UN-ova Svjetska meteorološka organizacija WMO potvrdila je da je u četvrtak 6. veljače na Antarktici izmjerena najviša temperatura otkako se ona mjeri – čak 18,3 stupnja Celzijeva. To je za 0,8 stupnjeva nadmašilo dosadašnji rekord izmjeren u ožujku 2015. Rekordna temperatura izmjerena je na poluotoku Antarktike u argentinskoj istraživačkoj bazi Esperanza.
– To doista nije vrijednost koju normalno povezujete s Antarktikom, čak ni ljeti – rekla je Claire Nullis, glasnogovornica WMO-a. U posljednjih 50 godina temperatura na Antarktici porasla je za tri stupnja Celzijeva, a za to vrijeme povuklo se oko 87 posto ledenjaka na njezinoj zapadnoj obali. Pogotovo se to povlačenje ubrzalo u posljednjih 12 godina. Znanstvenici su dali upozorenje – globalno zatopljenje razlog je tolikom otapanju na Južnom polu, a vjeruju se kako će se ledene površine raspasti te tako izazvao rast visine mora za tri metra u sljedećih nekoliko stoljeća. – Gubitak ledenog pokrova, koji je svake godine sve manji na Antarktici, povećao se najmanje šest puta od 1979. do 2017. godine. To znači da smo u velikoj opasnosti da će porasti razina mora – rekla je Nullis.
Zabrinjavajući trend otapanja
Hrvatski geofizičar prof. dr. sc. Hrvoje Tkalčić s Australian National University u Canberri, koji uskoro kreće u ekspediciju na Antarktiku, kaže kako klima nije u njegovoj domeni istraživanja, međutim...
– Mogu odgovoriti općenito da promjene u temperaturi znače i promjene u klimi. To nitko ne poriče. Klima je definirana kao skup meteoroloških faktora u atmosferi nad nekim dijelom Zemljine površine, i obično se računa prosjek u nekom razdoblju, recimo 30 godina. Važan čimbenik koji utječe na promjenu klime onaj je astronomski, zbog promjene položaja Zemlje u odnosu na Sunce. Međutim, ono oko čega se lome koplja jest to koliko je za promjenu klime važan ili presudan antropogeni učinak. Doista, katastrofične vijesti koje stižu s Južnog pola vrlo su česte. Pine Island Glacier, jedan od ledenjaka koji se najbrže topi, izgubio je još jedan veliki komad leda koji je otišao u more nastavljajući zabrinjavajući trend. A to je postalo gotovo svakogodišnjim događajem posljednjeg desetljeća. Malo ljudi, k tome, zna kako antarktičku ledenu ploču svake noći protresu tisuće slabih potresa, a zanimljivo je kako se to događa samo noću. Zanimljivo, s obzirom na to da se cijelo vrijeme Antarktika smatrala seizmološki najmirnijim kontinentom. Tkalčićeva ekspedicija trebala bi odgovoriti na brojna pitanja vezana za jedan od Zemljinih kontinenata. – Osnovni je cilj uspostaviti kontinuirani opservatorij na Antarktici koji će bilježiti gibanje tla uzrokovano raznim prirodnim fenomenima – od udaljenih potresa, pada meteorita, dinamike leda, do šuma koji je kontinuirano prisutan zbog interakcije između oceana, atmosfere i čvrste zemlje. Kad kažem opservatorij, prva je asocijacija vjerojatno astronomski opservatorij u kojem netko upravlja teleskopom uperenom prema nebu. Naš opservatorij, odnosno “teleskop”, bit će mreža osjetljivih instrumenata, seizmografa, uperenih prema centru Zemlje. Dakle, sredstva iz ovog projekta omogućit će uspostavu trajne mreže instrumenata na Antarktici. Koristit ćemo moderne seizmološke metode, od kojih smo neke razvili upravo moja grupa i ja na Australskom nacionalnom sveučilištu – rekao nam je dr. Tkalčić.
Led na 98 posto površine
Antarktika se često opisuje kao kontinent superlativa jer je najjužniji kontinent, ali je i najviši, najsuši, najvjetrovitiji, najhladniji i najledeniji kontinent. Velika je 14,2 milijuna kvadratnih kilometara, a debeli ledeni prekrivač prekriva gotovo 98 posto njezine površine. Istočna je Antarktika zapravo visoka ledena visoravan, a zapadna je zapravo arhipelag ledom prekrivenih brdovitih otoka. Tkalčićeva ekspedicija postavit će instrumente kojima će se pratiti i dinamika leda na Antarktici. – Koristit ćemo seizmološke metode za istraživanje ledom pokrivenog diskontinuiteta (granične plohe) između ledene ploče i čvrste zemlje ispod istočne Antarktike. Djelomični kolaps ili ubrzano povlačenje ledene ploče dovelo bi do katastrofalnog povišenja razine oceana. Naši rezultati istraživanja strukture leda i kore ispod Antarktike seizmološkim metodama trebali bi znatno poboljšati razumijevanje uloge trenja i njegove prostorne varijacije zbog postojanja sedimenata između ledene ploče i čvrstih stijena Antarktike. Naši modeli Zemljine unutrašnjosti (npr. profili gustoće i brzine prostiranja valova) trebali bi omogućiti numeričke simulacije koje predviđaju reakciju ledenih ploča na klimatske promjene – govori hrvatski znanstvenik. Ledena ploha koja pokriva zapadnu Antarktiku sadrži oko 29 milijuna kubičnih kilometara leda, što je oko 90 posto leda na Zemlji, ukupno te oko 80 posto svježe vode. Prosječna je debljina je oko 1800 metara. Riječ je zapravo o hladnoj i suhoj ledenoj pustinji gdje je život uvjetovan blizinom vode. Kopneni ekosustav ima oko tisuću poznatih organizama, no većina su mikroorganizmi. No, otoci i obala imaju znatno više vrsta nego unutrašnjost Antarktike pa je tako okolni ocean toliko bogat životom koliko je kopno siromašno. Iako se dakle smatralo da je Antarktika seizmološki miroljubiv kontinent, ipak je neobično jak potres u Bellinghausenovu moru magnitude 6,4 naznačio kako je stvarnost drugačija. Jedan znanstveni rad objavljen 2018. godine objasnio je kako je samo 2009. na istočnoj Antarktici bilo ne manje od 27 potresa. Čini se da je tehnologija razlogom zašto prije nije bilo moguće utvrditi da Antarktika zapravo nije anomalija. Nije, naime, bilo dovoljno preciznih instrumenata koji bi uspjeli izmjeriti podrhtavanje ispod debelih naslaga leda. Potresi su se, izgleda, na Antarktici događali oduvijek.
– Zapravo, neki od najvećih potresa dogodili su se u blizini oceanskog hrpta Macquarie, u Južnom polarnom oceanu, na pola puta između Novog Zelanda i Antarktike. Najveći podvodni potres 20. stoljeća dogodio se osamdesetih godina prošlog stoljeća. Istraživanje tih potresa i njihovih uzroka cilj je druge ekspedicije, koja kreće u ožujku. Ekipa od oko 20 znanstvenika i još toliko članova posade kreće iz Hobarta na Tasmaniji na plovidbu u trajanju od oko 25 dana. Postavljat ćemo seizmografe na oceansko dno do dubine od šest kilometara. Ti seizmografi bit će godinu dana na oceanskom dnu osluškujući prostorne valove dalekih potresa – signale iz Zemljine unutrašnjosti. Tomografija seizmičkog polja omogućit će nam da napravimo slike podzemlja ispod hrpta Macquarie i pokušamo shvatiti uzrok tako velikih potresa. Radi li se o novoj subdukcijskoj zoni ili ne? Mogu li budući potresi uzrokovati tsunami koji bi zaprijetio stanovništvu i ekonomijama svih zemalja oko Indijskog oceana? To su samo neka od pitanja na koje ćemo pokušati odgovoriti tim projektom. Hrvatski znanstvenik, koji će se uskoro otputiti na ledeni kontinent, ispričao nam je i kako je Antarktika zapravo nastala.
– Što se tiče nastanka Antarktike, potrebno je poznavati teoriju tektonike ploča. Prije više od pola milijarde godina postojao je prakontinent Pangaea. Njegov južni dio, Gondvana, sastojao se od kontinentalnih masa koje danas čine Južnu Ameriku, Australiju, Indiju i Antarktiku. Tada je Antarktika bila na samom ekvatoru. Prije 150-180 milijuna godina Gondvana se počela cijepati na dva dijela, s jedne strane Južna Amerika i Indija, a s druge Australija i Antarktika. Nekoliko desetaka milijuna godina nakon toga stvorio se Indijski ocean, a Australija i Antarktika bile su još neko vrijeme zajedno. Tada se Australija počela naglo kretati prema sjeveru, da bi se naposljetku sudarila s jugoistočnom Azijom. Rođena je Antarktika kao poseban kontinent. U isto vrijeme nastala je i antarktička cirkumpolarna oceanska struja koja je vjerojatno odigrala veliku ulogu u nastanku ledenjaka na Antarktici. Još uvijek se istražuju ostali klimatski čimbenici koji su doveli do pada temperature i, uz postojanje te jake struje, formirali izgled današnje Antarktike. Stopa otapanja leda je predmet današnjih intenzivnih istraživanja. Seizmološke metode putem pasivnog bilježenja seizmičkog polja udaljenih potresa koje smo razvili u svrhu mjerenja debljine leda i njegovih karakteristika igrat će važnu ulogu u tim istraživanjima. Može se pretpostaviti da će iste metode biti bitne i za buduće ekspedicije na razne planete Sunčeva sustava i njihove satelite, od kojih su neki pokriveni ledom – objašnjava Tkalčić.
Najviši kontinent
S prosječnom nadmorskom visinom od 2200 metara, Antarktika je najviši svjetski kontinent. No, bez leda bi, očito, bila i znatno niža i znatno manja iako bi planinski masivi koji bi se otkrili nestankom leda bili doista impozantni, poput Vinsona, koji bi u najvišim točkama imao 4897 metara nadmorske visine. Zapad je kontinenta prošaran vulkanima od kojih su najaktivniji oni oko luke Scotia. Ipak, najsilovitije erupcije dogodile su se na otoku Deception, koje su od 1967. do 1970. uništile britanske i čileanske istraživačke postaje. Naveli smo kako je rekordna temperatura zabilježena na poluotoku Antarktike, no u drugim dijelovima temperature su doista opake. Od -89,2 Celzija, što je svjetski rekord, pa do -60 Celzija na razini mora. Zabrinutost zbog globalnog zagrijavanja nije ništa novo. Toj se pojavi pripisuje propast najvećeg dijela Larsenove ledene plohe od siječnja 1995. godine do ožujka 2002. godine.
– Cilj je našeg projekta proširiti spoznaje o tome što se točno nalazi ispod leda koji je na mnogo mjesta deblji od 1 km, i što se događa na plohi na kojoj se led spaja s čvrstim slojevima Zemlje. Led je na neki način sačuvao reljef onakvim kakav je bio prije milijune godina – objašnjava hrvatski znanstvenik iz Canberre.
Vrlo je vjerojatno kako na Antarktici postoje obilne mineralne rezerve, no sa sigurnošću se zna jedino za nalazišta ugljena i željezne rudače. Ostalo je još velikom većinom neistraženo. Da tamo minerala ima, tvrdnja je koja se temelji na geološkim sličnostima Antarktike s Južnom Amerikom, južnom Afrikom i Australijom. Recimo, zlatom bogato južnoafričko područje Witwatersrand slično je zapadnoj zemlji Kraljice Maud na Antarktici. No, ima turizma! I to još od 19. stoljeća, dok je organizirani komercijalni turizam počeo 60-ih godina prošlog stoljeća, brodovima i avionima sve do teške nesreće 1979. kad je novozelandski putnički avion udario u Mount Erebus na otoku Ross, pri čemu je poginulo svih 257 putnika i članova posade. Najveći je broj turista bio prije globalne financijske krize, 2007. godine kada je Antarktiku posjetilo 45.000 ljudi. Taj se broj tek treba ponovno dostići. No, turizam nosi svoje, pa je povukao povećanu količinu otpada kao i nužnu infrastrukturu. Dr. Tkalčić uskoro, dakle, kreće na Antarktiku. – Imao sam velik privilegij vidjeti izolirane dijelove australskog outbacka na koji praktički ljudska noga još nije kročila, ali vidjeti Antarktiku zbilja je nešto posebno. Namjeravam uživati u svakom trenutku. Susreo sam se znanstvenicima koji su boravili na Antarktici i drugim zanimljivim mjestima. Interesantna je priča moje kolegice na projektu koja će biti jedna od voditelja ekspedicije na Antarktiku. Ona je svog sadašnjeg supruga upoznala u vrijeme boravka na znanstvenoj postaji na Antarktici, a on je tamo radio kao liječnik. U vrijeme boravka u Japanu sam dijelio ured sa znanstvenicom koja se među prvima spustila u skučenom prostoru znanstvene podmornice Shinkai 6500 u području Marijanske brazde – kaže Tkalčić.
