Turska, današnji suparnik hrvatske reprezentacije u 2. kolu kvalifikacija za Europsko prvenstvo 2024., jedna je od najvećih enigmi u povijesti nogometa. Dosad se Turska mogla plasirati na ukupno 17 svjetskih i 16 europskih prvenstava, a na kraju se kvalificirala na samo dva svjetska prvenstva te na pet europskih. Za kontekst, Sjeverna Koreja i Novi Zeland imaju isti broj nastupa na svjetskim prvenstvima kao i Turska.
Igrači iz najjačih liga
Međutim, posebnost je turske reprezentacije da joj ne treba puno velikih turnira za ostavljanje dojma. Na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Koreji i Japanu 2002. Turska je šokirala svijet osvojivši broncu u svom tek drugom i zasad i posljednjem nastupu na SP-u. I na europskim prvenstvima Turci su osvojili jedno treće mjesto, 2008. godine.
Uz nepredvidivost, Tursku su oduvijek krasili borbenost, agresivnost i puno trke, a upravo na tim je atributima utemeljena sadašnja turska reprezentacija pod vodstvom njemačkog stratega Stefana Kuntza. Trenutačno zbog ugleda igrača, klubova i liga u kojima igraju, Turska na papiru ima sigurno najjaču momčad u posljednjih 15 godina.
Nogometaši iz sadašnjeg sastava turske reprezentacije koji ne nastupaju u turskom prvenstvu igraju u - Engleskoj, Španjolskoj, Italiji, Njemačkoj, Francuskoj i Nizozemskoj, u šest gotovo najjačih liga na svijetu. Bez obzira na visok ugled turskih igrača, Turska je jedna od najmlađih momčadi u kvalifikacijama za EP. Samo dva nogometaša, vratar Mert Günok (34) i napadač Cenk Tosun (31) imaju 30 ili više godina, a uz to samo osam igrača od 23 imaju više od 27 godina.
Jedan od rijetkih starijih igrača je i najveća zvijezda Turske, 29-godišnji veznjak Intera Hakan Calhanoglu koji osim zvjezdanog statusa u reprezentaciji nosi i onaj kapetanski. Iako je Calhanoglu, jedan od pet najboljih izvođača slobodnih udaraca u 21. stoljeću, do prije dvije sezone igrao kao lijevo krilo, pa nekad i kao lažna devetka, u ovom dijelu karijere preuzeo je ulogu središnjeg "box-to-box" veznjaka te tako obavlja velik posao na obje strane terena. Jedan od razloga za to je oslobađanje njegova partnera iz središnjeg dvojca Turske, trenutačno uvjerljivo najboljeg turskog igrača po formi Orkuna Kökçüa. Tog 22-godišnjeg veznjaka Feyenoorda uspoređuju s Frankom Lampardom u kontekstu toga da i sa sredine terena ima nevjerojatan osjećaj za gol. Primjerice, ove ih je sezone dosad za Feyenoord postigao 12, a još je pred njim gotovo trećina sezone.
Središnji romb formacije 3-4-3 ili okosnicu formacije 4-3-3 čine četiri najveće turske zvijezde te ujedno četiri na tržištu najvrednija turska igrača. Uz već spomenute veznjake Çalhanoğlua i Kökçüa, taj romb drže središnji stoper Merih Demiral (25) te središnji napadač Enes Ünal (25). Ni jednom ni drugom isprva nije bilo suđeno dobivati prave prilike u dresu Turske pokraj razvikanijih imena poput Söyüncüa ili pak Yilmaza i Tosuna, ali sad se njihov status najboljih u momčadi na tim pozicijama više ne može ne primijetiti. Dok je Demiral postao ključni stup Atalantine obrane, Ünal je ove sezone u Getafeu postigao 14 golova i pet puta asistirao za gol.
Sve ovisi o okosnici
Iako Turska ima sjajnih igrača i na krilnim i bočnim pozicijama, sve će ovisiti o spomenutoj okosnici ili rombu u srcu turske postave, a posebice o Çalhanoğluu i Kökçüu, za koje stožer naše reprezentacije, nadamo se, ima detaljan plan.
