već nekoliko Božića, ili da kupim nove. Evo ih sada rade. Za tebe, moja ženo, oprosti nam.
Klara je s tatom nakitila jelku kao nikada do sada. Bila je krasna. I jaslice. Uveli su svjetlo u špilju i pastirima za vatru. Sve je bilo besprijekorno.
Ivana je ispekla sve kolače, pripravila sva jela. Marko ih je kroz nekoliko dana pozvao da dođu u njegovu sobu. Svi su se zgledali. On, naime, nikome prije nije dao da u nju i poviri. Kad su ušli, oteo im se svima, čak i maloj Klari, uzdah ushita:
Bože, sanjam li?!, provalilo je iz Ivana te je zagrlio svoga Marka. Usput mu je rekao: Zvala me tvoja razrednica. Veli da si ti sada drugi čovjek. Da si tražio razgovor s njom i da si dao obećanje za posve novi početak i vladanje.
Obećala mi je da ti neće to reći.
Nije od sreće mogla odoljeti. I veli mi da si uistinu drugi.
Ne želim više da je moja majka zbog mene nesretna. Ta dugo je bila i završila u bolnici.
Osvanuo je Badnjak. Sve je bilo u kući lijepo i bajno. Sve, ali je tuga bila u svakom kutku, u očima djece, muža. Kao da je ovoga Božića sjela pred njihove jaslice i samo šuti. Ivana ih je sve opominjala da se ne omrse.
Postimo za našu majku.
Da nam dođe za Božić, tužno je Klara pogledala prema malom Isusu u jaslicama. Sanjala sam noćas ovoga anđela, pokazuje prstićem, šaptao mi je na uho: ne plači, Klara, doći će mama za Božić. Ja sam samo ponavljala da ne može, da je bolesna, da je liječnik ne pušta. I plakala sam. Anđeo mi je brisao suze i tajnovito mi se smiješio. Probudila sam se. Bilo mi je hladno, pa sam prešla tati u krevet.
Gdje je tata?, upita Ivana.
Tu je bio, obazre se Marko, ali ga nigdje nije bilo. Ni u jednoj sobi. Nije bio ni u podrumu, ni u garaži, šupi, nije bio ni u vrtu ni u parku.
Možda je otišao nešto kupiti, nema ni automobila, gleda Klara kroz prozor. Polako je padao badnji suton. Tate nema. Sjedjeli su za stolom. Šutjeli. Sa štednjaka se čuo miris sarme. Bio je još veći teret postu i nemrsu. Klara se svila Ivani u krilo. Marko je gledao kroz prozor. Odjednom se začuje zvuk tatinog automobila. Poletjeli su prema vratima. Tata je parkirao, izišao iz automobila, te prilazio bočnim vratima da ih otvori. Otvara ih. Neko sjedi na prednjem sjedištu i tata mu daje ruku da iziđe.
Mama!!!
Vrisnuše svi uglas i istrčaše skoro bosi prema automobilu. Da, bila je mama. Stajala je uz tatu i čekala svoju djecu. Ivana joj je već bila u zagrljaju, Klara. Mama ih je ljubila, plakala.
Gdje mi je Marko?
Tek su tad vidjeli da ga nema, da nije istrčao za njima. I prije nego išta rekoše, upališe se božićne žaruljice što su ih Marko i tata popravili i objesili s jedne breze na drugu. Bacile su bajnu svjetlost po majčinom i njihovim licama. Klara je gledala žaruljice i sricala: Ma – ma, žaruljice pišu: Ma – ma.
Uto eto Marka na podrumska vrata. Žaruljice su se palile u podrumu. Trčao je svojoj mami u zagrljaj.
Najdraža moja, evo tvoje nesreće!
Srećo, mamina.
Svi su bili sretni, a Marko najsretniji.
Sad je meni jasno što si navaljivao da trebamo kupiti još žaruljica.
Pa s onim starima ne bismo mogli napisati ni pola najdražeg imena!
S majkom se u kuću naselila radost. Divna božićna radost. Obasjala je sve i otjerala onu tešku tugu što je cijeli dan tu u kući zasjela. Svi su majci dali božićni dar. Mama se ispričavala da ona nije mogla njima pripraviti nikakav dar.
Ti si nam najljepši dar koji nam je mali Isus mogao donijeti.
Uz svoj je dar Marko priložio i pismo. Mama ga je otvorila. Kratko je čitala: Nikad više nećeš biti zbog mene nesretna. Učinit ću te najsretnijom majkom na svijetu. Čestit ti Božić, mama! Tvoj sin Marko. Majka ga je gledala sa suzama radosnicama u svojim očima. On je prišao svojoj majci. Čvrsto su se zagrlili i dugo ljubili.
Ljudi moji, zakasnit ćemo na polnoćku!
Ustade otac. Uze mamin kaput i pridrža joj ga da ga obuče.
Mama, smiješ li ti na hladnoću?!
Smijem, Klara, rekao je liječnik da mogu na polnoćku.
Marko je izišao van i brzo se vrati.Vani pada snijeg! Bože, hvala Ti. mama je s nama na Božić i još k tomu pada snijeg.
