U petak, 23. listopada, s početkom u 18 sati, u Svečanoj dvorani u SUMIT zgradi Sveučilišta u Mostaru (Kampus Rodoč) bit će predstavljena monografija „Za selo se gine”, autora Nikice Šiljega, posvećena dvadesetogodišnjoj povijesti Lige Hercegovine, natjecanja koje je postalo mnogo više od malonogometnog turnira u Hercegovini.
O monografiji, ljudima i pričama koje su obilježile dva desetljeća Lige Hercegovine govorit će prof. dr. sc. Božo Skoko, profesor na Sveučilištu u Zagrebu, prof. dr. sc. Ivan Zeljko, predsjednik Sportske udruge Liga Hercegovine, Željko Andrijanić, izvršni urednik i voditelj dopisništva Večernjeg lista za BiH, Matej Damjanović, sportski novinar iz Mostara, te autor monografije Nikica Šiljeg.
Inače, Večernji list BiH objavljuje seriju tekstova, ulomaka iz monografije.
U jednom njezinu dijelu autor Nikica Šiljeg govori o tomu zašto je uopće trebalo napraviti jednu ovakvu knjigu:
- Projekt Lige Hercegovine postoji i opstoji u kontinuitetu evo više od dvadeset godina. Ono što je započelo prvim završnim turnirom 2005. godine u Ljubuškom, traje i danas i ima sve pretpostavke nastavka trajanja. Zato je logično postaviti pitanje razloga svega toga, tog kontinuiteta, onoga što je omogućilo i što omogućava dugotrajnost tog pokreta, tog fenomena. Koje su to njegove karakteristike koje mu to omogućavaju i zašto se za taj projekt bezrezervno može reći kako je izvorno i autentično domaći, pa možda čak i raritetan u širim razmjerima?
U odgovoru na postavljeno pitanje o autentičnosti i izvornosti, pa čak i raritetnosti projekta popularno zvanog Liga Hercegovine, a koji je u svojim počecima nosio malo nezgrapan i predugačak naziv Završni turnir pobjednika općinskih malonogometnih liga i turnira, valja poći od mota, ali i smisla ovog natjecanja. Pri tome će ponajbolje poslužiti jedan od priloga iz „Duvanjskog pojmovnika“ (Tomislavgrad, 2018.) pod naslovom „Igrat za selo“.
U početnim recima tog priloga, ispod fotografije poznatog nogometaša Ivana Krstanovića, kao simbola i ovog tomislavgradskog, ali i šireg natjecanja, stoji napisano: „Igrat za selo svakom Duvnjaku predstavlja vrhunac športske karijere“. Jednak psiho-emotivni naboj sa sobom bi nosio nastup za Hrvatsku reprezentaciju. Sve drugo, uključujući nacionalnu, Euro ili Ligu prvaka, od drugorazredne je važnosti. „Za selo i za Hrvatsku se bori, za ostale se natječe“. Ili, kako je to napisao kolega Miljenko Karačić u komentaru poslije širokobriješkog turnira 2008. godine: „Za selo se gine, za državu – ako, ako...“, a što je pisalo na nekom transparentu uz rub igrališta. „To sve govori o tom natjecanju“, piše Karačić.
Upravo to kako se za selo (može u drugoj varijanti i za mjesnu zajednicu, zaselak, ulicu, gradsku četvrt...) bori, gine, dok se za ostale tek natječe, igra... je moto, ili još važnije, pravi smisao ovog natjecanja. Taj i takav smisao je i omogućio Ligi Hercegovine njenu nevjerojatnu popularnost i dugotrajnost i to je ono što ovaj projekt održava, što ga hrani i brani od nestanka. Zato i nije bilo odveć teško ovaj projekt uklopiti u dugu tradiciju lokalnog rivalstva i u velikom nogometu, a pogotovo u neki od oblika malog nogometa u Hercegovini (počecima općinskih/gradskih liga i turnira još u pedesetim i šezdesetim godinama prošlog stoljeća bit će posvećeno cijelo poglavlje). Jer, jednostavno, svi vole gledati kada igraju „poznati“ igrači, pri čemu ovo „poznati“ ne dolazi od njihove šire poznatosti i dokazanosti, već znači kako su to ili članovi obitelji, ili rođaci, kumovi, prvi susjedi, dobri poznanici... u svakom slučaju netko dobro poznat.
A kada igraju „tvoji“ protiv nekih „drugih“, privrženost i identifikacija s „svojima“ doživljavaju vrhunac, osobito kada su „tvoji“ bolji i uspješniji od onih „drugih“, kada pobjeđuju, kada se slavi i uživa u pobjedi i osjećaju pobjedničke nadmoći. Ukratko, taj zdravi susjedski rivalitet i jest ono što je ovaj projekt Lige Hercegovine održalo na životu, pogotovo u vremenu kada je štošta određeno novcem i financijskom moći. A ovdje se k tome još igra i bez novčanih nagrada (doduše, i ovo načelo projekta se lagano gubi, pa to pomalo dovodi u pitanje i buduću opstojnost samog projekta?).
Već rekosmo da je projekt u početnim godinama nosio pomalo nezgrapan i očito predug naziv Završnog turnira pobjednika općinskih malonogometnih liga i turnira. Danas se udomaćio jedan drugi, kraći naziv – Liga Hercegovine. Dobra promjena, ne samo u smislu njegove kratkoće i jasnoće, nego i u smislu njegove bolje prihvaćenosti kod svojih podržavatelja i sudionika (igrača, stručnog vodstva momčadi, svih ostalih službenih osoba, kao i novinara, a napose kod svojih mnogobrojnih gledatelja). Jer, svi su oni i doprinijeli njegovim uspjesima i stasanju.
Time su njegovim oznakama izvornosti i autentičnosti dali još veći značaj. I nema ovaj zanimljivi projekt (doduše, postoje određene sličnosti, a naravno i razlike ovog projekta s onim predratnim Kupom Zadrugara koji su igrali velikonogometni klubovi s prostora Posavine, i slavonske i bosanske, ali o tome na drugom mjestu, i iz pera onoga koji o tome više zna i koji je o tome pisao, kolege novinara Ilje Dominkovića) samo svoj isključivo sportski, već i širi društveni značaj, jer su utakmice i večeri u okviru Lige Hercegovine postale nešto više od igre, svojevrstan društveno-zabavni svakovečernji događaj u vrelim hercegovačkim ljetnim večerima. Jer, i za vrijeme odigravanja, a pogotovo nakon završenih utakmica produljuje se večernji izlazak, nastavljaju se žive rasprave o netom okončanim nogometnim događanjima u kafićima i restoranima, tako da i tako ovaj početno sportsko-rekreacijski događaj dobiva i šire, izvansportske, odnosno društveno-fenomenološke oznake.
U tom se smislu i konstatacija kako se svake godine na svim utakmicama i općinskih/gradskih liga i turnira, te na Završnom turniru Lige Hercegovine okupi i više od 200.000 posjetitelja, igrača, trenera i voditelja momčadi, ostalih članova stručnih stožera, sudaca i opunomoćenika, novinara i svih ostalih na bilo koji način uključenih sudionika događaja i ne čini plodom uobičajenog novinarskog pretjerivanja s brojem posjetitelja sportskih priredbi, već podosta realnom i dokazivom.
Od početne ideje kolege novinara Marka Knezovića Ćope iz Večernjaka od 26. 7. 2004. godine (i o tome upravo od idejnog začetnika projekta također opširnije i na drugom mjestu) pa da njegove praktične operacionalizacije na Prvom završnom turniru u Ljubuškom proteklo je tek nešto više od godine dana, a s izuzetkom „preskočene godine“ 2020. iz općepoznatih „korona razloga“, završni turniri Lige Hercegovine su zadržali kontinuitet i svakogodišnji red događanja.
S početnih šest sudionika Prvog završnog turnira 2005. godine (Ljubuški, Široki Brijeg, Posušje, Grude, Čapljina i Čitluk) taj broj je rastao i maksimalno je iznosio do 12 sudionika, odnosno općinskih/gradskih predstavnika u pojedinoj godini. Nažalost, predstavnici pojedinih općina/gradova koji su nekada sudjelovali na Završnom turniru (Tomislavgrad, Livno, te od ove godine i Prozor-Rama), to više ne čine, ali s ovogodišnjim ulaskom općine Kupres u sustav natjecanja Lige Hercegovine, taj broj ponovno je dosegao 11 sudionika (uz početnih šest, još i Mostar, Stolac, Neum, Ravno, sada i Kupres).
Jedan od razloga dugovječnosti natjecanja u okviru ovog projekta je i širokogrudno uvažavanje specifičnosti i posebnosti pojedinih općinskih/gradskih natjecanja. Tako se, u odnosu na veći dio općinskih i gradskih natjecanja koja se kao malonogometna, najčešće igraju na jednom terenu/igralištu (Ljubuški, Čapljina, Stolac, Posušje, Grude) ili na više igrališta kao u Mostaru i Čitluku, ono u Tomislavgradu u cijelosti igra kao turnir u velikom nogometu.
Isto tako se donedavno uvažavalo i igranje finalnih utakmica pojedinih općinskih/gradskih liga i turnira (Čitluk, Široki Brijeg) kao velikonogometnih susreta, dok se ostatak turnira igrao kao malonogometni turnir. Također, vrijeme odigravanja tih općinskih/gradskih liga i turnira prilagođava se uvjetima funkcioniranja i življenja svake pojedine sredine, pa se tako općinski turnir u Ravnom, iz razloga uvažavanja pravila turističke sezone igra još u svibnju, a ne kao svi ostali u srpnju i kolovozu.
Uz navedene specifičnosti i posebnosti, postoji i dosta širok spektar njihovih organizatora, od gradskih i općinskih sportskih saveza (Široki Brijeg, Posušje, Čapljina, Čitluk, Stolac), preko lokalnih nogometnih klubova (Grude), lokalnih sportskih udruga (Neum, Ravno, Kupres te HDŠR „Vjekoslav Arapović“ Mostar) sve do javnih ustanova koje djeluju u području sporta (Kulturno-športski centar Ljubuški).
Lokalne organizatore je u početku, do 2016. godine, okupljala Međužupanijska koordinacija za općinska malonogometna natjecanja MZ-naselja, a od tada su oni organizirani kao „Sportska udruga Liga Hercegovine“. Tako, cjelokupno natjecanje (i završni turnir i općinska ili gradska natjecanja) ima čvrstu i koherentnu unutrašnju strukturu vođenja i organiziranja.
Jedan broj organizatora gradskih i općinskih natjecanja (Mostar, Ljubuški, Čapljina) u nekoliko posljednjih godina je uz turnire u seniorskoj konkurenciji organizirao i turnire za mlađe igrače, najčešće do 16 godina starosti, što ovim turnirima daje i dodatnu draž i povećano zanimanje gledateljstva.
Uz brojne, u nogometnim krugovima manje poznate i anonimne igrače, sudionici ovog natjecanja su bila i te kako poznata, kako velikonogometna (Ivan Krstanović, Nikola Katić, Stanko Bubalo, Mate Pehar...) tako i malonogometna imena, često i malonogometni reprezentativci Hrvatske i BiH (braća Suton, Josip i Luka, braća Ćorluka, Ante i Ivan, Gašpar, Barbarić...).
U suradnji s Humanitarnom udrugom "Fra Mladen Hrkać" i pod njezinim imenom, pobjedničke momčadi sa završnih turnira počevši od 2017. godine, doduše, ne redovito i svake godine, sudjelovale su na poznatom malonogometnom turniru „Topass kup“ u Stuttgartu – Njemačka.
Tako ova već tradicionalna sportsko-rekreativna manifestacija, odnosno projekt Lige Hercegovine, sve više i više postaje natjecanje od izuzetnog značaja za dobar dio hrvatskog nacionalnog korpusa u Bosni i Hercegovini, jer doprinosi očuvanju hrvatskog nacionalnog identiteta u BiH, a posebno jačanju i razvijanju suradnje između pojedinih hrvatskih zajednica u BiH. Treba također priznati i kako je natjecanje koje je iz godine u godinu raslo i napredovalo, istovremeno ponekad pokazivalo i određene probleme i izazivalo nesuglasice, dvojbe...
Sveukupno, s obzirom koliko je dug put prešla, u početku „maglovita i nerazrađena“ ideja kolege Knezovića, jasno je kako to nikako nije mogao biti lagan put i bez poteškoća. Ali, sve nesuglasice i teškoće, svi problemi i naizgled nerješiva pitanja na kraju su ipak razriješena i prevladana. Notorna činjenica kako se na utakmicama, pogotovo finalnim, ovog natjecanja okupi znatno više gledatelja nego na stadionima i nekih premijerligaša, čak i za čitave polusezone, potvrđuje kako je početna ideja ipak pala na plodno tlo. Naravno, s obvezom svih uključenih u njegovu organizaciju da ono i nadalje ostane regularno, neizvjesno i nadasve zanimljivo onima zbog kojih se organizira i igra - piše, između ostalog, Nikica Šiljeg u svojoj knjizi.
Otvori KEKS Pay
