Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Svijet

Gdje su kosti 61 žrtve iz tog jednog autobusa?

20. studenoga 2020. u 20:35 0 komentara 117 prikaza

Gotovo tri mjeseca trajale su borbe u Vukovaru nakon kojih su 18. studenoga JNA i četnici okupirali razoreni grad i ušli i u vukovarsku bolnicu. Tijekom tri mjeseca borbi u Vukovaru su se događale strašne stvari, ali ono što se dogodilo dva dana poslije najveći je ratni zločin od završetka Drugoga svjetskog rata.

Toga 20. studenoga 1991. na Ovčari su brutalno pobijeni ratni zarobljenici među kojima je bilo i ranjenih branitelja, ali i civila, djece, novinara i žena. Pripadnici tzv. Teritorijalne odbrane Vukovara i paravojne postrojbe Leva supoderica satima su se iživljavali na zatočenim civilima i ranjenicima te ih potom brutalno pogubili. Na Ovčari je ubijena 261 osoba, od kojih ih je 200 ekshumirano, a 192 su i identificirane. Za posmrtnim ostacima preostale 61 osobe i danas se traga, ali zasad bez uspjeha.

– Teško je normalnom čovjeku razumjeti rat, ali je ratova bilo i, nažalost, uvijek će ih biti. Tako se dogodio i ovaj rat u Hrvatskoj i razaranje Vukovara gdje se svašta događalo. Međutim, ono što se dogodilo na Ovčari svakako se može nazvati najvećom srpskom sramotom u povijesti koja će zauvijek ostati zapisana. Taj ratni zločin nije se smio dogoditi, a krivci su ne samo oni koji su osuđeni nego i JNA koja je mogla i morala to iživljavanje zaustaviti – riječi su kojima predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora i Centra za istraživanje ratnih zločina Danijel Rehak započinje razgovor o Ovčari.

Krvavi pir u hangaru

Uvod u taj krvavi pir događao se u vukovarskoj bolnici kada je vojska odvajala muškarce od žena i djece. Jedni su išli na jednu stranu, a drugi na drugu stranu, s mišlju da idu na obavijesni razgovor i da će se ubrzo ponovno vidjeti sa svojim najmilijima. Nisu ni slutili što se sprema i da zapravo više nikada neće vidjeti svoju djecu, žene, roditelje, prijatelje… Odmah poslije odvajanja kod bolnice, čemu je uz pripadnike sigurnosnih službi nazočio i Veselin Šljivančanin, ranjenici i civili smješteni su u autobuse. Odatle su se uputili prema vukovarskoj vojarni gdje se, kako kaže Rehak, također dogodilo nekoliko incidenata. Međutim, ranjenici i civili i dalje nisu bili svjesni što im se sprema. U međuvremenu se, poslije sloma obrane Vukovara, održao i sastanak tzv. Vlade SAO Istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema čiji su čelnici od JNA tražili da im prepusti zarobljenike. Objašnjenje je bilo da oni „imaju dokaze da je riječ o najokorjelijim ustašama kojima narod Vukovara treba suditi”. Pri tome su vrijeđali pojedine pripadnike JNA jer su im ispred nosa odveli „1500 zločinaca, ustaša”. Tada Mile Mrkšić donosi “odobrenje kojim se daje suglasnost da se zarobljenici predaju lokalnim vlastima“. Poslije toga autobusi kreću put poljoprivrednog dobra Ovčara gdje su do prije nekoliko sati bili, poslije predaje, zatočeni branitelji s Mitnice. Oni su poslije predaje i boravka na Ovčari prevezeni u logor u Srijemsku Mitrovicu. – Dolaskom na Ovčaru započinje njihov pakao. Odmah nakon izlaska iz autobusa, na putu do hangara, zatočenici su morali proći kroz tzv. špalir smrti. Stajali su s dvije strane i sve zatočenike koji su prolazili tukli su palicama, metalnim šipkama, kundacima naoružanja, rukama, nogama… Iživljavanje se nastavilo i u samome hangaru. Tko je ušao u taj hangar, više nije izišao živ – kaže vukovarski branitelj Ivan Lukić koji posjetiteljima Spomen-doma Ovčara, uređenog u prostoru nekadašnjeg hangara, govori o strahotama koje su preživljavali zatočenici. Pri tome se poziva na riječi Z. N. koji je jedini preživio sve to iživljavanje. Ne računajući nekoliko onih koje su prepoznali neki poznanici, izvukli ih i tako spasili od sigurne smrti. Iživljavanje i batinanje nastavljeno je i unutra. Rehak kaže kako su ih tukli na znak zviždaljke. O batinama koje su dobili govori i to da su unutar hangara preminule četiri osobe među kojima i Siniša Glavašević te francuski dragovoljac Jean-Michel Nicolier. Dvije osobe ubijene su ispred samoga hangara. Međutim, ni to nije bio kraj tome paklu. Poslije brutalnog iživljavanja, počeli su ljude strijeljati. Čitajući presudu Sudskoga vijeća u Beogradu, na suđenju optuženima za ratni zločin na Ovčari, sudac Vesko Krtajić kazao je da su pretučeni i slomljeni zatočenici potom u skupinama od 20-ak u traktorskim prikolicama prevoženi do prethodno iskopane velike jame. Govorili su im da ih vode nazad u Velepromet. Dolaskom pred jamu, u njih je pucao streljački vod. Sve se to odvijalo pod svjetlima bagera i ostalih vozila koja su osvjetljavala sve što se događa.

“Mislila sam da će se vratiti”

– Kada bi pobili jednu skupinu, prilazili su joj i svima koji su još pokazivali znakove života pucali u glavu. Zato mnogi od njih imaju prostrijelne rane u glavi. Potom bi dolazila druga grupa i sve se to ponavljalo dok ih sve nisu pobili – rekao je Lukić. Dodao je kako je najmlađa žrtva Ovčare bio Igor Kačić koji je imao 16 godina, a najstariji imao je 72 godine. Među ubijenima su tri maloljetne osobe i tri žene. Ružica Markobašić ubijena je iako je bila u šestom mjesecu trudnoće. Strijeljanjem ljudi zapovijedao je drugooptuženi Stanko Vujanović, a Predrag Milojević Kinez svima koji su pokazivali znakove života pucao je u glavu. Među ubojicama bila je i jedna žena – Nada Kalaba.

– Sve što znamo i govorimo doznali smo od tog jednog čovjeka koji se spasio. On je iskočio iz traktorske prikolice i pobjegao u kukuruz. Pucali su za njim, ali se ipak spasio. Poslije su ga uhvatili u Marincima i s nama je proveo devet mjeseci u logoru. Tek kada je razmijenjen, u kolovozu 1992., rekao je za Ovčaru. Mjesto masovne grobnice potom su pripadnici UN-a čuvali 24 sata dnevno sve do ekshumacija. Međutim, i danas nedostaje taj jedan autobus i 61 tijelo za koje ne znamo gdje su – kaže Lukić.

Tijekom čitanja presude sudac Krstajić kazao je kako je i za Ovčaru nemoguće istražiti cijelu i potpunu istinu. Tu se dijelom mislilo i na JNA čiji su pripadnici 20. studenoga sve do 22.35 bili na Ovčari i čuvali zatočene i tada su se povukli. Dan kasnije u bilješci JNA se kaže da je u toku noći “u rejonu Grabovo otvarana vatra iz pješadijskog naoružanja”, te se istoga jutra na sastanku zapovjedništva 80. motorizirane brigade govori o tome da je počinjen zločin. – Krivci nisu svi ovdje. Puno ih je koji nisu u ovoj sudnici. Junaštvo je sebe od neprijatelja sačuvati, a čojstvo je drugoga od sebe sačuvati. O svemu će povijest donijeti sud, a ovu presudu shvatite kao presudu vašem čojstvu – rekao je Krstajić izričući prvostupanjsku presudu optuženima. Među ubijenima na Ovčari je i Mihajlo Zera (35), otac Jelene Zere. On je bio vozač hitne pomoći i njegova obitelj ga je posljednji put vidjela prilikom odvajanja u bolnici. – Mami je čestitao rođendan, a s bratom je dugo razgovarao. Meni je rekao da budem dobra i da što god se dogodi čuvam mamu. Mislila sam da će se vratiti. Sjećam se njegova pogleda i kasnije sam shvatila da je znao da nas više nikada neće vidjeti i što mu se sprema. Često odem na Ovčaru, sjednem, pomolim se i malo razmišljam. To je totalno kukavički i bolesni čin. Kada je sve prošlo, pokupili su nenaoružane i ranjene ljude, odveli ih i pobili. Jednom riječju, neljudi. Pitam se i kako žive s time, kako spavaju, što kažu svojoj djeci – zaključila je Zera.•

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.