Dvojicu mladih Rusa prisilili su da odu na frontu, no uspjeli su izvesti dramatičan bijeg. Iskoristili su slabosti države kako bi spasili vlastite živote, a svoju su priču sada ispričali WELT-u. Prošlo je gotovo godinu dana od Rustamova odmora u Vladivostoku. Bio je ondje s prijateljima kada je ispred restorana stigao Mercedes bez registarskih oznaka. Iz njega su izašla četvorica muškaraca, pokazala iskaznice i počela provjeravati dokumente gostiju. "S mojom putovnicom nastao je problem. Rekli su mi da moram odmah poći s njima", prisjeća se Rustam. Odveli su ga u policijsku postaju i optužili za napad na policijske službenike. "To je bila potpuna besmislica. Sve su izmislili. Pretukli su me i držali dva dana". Nakon toga preuzeli su ga pripadnici vojske i poslali u Zaporižje, na frontu u Ukrajini. Rustam i njegov prijatelj Igor danas žive u mirnom finskom mjestu. Obojica su iz Rusije i obojica su dezertirala s fronte.
Igor je imao 27 godina kada su ga u jesen 2022., dan nakon Putinove naredbe o mobilizaciji, dvojica muškaraca u uniformama odvela u vojni ured. Rekli su mu da kao pričuvni vojnik mora odraditi tri mjeseca službe. No već sljedećeg dana bio je u zrakoplovu za južnu Rusiju, a potom je završio u Donbasu. "Živjeli smo u rupama koje smo sami iskopali. Miševi su nam jeli hranu. Istodobno su nas napadali minobacačima i dronovima", ispričao je Igor. Njegovi su suborci ginuli, a obećanja o smjeni nikada nisu ostvarena. Nakon godinu dana na fronti odlučio je pobjeći. Tijekom jednog napada satima je puzao između mrtvih tijela. Mještanin koji je njegovoj postrojbi donosio hranu pomogao mu je napustiti položaj. S vojnom iskaznicom kupio je avionsku kartu za Sahalin, dok putovnicu nije imao kod sebe. Letovi kupljeni vojnom iskaznicom u sustavu su se vodili drugačije, pa vlasti nisu odmah shvatile da se vratio. Igor se godinu i pol skrivao kod prijatelja, radio kao konobar i povremeno izlazio. No policija je počela dolaziti njegovoj majci i raspitivati se gdje je.
U međuvremenu je Rustam u Vladivostoku odveden na frontu. Tamo je proveo nekoliko stravičnih tjedana. "Svaki su dan ljudi ginuli. Kopali smo tunele u kojima smo se skrivali, ali više nismo mogli otići. Ponestalo nam je hrane, a u jednom trenutku čak i vode. Imali smo samo jesensku odjeću, a vani je stigla zima. Razbolio sam se, mislio sam da ću umrijeti". Tada je njegov odvjetnik pribavio lažnu potvrdu o smrti njegove majke, iako je ona bila živa. Rustam je dokument predao zapovjedništvu i dobio deset dana dopusta kako bi otišao na navodni pogreb. Bijeg je uslijedio 31. prosinca. "Odjednom se spustila magla. Kao da je to bila božja providnost. Istrčao sam iz tunela i probio se do kontrolne točke". Na kontrolnoj točki nitko ga nije zaustavio. "Bila je Nova godina. Svi su bili potpuno pijani i samo su me pustili". Vratio se na Sahalin i počeo se skrivati. Obojica su u javnosti nosila kape i naočale kako ih sustavi za prepoznavanje lica ne bi identificirali. No u lipnju 2025. gotovo su istodobno uhićeni i završili u vojnom pritvoru.
Pritvor je, prema njihovim riječima, više nalikovao odvojenom katu vojarne nego pravom zatvoru. Osoblja je bilo malo, a korupcija raširena. Zatvorenike su redovito odvodili prema fronti. "Kad god bi došli po nekoga, pomislio bih: Sad si ti na redu", rekao je Rustam. Upravo su se u pritvoru njih dvojica upoznala. "Što želiš od života?", pitao je Rustam Igora. "Želim živjeti. Želim izaći odavde". Rustam mu je odgovorio: "I ja". Ubrzo su počeli planirati bijeg. Rustam je iskoristio korupciju u pritvoru. Njegovi su prijatelji čuvarima donosili rakove i kozice, a on je zauzvrat dobio nekoliko sati dopusta za posjet obitelji. Nikada se nije vratio. Igor je pobjegao na putu prema sudu. Zbog nedostatka osoblja nije bilo vozila pa je s jednim starijim čuvarom išao pješice kroz Korsakov. "Pogledao sam svog čuvara i shvatio: Stariji je i nije u formi. Ako sada potrčim, nikad me neće stići". Igor je potrčao i uspio pobjeći.
Ponovno su stupili u kontakt i zajedno se skrivali po šumama i napuštenim dačama. Kako bi napustili Sahalin, kupili su rabljeni Mitsubishi sa zatamnjenim staklima i ukradenim registarskim oznakama. Na rijetko naseljenom sjeveru otoka pronašli su mještanina koji ih je čamcem prevezao na kopno. Znali su da moraju napustiti Rusiju. Humanitarna organizacija Idite Lesom ("Idite u šumu") savjetovala im je da pokušaju prijeći granicu s Finskom, gdje su mogli zatražiti azil. Počela je njihova višemjesečna odiseja preko Rusije. Do Petrozavodska su putovali više od 10.000 kilometara, uglavnom BlaBlaCarom, izbjegavajući velike gradove i koristeći jeftine sobe koje su iznajmljivali putem Avita. Putovali su gotovo dva mjeseca. U listopadu 2025. stigli su u Kareliju. Taksist ih je odvezao duboko u šumu, a potom su nekoliko dana pješačili prema finskoj granici. Mobiteli su im bili isključeni kako ih graničari ne bi mogli locirati, a koristili su GPS uređaj.
"Bili smo četiri dana na putu. Bilo je hladno, a ujutro je sve bilo prekriveno injem". U šumi su čak susreli i medvjeda. Pet kilometara od granice naišli su na staru, propalu bodljikavu ogradu. "Jednostavno smo je mogli pregaziti i nastaviti". Ubrzo su stigli do široke čistine koja je označavala granicu. S druge strane vidjeli su finske granične stupove. "Samo smo potrčali. Onda smo bili drügoj strani. U Finskoj nije bilo ničega, čak ni male ograde". Nakon višegodišnjeg skrivanja napokon su stigli na sigurno. U šumi su pronašli finskog lovca koji ih je odveo policiji. Policija je uzela njihove podatke i pokrenula postupak za azil. "Ja samo želim, kao i svi ljudi, imati normalan život", kaže Igor. No Rustam već razmišlja o novom bijegu. "Ni Finska još nije dovoljno sigurna. Trebalo bi otići u Ameriku. Ili Australiju". Igor se na to nasmijao. "Zanimljiva vremena u kojima živimo", rekao je.
Otvori KEKS Pay
