Svaki sportski put nosi sa sobom neizbrisive trenutke, borbu, odricanja i uspone. Put Hrvoja Ercega, od prvih nogometnih koraka do statusa prepoznatljivog imena hercegovačke nogometne scene, bio je upravo takva priča. Iako pamti brojne velike utakmice i pobjede, kada se danas osvrne iza sebe, bez oklijevanja ističe svoje najveće domete, piše Večernji list BiH.
„Bilo je savršeno lijepih trenutaka, poput osvajanja juniorskog prvenstva Hrvatske pobjedom nad Dinamom na Maksimiru ili prvog naslova prvaka Herceg Bosne s Posušjem. Ipak, kao najveći uspjeh u karijeri smatram dva osvojena naslova prvaka BiH sa Širokim Brijegom“, započinje Erceg.
Njegov nogometni put išao je postupno, kroz ustrajan rad i dokazivanje. Prve korake napravio je u RNK Split, a nakon juniorskog staža četiri je sezone proveo u NK Mosor iz Žrnovnice. Put ga je potom odveo u Njemačku, u Chemnitz FC, nakon čega stiže u Posušje. Poslije četiri uspješne sezone u Posušju prešao je u Široki Brijeg, gdje ostaje pet sezona. Široki Brijeg bio je ključna stepenica u njegovoj karijeri:
„Široki je bio stepenica više samim tim što sam imao priliku osjetiti europsku scenu, a klub je organizacijski bio na najvišoj razini u BiH. Dvije titule prvaka, osvojen Kup, dva odigrana finala te brojne europske utakmice i vrhunski ljudi ostavili su neizbrisiv trag. Bilo je tu i manje lijepih uspomena, poput loma ruke i operacije, zbog kojih sam se u Drinovcima pokušao vratiti ozbiljnom nogometu, no nije išlo. Karijeru sam na kraju završio amaterski u NK Mladost iz Prološca.“
Među svim odigranim susretima tri trenutka urezala su se posebno duboko: pobjeda na Maksimiru za juniorski naslov, slavlje s Posušjem na Pecari za prvi naslov prvaka Herceg Bosne te pogodak u dresu Širokog Brijega protiv Zete u Podgorici za pobjedu u posljednjoj minuti utakmice.
U usporedbi s razdobljem kada je i sam bio aktivan, Erceg ističe kako je evolucija sporta donijela potpuno drukčije zahtjeve: „Prije je sport počivao na talentu, a danas na fizičkoj spremi i tehnologiji koja sve to prati. Puno je manje, ili ih uopće nema, onih nekadašnjih ‘plemenitih’ igrača. Današnji nogometaš je ‘stroj’ i najveću razliku čine fizička i taktička obučenost.“ Ipak, unatoč promjenama, put do profesionalne razine ostao je jednako trnovit: „Statistika da u prosjeku tek troje od tisuću djece dobije priliku zaigrati profesionalni nogomet dovoljno govori koliko je to teško. Put je pun odricanja, no uz ustrajan rad i malo sreće sve je moguće.“ Nakon igračke karijere Erceg se posvetio trenerskom pozivu i radu s mlađim uzrastima, gdje s jednakim žarom prenosi svoje bogato iskustvo.
„Uvijek sam znao prenijeti znanje, ali sam bio spreman i učiti od drugih. Veseli me kada djecu uspijem naučiti nečemu novome. No, kod rada s djecom najvažnije je shvatiti da prvenstveno odgajamo ljude i buduće sportaše. To mora biti primarna zadaća svakog trenera“, naglašava Erceg. Dodaje kako uz tehniku, taktiku i motoriku posebnu pozornost treba posvetiti psihološkoj pripremi: „Mladi igrač mora biti spreman na uspjeh, ali posebno na neuspjeh. Današnja djeca žele sve i odmah, nemaju strpljenja i nerado izlaze iz zone komfora. Da biste napredovali, morate pomicati granice. Na kraju, bez obzira na sve, moraš sebi moći pogledati u ogledalo i reći: ‘Dao sam sve od sebe’.“ Komentirajući stanje nogometa u Hercegovini, Erceg poručuje da talent nikada nije bio upitan: „Talenata je uvijek bilo i bit će ih. Prilika ima, samo ih treba prepoznati. Mnogima posudba u manje klubove djeluje kao kazna, a zapravo je to prilika da dokažeš koliko vrijediš i otvoriš si sva vrata.“ Za kraj je poslao poruku koja ga je vodila kroz cijeli životni i sportski put: „Lekcija koju sam naučio glasi: sve se vraća, sve se plaća. Lopta je poštena, koliko joj daš, toliko ti vrati.“
A na pitanje o neostvarenim snovima i trenerskim ciljevima Hrvoje Erceg odgovara s osmijehom: „Jedini cilj koji imam kao trener jest da jednog dana gledam utakmicu Svjetskog prvenstva, ugledam nekog mladog nogometaša i kažem: ja sam mu pomogao da ostvari svoje snove.“
Otvori KEKS Pay
