Biskup fra Miro rođen je 1. srpnja 1965. u Gustom Grabu koji pripada župi Sv. Ante Padovanskog u Busovači. Nakon osnovnoga obrazovanja i dviju godina srednje škole u rodnom gradu, školovanje je nastavio u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Put redovništva i svećeničkoga zvanja vodio ga je zatim preko Franjevačke teologije u Sarajevu do talijanskoga Barija. Svečane zavjete položio je 22. rujna 1990., a za đakona zaređen je 1. listopada iste godine. Svećeničko ređenje, kao član Franjevačke provincije Sv. Mihaela Arkanđela u Pugliji i Molisu, u Biskupiji Bari Bitonto, imao je 19. ožujka 1991.
U Italiji je službovao 26 godina vršeći različite dužnosti: bio je odgojitelj klerika, župnik u Luceri i Foggi, gvardijan i provincijski definitor, tajnik za formaciju i studije, prorektor za Svetu zemlju i izaslanik za puglijske iseljenike u Torontu i New Yorku. Tijekom tog razdoblja vodio je i kauzu kanonizacije Bl. Jakova Zadarskog.
U Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu vratio se 2015. te bio najprije župni vikar, a zatim župnik i gvardijan u samostanu i župi Duha Svetoga u Fojnici. Imenovanje vojnim biskupom zateklo ga je na službi ispovjednika u Franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu i definitora Provincije.
Prenosimo njegov intervju iz Katoličkog tjednika.
Hvaljen Isus i Marija i mir i dobro! Ovim pozdravom evo na neki način želim započeti službu vojnog biskupa u znaku hvale Gospodinu i želje donošenja mira i dobra čovjeku. Dakle, svoju službu želim temeljiti na blizini čovjeku, pastoralnoj prisutnosti i služenju, a tu službu vidim kao trajnu pratnju onih ljudi koji žive i rade u posebnim okolnostima, obilježenima odgovornošću, stegom i osobnim odricanjima. To su vojni časnici, vojnici, djelatnici Ministarstva obrane i Oružanih snaga BiH kao i njihove obitelji. Posebnost Bosne i Hercegovine, sa svojom raznolikošću naroda, vjera i povijesnim iskustvom, čini ovu službu posebno zahtjevnom: vojni biskup pozvan je djelovati pastoralno na teritoriju cijele države prateći pripadnike Oružanih snaga gdje god služili.
Najveća potreba po meni je duhovna potpora, osnaživanje savjesti i pomoć u traženju smisla. Posebno u Bosni i Hercegovini, gdje vojnici dolaze iz različitih vjerskih i etničkih zajednica, kapelani su pozvani biti mostovi međusobna razumijevanja, jamčeći pastoralnu prisutnost u cijeloj zemlji, tj. u svim vojarnama gdje postoji kapelanija.
Doživljavam ga kao pastoralno poslanje u službi ljudi koji imaju specifično zvanje i poslanje. Vojni biskup nije zapovjednik, nego brat i pastir koji sluša, razumije i ohrabruje, svjestan da se i u sustavu jasne hijerarhije uvijek radi o konkretnim ljudima koji, istina, nose odoru, ali koji imaju svoje obitelji i nastoje svjedočiti i živjeti Kristovo evanđelje kao i svi drugi vjernici.
Poziv na mir temeljna je poruka evanđelja, a Crkva prepoznaje i odgovornost za zaštitu života i općega dobra. U tome snažno nadahnjuje primjer Svetoga Franje Asiškoga koji je u vrijeme križarskih ratova otišao pred sultana u Egipat, ne kao ratnik, nego kao brat i promicatelj mira. To pokazuje da dijalog i poštovanje imaju snagu i ondje gdje vlada sukob.
Na to nas podsjeća i papa Leon XIV. koji u nedavnu govoru poručuje: „Mir i pravednost među narodima zahtijevaju odgovornost, hrabrost savjesti i poštivanje svakog čovjeka.“
Vojnik – kršćanin u vojnoj službi stoga mora imati na umu da je mir krajnji cilj, a obrana se može shvatiti samo kao odgovorna zaštita čovjeka i njegova dostojanstva.
Teško je to pitanje i veoma zahtjevno da bi se moglo odgovoriti s dvije do tri riječi. Ipak mislim da Crkva može ponuditi prostor slušanja, razumijevanja i ozdravljenja. Mnogi još nose teške traume. Kroz sakramentalni život, duhovne razgovore i trajnu prisutnost Vojni ordinarijat može pomoći da se te rane postupno liječe u svjetlu vjere u izgradnji međusobna povjerenja i boljeg sutra.
U Bosni i Hercegovini međureligijski dijalog u Oružanim snagama nije samo preporuka, nego nužnost. Smatram da vojni biskup tu ima posebnu ulogu: treba zajedno s vojnim kapelanima, predano i s ljubavlju, raditi na cijelom teritoriju države, surađujući s muslimanskim i pravoslavnim vjerskim službenicima te biti primjer susreta i poštovanja.
U vremenima nesigurnosti dušobrižništvo je ključno. Pomaže nositi strah, neizvjesnost i brige, a duhovna stabilnost vojnika, mogu slobodno reći, temelj je i za stabilnost njihovih obitelji.
Savjest je temeljno mjesto odgovornosti. I u vojsci postoje situacije koje zahtijevaju ozbiljno moralno razlučivanje. Crkva podupire poštivanje savjesti uz odgovornost i dijalog, uvijek u skladu sa zakonom i moralnim načelima.
Očekujem vjernost evanđelju, pastoralnu zauzetost i blizinu ljudima. Kapelan treba biti čovjek molitve, ali i osoba koja poznaje stvarnost vojnika i dijeli njihovu svakodnevicu, kako u vojarnama, tako i u mjestima gdje žive njihove obitelji.
Kao prvo ja ću osobno nastojati biti odgovoran za službu koja mi je povjerena. Gospodin nikoga i nikada ne zove da bi se s njim našalio. On uistinu zove, odabire i šalje. On sprema svoje učenike i čini ih sposobnima za navještaj Radosne vijesti. I ja sam to tako shvatio i tako želim živjeti i raditi. Zato pozivam očinski i bratski sve katolike pripadnike Vojnog ordinarijata i sve djelatnike Ministarstva obrane i Oružanih snaga BiH, da svoju službu vrše odgovorno, savjesno i u duhu poštivanja svakog čovjeka, bez obzira gdje se nalazili na teritoriju Bosne i Hercegovine. Neka ih u tome nadahnjuju primjer Svetoga Franje Asiškoga i riječi pape Leona XIV., koji nas podsjeća na važnost mira, bratstva i pravednosti. A možda na kraju nije loše napomenuti i ono što mi svi sigurno znamo i vjerujemo, a trebali bismo i svjedočiti, da snaga nije u oružju, nego u služenju čovjeku i miru.
Otvori KEKS Pay
