Imala je samo trinaest godina. Nije bila kriva nikome, nije razumjela ratne strategije ni mržnju koja je u kolovozu 1993. zahvatila njen rodni kraj, njenu rodnu kuću i njenu ulicu u kojoj se do jučer igrala. Njezino ime bilo je Ivana Širić. Danas, na spomeniku podignutom u spomen na stradale, stoji i njeno ime.
Tog kobnog 16. kolovoza 1993. godine, pripadnici Armije BiH preobučeni u odore HVO-a neprimjetno su upali u mirno selo Kiseljak kod Žepča. Diverzantski upad ubrzo se pretvorio u krvavi pohod na nedužno civilno stanovništvo.
Među mještanima koji su se našli na udaru bila je i obitelj Širić. Tog strašnog dana, majka Ivane Širić, Ankica, preživjela je pakao koji malo koji roditelj može i zamisliti. U nekoliko minuta izgubila je oca, majku i svoju trinaestogodišnju kćer Ivanu. I sama teško ranjena u obje noge, Ankica je ležala na zemlji i pravila se mrtva dok su oko nje odjekivali pucnji, čekajući hoće li joj netko zadati konačni udarac.
U svojim kasnijim emotivnim svjedočanstvima, Ankica se kroz suze prisjećala trenutaka u kojima je morala nijemo ležati uz tijela svojih najmilijih, nemoćna da zagrli svoju djevojčicu ili joj pruži pomoć.
"Kad smo bili na oko deset metara od ceste, vojnici su zapucali na nas. Svi smo pali. Moj sin se uspio spasiti bacivši se u stranu, a onda je podigao Ivanu u naručje. Ona je samo izustila: 'Ajoj, što ću ja...'. To su bile njezine posljednje riječi. Ja sam joj rekla: 'Mala, nemoj se predati.", svjedočila je Ankica Širić.
"Florijan je imao trideset godina, njegova majka pedeset i devet, a otac šezdeset. Ivana je imala 13 godina. Svi su poginuli zajedno. Sve se to dogodilo pred mojim očima. Legla sam i pravila se mrtva među poginulima. U tom napadu panike sjetila sam se Boga i izmolila molitvu za pokojne. To mi je dalo snagu da preživim.”, opisala je Ankica.
"Malu Ivanu pogodili su u lijevu stranu tijela. Sprijeda je rana izgledala poput crvene ruže na njezinoj majici... Njezino lice i tijelo poprimili su modru boju", citat je iz knjige Magdalene Blažević "U kasno ljeto" u kojem je autorica opisala stravičme događaje koje su Kiseljak upisale na mapu najgorih stradanja Hrvata.
Nakon iznenadnog masakra, napadači su prisilno okupili preživjele mještane kako bi osigurali svoj odstup. Stvorili su živi štit od dvadesetak civila — uglavnom žena, staraca i djece — te se iza njih povlačili prema svojim položajima. Najmlađa osoba u tom živom štitu i zarobljeništvu bila je beba od svega 16 dana, otrgnuta iz doma skupa s majkom.
Optužnica nakon više od tri desetljeća
Godinama su obitelji žrtava i preživjeli mještani Kiseljaka apelirali na pravosuđe Bosne i Hercegovine da se odgovorni za ovaj zločin privedu pravdi.
Nakon više od tri desetljeća čekanja, napravljen je prvi značajan pravni korak:
Krajem prosinca 2025. godine Tužiteljstvo BiH podiglo je, a Sud BiH u siječnju 2026. godine potvrdio optužnicu protiv Mirsada Šestića, bivšeg zapovjednika 2. bataljuna 303. brdske brigade Armije BiH.
Šestić se tereti da je naredio napad na Kiseljak u kojem je ubijeno šest civila (među kojima i 13-godišnja Ivana Širić), ranjene tri žene, te za naredbu o formiranju živog štita od maloljetnika i djece radi zaštite vlastitih postrojbi.
Optužnicom ga se tereti i za protupravno zarobljavanje, zlostavljanje i nanošenje tjelesnih ozljeda novinaru koji je tada obavljao svoju dužnost.
Iako pravda dolazi sporo, obitelji stradalih u Kiseljaku i dalje čuvaju uspomenu na svoje najmilije. Poruka Ivaninih prijateljica na spomen-obilježju ostaje trajni podsjetnik na prekinutu mladost i cijenu rata koju su u Kiseljaku platili najneviniji.
Unatoč protoku vremena i gorčini zbog desetljeća šutnje, mještani Kiseljaka i obitelji žrtava ne odustaju od traženja istine. Svaka godišnjica, svaka upaljena svijeća i položena ruža uz spomenik maloj Ivani Širić i ostalim stradalima podsjetnik su da zločin ne zastarijeva. Nadamo se da će pravosudni procesi konačno donijeti kakvu-takvu zadovoljštinu i da će svi odgovorni za ovaj brutalni masakr i stradanje nedužnih civila napokon odgovarati pred licem pravde.
Otvori KEKS Pay
