Sadašnji je svjetski ekonomski sustav neodrživ. Potreban je pakt za promjenu ekonomije, rekao je papa Franjo mladima, sudionicima trodnevnog savjetovanja “Franjina ekonomija”, nakon kojeg je donesen dokument od 12 točaka koje bi trebalo provesti da se promjene ostvare.
Od velikih svjetskih sila te ekonomskih i financijskih institucija traži se da uspore utrku kako bi se omogućilo Zemlji da diše. Traži se aktiviranje svjetskog tehnološkog zajedništva kako bi i zemlje s niskim dohotkom mogle postići održivu proizvodnju, kako bi se prevladalo energetsko siromaštvo.
Zahtijeva se zaštita zajedničkih dobara kao što su atmosfera, oceani, šume itd. Ekonomske ideologije ne smiju, kaže se, odbacivati siromašne, bolesne, manjine i sve ostale koji su u nepovoljnom položaju. Svi trebaju imati pravo na dostojan rad, treba štititi prava obitelji i sva ljudska prava.
Potrebno je ukinuti porezne rajeve u cijelom svijetu. Neka se osnuju, zahtijeva se nadalje, nove financijske institucije koje će pomoći svijetu da izađe iz siromaštva i neuravnoteženosti do kojih je došlo i zbog pandemije. Poduzeća i banke trebaju uvesti neovisne etičke odbore u svoje uprave s pravom veta na odluke vezane uz okoliš, pravdu i najsiromašnije. Od država, velikih poduzeća i međunarodnih institucija traži se da podupru kvalitetno obrazovanje za svaku djevojčicu i dječaka na svijetu.
Građanske institucije i ekonomske organizacije trebaju djelovati kako bi radnice imale ista prava kao radnici. I na kraju, traži se da se svatko zauzme kako bi se ostvarilo proročanstvo Izaije da će se “mačevi prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat’ mača protiv naroda nit’ se više učit’ ratovanju”. Mi mladi, zaključuje se u dokumentu foruma “Franjina ekonomija”, više ne toleriramo da se oduzimaju financijska sredstva školstvu, zdravstvu, našoj sadašnjosti i budućnosti radi proizvodnje oružja i poticanja ratova.
Apsolutno ne!
Jedan od moderatora na savjetovanju bio je profesor Stefano Zamagni, predsjednik Papinske akademije društvenih znanosti, redoviti profesor ekonomske politike Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Bologni koji je ekskluzivno za Obzor iznio svoje mišljenje o tome kako će biti prihvaćeni izneseni prijedlozi i hoće li se poslušati apel pape Franje za promjenu ekonomskog sustava.
Koja će od 12 točaka prijedloga foruma “Franjina ekonomija” biti najteže prihvatljiva ekonomistima i poduzetnicima, možda prva u kojoj se kaže da treba usporiti utrku za profitom, pitamo ga. – Apsolutno ne! Problem nije profit kao takav, već način na koji se računa. Naime, način na koji se danas profit uglavnom računa u obračunskim sustavima na međunarodnoj razini pogrešan je jer ne vodi računa o neizravnim troškovima koji se u ekonomiji nazivaju negativne eksternalije (eksterni troškovi), a proizvodi ih ekonomska aktivnost. Ako sam ja poduzetnik i onečišćujem okoliš za vrijeme obavljanje svoje aktivnosti, u mojim se obračunima ne pojavljuju troškovi koje sam time izazvao. Nitko me nikad neće ni tražiti da o tome vodim računa. Načelo treba primijeniti onako kako je postojalo prije dvije tisuće godina, kada je u Rimu izmišljeno pravo. Načelo na latinskom jeziku glasi “cuius commoda eius et incommoda” (čije su udobnosti, njegove su i neudobnosti), što znači da ako ti nešto donosi vrijednost, onda moraš snositi troškove i onoga što ti ne donosi vrijednost. Normalni ljudi to odmah shvaćaju. Međutim, u posljednjih 70 godina, odnosno od Drugog svjetskog rata prevladalo je međunarodno uvjerenje po kojem troškovi u odnosu na okoliš i druge fenomene, kao što je, primjerice, iskorištavanje radnika, bivaju prebačeni na državu, dakle na druge građane, a ne na poduzeća koja zagađuju ili iskorištavaju radnike. Dakle, socijalna doktrina Crkve nikad nije bila protiv profita, ali Crkva kaže “ne” renti, a renta je posve različita stvar od profita – objašnjava Zamagni.. O poreznim rajevima koji su uvedeni prije oko 40 godina kaže da su faktor destabilizacije te da to shvaćaju i sama poduzeća. Vide da je to nelojalna konkurencija.
– Pogledajmo slučaj Fiata. To je bilo talijansko poduzeće koje ima pogone u Torinu i drugdje, ali je prije četiri godine sjedište preseljeno u Amsterdam jer su ondje porezi mnogo niži nego u Italiji. Imamo paradoks poduzeća koje proizvodi vrijednost u Italiji, a porez plaća u drugoj zemlji koja nije učinila ništa za proizvodnju. I dijete shvaća da takvo što ne može funkcionirati – naglašava Zamagni. Na primjedbu da se Fiatu to isplati kaže: – Ako im se isplati, onda neka tamo presele i pogone, a ne da koriste talijanske radnike i pamet, a korist ide Nizozemskoj. Mogao bi shvatiti da postoje porezni rajevi na nekim otocima-državicama, ali da postoje i unutar Europske unije, neshvatljivo je. – To je skandal. Unutar EU imamo tri države koje su porezni rajevi i tako rade konkurenciju drugim zemljama. To je kao da je unutar jedne obitelji jedan brat konkurencija drugoj braći. Tu situaciju Crkva denuncira i mislim da je i to jedan od razloga zbog kojih je se sluša. To se ne može kritizirati jer nema argumenata – uvjerava Zamagni.
Na napomenu da papa već godinama inzistira ne na reformi, već na transformaciji ekonomije, ali ga se baš ne sluša, odgovara: – To nije točno, upravo je suprotno. Slušaju ga i nekatolici. Primjerice, tzv. etičke financije danas u svijetu predstavljaju 20 posto svih financijskih tranzicija. Dakako, 20 posto je malo, ali počelo se tek prije nekoliko godina. Drugo, nizozemska bankarska udruga prije pet je godina uvela prisegu bankara. Dakle, 90 tisuća bankarskih djelatnika moralo je prisegnuti na poštenje, transparentnost, da će djelovati u korist klijenta i obavještavati ga o svemu itd., a prisega završava s: “Tako mi Bog pomogao.” To nikad prije nije postojalo. To na što oni moraju prisegnuti je upravo ono što papa govori već toliko godina. Dakle, njegove riječi imaju neki učinak. A govorimo o Nizozemskoj, ne o nekoj siromašnoj i zaostaloj zemlji. Sada i druge bankarske udruge pripremaju istu stvar. Treće, etički standardi na europskoj razini počeli su se dogovarati 2016. u Berlinu. Etički standard, tzv. ERIN, znači da banke prije nego odobre kredit nekom poduzeću gledaju kakav je etički rejting te tvrtke. To znači da banke koje su usvojile etički standard ne posuđuju novac poduzećima koja, recimo, rade s drogom, proizvode oružje, iskorištavaju djecu kao radnu snagu itd. To je još jedna novost i nije nebitna. Četvrto, danas postoji, u SAD-u već deset godina, u Italiji pet, a sada i u drugim zemljama, novi oblik poduzeća koja se nazivaju “benefit corporation”. To je novi oblik poduzeća uveden 2010. godine u SAD-u, ne u nekoj državi Trećeg svijeta. Italija je bila druga u svijetu koja je uvela taj oblik poduzeća 2015. Što je ta korporacija? To je korporacija koja ide kako za profitom, ne više maksimalnim, tako i za općim interesom. U Italiji takvih poduzeća ima 600, a u SAD-u više od 3000, neka od njih su i jako velika i poznata. Jedno od njih je Patagonia, multinacionalna kompanija koja radi proizvode za mlade sportaše te, osim radnog proračuna, objavljuje i društvenu bilancu. No, istina je, treba vremena za promjenu mentaliteta ljudi. Treba i strpljenja, ali promjena ima. Pomislite samo na “marku potrošača” s čime se počelo u Francuskoj prije dvije godine, a sada i u Italiji. “Marka potrošača” apsolutna je novost. Zamagni misli na organizaciju za revoluciju protiv niskih cijena temeljenih na niskoj cijeni iskorištavanja radne snage stvorenoj u Francuskoj. Utemeljio ju je Nicolas Chabanne i ubrzo joj je pristupilo 10.000 osoba, a sada svakodnevno 14,1 milijun potrošača kupuje proizvode pod “markom potrošača”, odnosno pod nazivom “C’est qui le Patron?! – La Marque du Consommateur”, odnosno “Tko je vlasnik?! – Marka potrošača”.
Pod istim nazivom, na talijanskom jeziku, započela je i u Italiji djelovati takva organizacija i od 25. lipnja ove godine počela se prodavati tjestenina pod tom markom. Napravljena je isključivo od talijanskog brašna, svi sastojci i njihovo podrijetlo nabrojeni su i maksimalna cijena može biti 1,07 eura. Potrošači zapravo stvaraju proizvod, odnosno kažu što im treba i onda se to tako proizvede. Ne troši se za reklamu itd. Dobiva se kvalitetan proizvod po pravednoj cijeni, bez iskorištavanja radne snage itd. Uskoro će se, 30. studenoga, u Italiji naći u prodaji konzerva rajčica s “markom potrošača”, pa mlijeko, jaja... Zamagni napominje kako je važno shvatiti da, ako se ne želi revolucija kakvu je pokrenuo Lenjin u Rusiji, ništa se ne smije nametati, već ljude treba uvjeravati, a da se nekoga uvjeri, potrebno je vrijeme i strpljenje. No do promjena, tvrdi on, dolazi i, tko prati te stvari, može ih posvjedočiti. Kad se Zamagniju napomene da u državama tzv. realsocijalizma, kao i u državama nastalima nestankom bivše Jugoslavije, postoji nostalgija za komunističkim, odnosno socijalističkim vremenima kad su škole bile besplatne, zdravstvo besplatno, tvornice su radile itd., on kaže: – To je potpuno razumljivo. Naime, zemlje tzv. komunističkog bloka provele su revoluciju prešavši iz komunističkog režima na tržišnu ekonomiju. Počinili su najveću pogrešku time što nisu vodili računa o tranziciji. Ne može se u nekoliko mjeseci promijeniti sustav koji je postojao tako dugo i misliti da će se ljudi odmah adaptirati na novi sustav. To je djetinjasta pogreška koju mogu učiniti samo nesposobne osobe, premda su neke to činile i namjerno.
Nemaju ni ono što su imali prije
– Što se dogodilo? Sve javno vlasništvo koje je bilo državno dano je malom broju privatnika, dovoljno je vidjeti što se dogodilo u Rusiji, gdje su neki preko noći postali superbogati. Isto se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji. Jasno je zašto pred nečim takvim obični ljudi kažu da je bolje bilo prije kada nitko nije bio vlasnik, zapravo jedini vlasnik je bila Komunistička partija, odnosno država i svi su bili na istoj razini. A sada siromašni ljudi nemaju ni ono što su imali prije. Greška je u tome što se nije vodilo računa o tranziciji koja je trebala biti blaža, sporija, jer je trebalo prije pripremiti mentalitet ljudi kroz obrazovni sustav, slanjem ljudi, prije svega mladih, na tečajeve da shvate kako funkcionira tržišna ekonomija itd. Međutim, u Rusiji, kao i kod vas u Hrvatskoj, u nekoliko mjeseci došao je netko i kazao: prijeđimo na tržišnu ekonomiju. Na Zapadu, kod nas, bila su potrebna tri stoljeća da se dođe do tržišne ekonomije. Tri stoljeća! Tri stotine godina da se tržišna ekonomija potvrdi. Nije se afirmirala u tri godine, već u tri stoljeća. A kod vas se pretendiralo da bude nametnuta u kratko vrijeme. U tom smislu Kina je učinila bolje, nije počinila istu pogrešku. Počela je pomalo prihvaćati tržišnu ekonomiju, ali politička kontrola još je u rukama Komunističke partije koja zamke pokušava izbjeći, premda i ondje ima velikih nejednakosti, i ondje dolazi do situacija kao u europskim postkomunističkim zemljama – tumači Zamagni.
Kina je, dodaje, brzo izašla iz epidemije koronavirusa i nema drugog vala jer ondje sustav bolnica funkcionira. Dakako, ondje se zapovijeda i nema slobode djelovanja, ali ljudi su se oslobodili pandemije. – Evo zašto dolazi do nostalgije i zašto se ljudi žale. Poznajem zemlje Istoka, pohodim ih često, sada ne, ali odlazio sam i razgovarao sam i s onima na vlasti kazavši im da griješe jer nisu shvatili da tržišna ekonomija nije neka tehnika, već je kultura, a kulturu ne možeš širiti naredbama, zakonima itd., već mora biti pripremljena pa je, dakle, tranzicija trebala biti blaža i sporija. Rezultat brze tranzicije je da je u Rusiji u dvije godine umrlo milijun ljudi. To novinari ne pišu, ali mi koji proučavamo stvari kako su išle još od vremena Gorbačova nadalje znamo. Zašto je umrlo milijun ljudi? Jer su zatvorili javne bolnice, a privatne nisu bile u stanju liječiti sve. Ta brza tranzicija izazvala je milijun smrti. Prije su se ljudi mogli liječiti, a onda nisu jer nisu imali novca da plate liječenje. Te stvari ljudi znaju i zato se žale. No treba shvatiti stvari, pogreške se ne smiju činiti – objašnjava Zamagni.
Papa kaže da ćemo iz pandemije izaći ili bolji ili gori. Što misli profesor Zamagni, kakvi ćemo izaći?
– Ja mislim da ćemo izaći bolji. Jer, kao što je poznato, iz velike krize nikada se ne izlazi onakav kakav si ušao, izlazi se bolji ili gori. Sada ćemo izaći bolji jer već vidim naznake da će kako politički tako i ekonomski sustav morati biti izmijenjen, a to ne kažem ja, već to tvrde i oni koji djeluju u sustavima – optimistično poručuje profesor Stefano Zamagni.
