Florentino Pérez Rodríguez rijetko u životu bilježi poraze poput onoga koji je pretrpio u slučaju nogometne Superlige. A i kada se čini da je to doista poraz, treba pričekati i vidjeti još jednom. Možda je taj iskusni sportski djelatnik i biznismen od početka planirao početni gubitak računajući da će na kraju ipak postići ono što je zapravo planirao, dakle svoju pobjedu. Teško je vjerovati da bi drukčije taj 74-godišnji gospodin i doživio četvrti mandat na čelu jednog od najvećih svjetskih sportskih društava, kao što bi teško mogao biti na čelu danas najveće građevinske kompanije već 18 godina. I pritom steći osobno bogatstvo od 2,1 milijardu dolara.
Puno točaka Pérezova života svjedoči o tome. Već se gotovo zaboravilo da je prve izbore za predsjednika Reala izgubio od Ramona Mendoze, čovjeka koji je u Madrid doveo i Dražena Petrovića, i to samo za 700 glasova. Bilo je tada optužbi za krađe i malverzacije pri glasovanju, no Mendoza je ipak prihvaćen kao pobjednik. Nije uživao predugo jer je kratko nakon te pobjede bio prisiljen dati ostavku pod pritiskom klupskog dopredsjednika Lorenza Sanza. Taj je, pak, ostao zapamćen kao predsjednik koji je nogometnu sekciju Reala vratio na put pobjednika. Doveo je Davora Šukera i Predraga Mijatovića, i to vlastitim novcem, pa je klub bio prvak Europe 1998. i 2000. godine. Doduše, tada Šukera i Mijatovića više nije bilo u klubu. I tko bi onda glasao protiv takvog predsjednika? Ni sam Sanz nije mislio da je to moguće, pa je raspisao prijevremene izbore za predsjednika Reala upravo uoči početka nove sezone, nakon što je prethodne sezone klub ponovno bio najbolji u Europi. I izgubio od Florentina Péreza! Kojemu je to uspjelo vrlo hrabrim obećanjem. – Pobijedim li, dovest ću iz Barcelone Luisa Figa! – javno je izjavio.
Za početak je Barci oteo Luisa Figa
Bio je to dovoljan mamac da dobije 55 posto glasova od 30.000 članova kluba koji su glasali od njih ukupno 100.000. Uvjerio ih je da se dogovorio s Figom da će prijeći iz Barcelone u Real za 57 milijuna dolara ako on postane predsjednik. Nije odustao od svoje priče čak ni kada ju je Figo demantirao. Dapače, Pérez je čak obećao da će platiti godišnju kartu svim članovima kluba ako Portugalca ipak ne dovede. Radilo se o oko 8,5 milijuna dolara, što nije šala čak ni za tako bogatog čovjeka kao što je on. A k tome se i vrlo dobro razumio u financije. Gotovo podjednaki učinak kao priča o Figu izazvala je i njegova javna tvrdnja da je klub u minusu čak 247 milijuna dolara. Sanz je tvrdio da je riječ “samo” o 110 milijuna. Ipak, te su kontroverze podigle toliko prašine da je potpuno zasjenila Sanzove sportske uspjehe s klubom. A tu je još i Pérezova sposobnost kao operativca. Sasvim je moguće da je unatoč javnim prepucavanjima on Lorenza Sanza dobio na – glasovima poštom. Pokazao se znatno boljim u logistici, organizaciji na terenu pa je u daljinskom glasanju stekao veliku prednost, toliku da se nije mogla stići u glasovanju na licu mjesta gdje je razlika između kandidata bila bitno manja. Razlika je na kraju bila 3000 glasova, ipak više nego 700 za koliko je bio izgubio od Mendoze. Lorenzo Sanz ostao je tako neispunjene želje da vodi Real u njegovoj stotoj godišnjici postojanja, 2002. godine, a zanimljivo je da je time Sanz (u korist Péreza) morao napustiti svoje mjesto u G-14, tadašnjoj lobističkoj grupaciji lidera najvećih europskih nogometnih klubova. Lorenzo Sanz ostat će legenda kluba, ali i jedan od najpoznatijih Španjolaca koji je umro od koronavirusa, bilo je to prije nešto više od godine dana. Real je prije njega čekao 32 godine na novi naslov europskog prvaka. – Naši navijači sjećat će ga se kao predsjednika koji nam je vratio nadu i užitak pobjedom u Kupu prvaka. S novom pobjedom dvije godine kasnije Real se vratio ondje gdje mu je u povijesti i mjesto – rekao je Pérez.
Zidane mu je ključni potez
Međutim, to sve nije ništa u odnosu na ono što će poći za rukom Florentinu Pérezu. On se pokazao kao čovjek od riječi te je odmah nakon preuzimanja kluba platio Barceloni 62 milijuna eura za Luisa Figa s kojim se i dogovorio o prelasku u Real. Bio je to svjetski rekord, ali i početak nove ere nogometa u Realu, ere Galacticosa. Pérezov je plan bio svake sezone dovesti neku od vodećih svjetskih nogometnih zvijezda bez obzira na to koliko koštala. Jasno je da je transfer Figa produbio rivalstvo s Barcelonom jer su navijači katalonskog kluba svoje emocije na svakom El Clasicu usmjerili upravo prema njemu. Pogotovo kada je Figo iste godine postao dobitnik Zlatne lopte, i to u Realovu dresu, ali za sve ono što je učinio u Barceloni. Prvi je El Clasico za portugalskog velikana bio nešto strašno. Transparenti s uvredama a “izdajnik”, “Juda”, zaglušujuća buka 98.000 gledatelja. Figo nije izvodio udarce iz kuta zbog predmeta kojima su ga gađali kada bi se našao kod kornerske zastavice. I Real je taj prvi dvoboj izgubio s 0:2. Perez je samo rekao da ih je atmosfera uspjela dokrajčiti. Vidio je da postoji i druga cijena koju se mora platiti osim one novčane kada se napravi potez kakav je on napravio s Figom.
Ipak, Real je te sezone postao prvak, a Figo Fifin igrač godine. Sljedeće sezone dogodilo se da je Figo propustio dva susreta s Barcelonom zbog ozljede i suspenzije, no već u sezoni 2002./03. morao je igrati i u Barceloni. Mržnja nije nimalo splasnula, no sada se Portugalac već pomalo i navikao na to pa je odlučio ponovo izvoditi udarce iz kuta i ubacivati loptu kada ode izvan terena. Barcine je navijače izluđivao osmijehom i dizanjem palca, a oni su mu uzvraćali gađajući ga koječim što je rezultiralo i 20-minutnim prekidom tijekom kojega je TV kamera na terenu uhvatila i – svinjsku glavu. Ipak, Figo je iz Reala otišao s dva europska naslova, a 2013. godine Marca ga je proglasila članom najbolje strane jedanaestorice u Realovoj povijesti. Portugalčev dolazak bio je priprema za dolazak još jednog velikana, kao što je Florentino Pérez bio i obećao. Bio je to Zinedine Zidane. Osim što je Real dobio igrača s kojim će već sljedeće sezone osvojiti Ligu prvaka, to je bio i početak osebujnog odnosa dvojice ljudi koji su i dalje u klubu. Francuz je u Real došao za ponovno rekordan iznos od 77,5 milijuna eura. Dobar se dio isplatio kada je u finalu Lige prvaka 2002. protiv Bayera iz Leverkusena lijevom, slabijom nogom, pogodio s ruba 16-erca za pobjedu. Gol je proglašen jednim od najvećih u povijesti Lige prvaka. Sljedeće je godine bio i Fifin igrač godine, a 2004. fanovi su ga izabrali za najboljeg europskog igrača u proteklih 50 godina. Iako su i nakon Zidanea nastavili u klub dolaziti veliki igrači, prvo brazilski Ronaldo, pa David Beckham, Michael Owen, Robinho, od kojih je Beckham doista imao lošu sreću, a Robinho ostavio nekakav strah, da bi, čitamo ovih dana, završio u zatvoru, Pérez je znao da ikonu kluba mora ostaviti pokraj sebe. Mudro, jer njegova politika dovođenja najvećih igrača imala je i drugu stranu osim osvajanja trofeja. A to je marketing. Pérez si je nakon dolaska u Real zacrtao da će klub više voditi kao tvrtku nego kao sportsko društvo. Vrlo je rano shvatio da svjetski igrači donose i globalnu popularnost. Odjednom tržište više nije bilo samo Španjolska, nego cijeli svijet. Svi žele imati dres najboljeg igrača svijeta gdje god on igrao, a ako igra u Realu onda će taj dres biti upravo Realov. Vrlo je brzo počeo tvrditi da je doveo klub u financijsku pozitivu, a iako je u početku klupski direktor Ramon Calderon to osporavao, svejedno je za neko vrijeme sigurno bilo tako. Međutim, problem je nastao kada se počeo gubiti kompas, odnosno izgubilo se iz vida da ni najbolji igrači ne vrijede previše ne osvajaju li trofeje. A ne mogu ih osvojiti sami nego im u tome mora pomoći momčad.
Prijelomni se trenutak dogodio kada je Pérez odlučio prodati Claudea Makelelea, usput izgubivši i prvog trenera Vicentea del Bosquea. – Gubitak Makelelea početak je kraja Galacticosa… Možete također vidjeti da se rađa i nova zora u Chelseaju – rekao je Fernando Hierro, još jedna od klupskih legenda. Doista, nakon sezone 2003./04. Galacticosi nekoliko godina nisu osvojili nijedan veliki trofej. I pri tome je teško bilo razlučiti tko je veći gubitnik, Makelele ili Del Bosque. Trofejni trener Reala i španjolske reprezentacije klupski je proizvod kraljevskog kluba. Péreza je dočekao u klubu nakon što je 1999. dobio priliku voditi prvu momčad nakon odlaska Johna Toschacka. U te četiri godine Del Bosque je s Realom osvojio dva puta Ligu prvaka, dva puta španjolsko prvenstvo, Superkup, Uefin Superkup i Interkontinentalni kup. Svake je sezone dolazio najmanje do polufinala Lige prvaka. Takva “inflacija” trofeja nije se dogodila od Alfreda di Stefana i Ferenca Puskasa. No, problem je bio što su Pérez i sportski direktor Jorge Valdano, također Realova legenda, imali gotovu svu kontrolu nad dovođenjem igrača i oblikovanjem momčadi, svodivši trenerovu ulogu praktično samo na klupu.
Težio atraktivnom nogometu
Sve je kulminiralo potkraj sezone 2002./03. kada je Del Bosque s Realom osvojio 29. naslov španjolskog prvaka. Unatoč tome, ugovor mu nije produljen. Španjolski su mediji počeli špekulirati da se radi o širem sukobu unutar kluba gdje su suprotstavljeni trofejni trener i nekoliko starijih igrača predvođenih upravo Fernandom Hierrom, dok su s druge strane Pérez i Valdano. Jasno, pobijedio je Pérez, iako za Del Bosquea uopće nije imao zamjenu. K tome je u javnosti trofejni trener imao imidž skromna i povučena čovjeka koji ne traži sukobe. – Del Bosque je počeo pokazivati znakove zamora. Moram biti iskren, naše je uvjerenje da on nije trener za budućnost Reala – rekao je Pérez.
Bila je to velika pogreška. U četiri godine morao je Pérez promijeniti čak sedam trenera ne osvojivši ni jedan veliki trofej, sve do 2007. godine kada je ponovno osvojio prvenstvo Španjolske. A za to je zaslužan Fabio Capello, koji je imao prilično rezerviran odnos s novom zvijezdom kluba Robinhom, iako je on na kraju i te kako bio zaslužan za taj naslov. No, ni Capello nije izdržao dugo pa je smijenjen na kraju sljedeće sezone. Već je prije toga Pérez primijetio da njegova politika više ne funkcionira, pa je u veljači 2006. dao ostavku na mjesto predsjednika Reala nakon ispadanja porazom od Arsenala u Ligi prvaka bez postignutog pogotka. Naslijedio ga je direktor kluba Calderon. No imao je što raditi. Pérez je, naime, vrlo sposoban čovjek, ne samo u nogometnom smislu. Nakon smrti Francisca Franca i uspostave demokracije u Španjolskoj, kandidirao se na izborima za madridsko gradsko vijeće uime stranke Demokratski centar. Zatim se 1986. kandidirao na općim izborima uime stranke Demokratskih reformista u kojoj je bio i glavni tajnik. Bez uspjeha, stranka je raspuštena.
Imali su nos i za – Luku Dončića
Zaposlio se potom u Ministarstvu javnih radova i prijevoza, gdje je bio do 1993. kada odlazi u privatni sektor, građevinsku tvrtku OCP Construcciones. Četiri godine poslije ta se tvrtka spojila s tvrtkom Gines y Navarro i nastao je Actividades de Contruccion y Servicios (ACS), tvrtka kojoj je došao na čelo. Do 2018. godine ACS postaje grupa čiji je Pérez predsjednik. Za tog čovjeka vjerojatno ne bismo ni znali da nije predsjednik Reala, no i tada bi bilo zanimljivo napisati o njemu neke stvari. Jer, Grupo ACS kojom predsjeda, zaslužna je za neke od najspektakularnijih građevina i arhitektonskih djela danas u Europi i svijetu. Brana Algarve na jugu Portugala, visokobrzinska pruga Perpignan – Figueres, brana Portugués u Puerto Ricu, projekt solarne energije Crescent Dunes nedaleko od Las Vegasa, a onda dragulji arhitekture poput opere Palau de les Arts Reina Sofia u Valenciji, nebodera Torre de Cristal i Torre Caja Madrid u Barceloni odnosno Madridu… Nije čudo da Perez toliko zarađuje. I treba jer je Grupo ACS konglomerat koji zapošljava više od 197.000 ljudi s godišnjim profitom od oko milijardu eura. No, zov je nogometa ipak jači. U svibnju 2009. objavio je kandidaturu za predsjednika Reala nakon što je Calderon dao ostavku. Bio je jedini kandidat koji je mogao i bio voljan dati garanciju od 57.389.000 eura da bi se kandidirao. Počela je druga Pérezova era. Capello nije dobio otkaz 2007. zato što nije imao trofeja, pokopao ga je njegov antinogomet koji zvijezdama razmažena španjolska publika nije mogla gledati. Težak odnos prema zvijezdama poput Beckhama, na kojega je pobjesnio nakon poraza u gostima kod Bayerna i ispadanja iz natjecanja, pri čemu je Roy Makaay za samo desetak sekundi zabio najbrže gol u povijesti Lige prvaka. Ni osvajanje španjolskog prvenstva nije pomoglo i Capello je morao otići. Bila je to zadnja sezona Galacticosa, odlazi Beckham koji Capellu nije oprostio loš tretman, Figo je otišao dvije sezone prije, Zidane se umirovio nakon SP-a 2006., Ronaldo je pola sezone prije Beckhama otišao u Milan. Došao je Bernd Schuster, koji je i s takvim nedefiniranim Realom osvojio još jedno prvenstvo i Superkup.
Normalno, stvaraju se novi Galacticosi, dolaze Kaka, Cristiano Ronaldo u rekordnom transferu, Albiol, Benzema, Xabi Alonso, Arbeloa... Schusteru Pérez nije vjerovao pa dovodi Josea Mourinha. No on unatoč startnim domaćim uspjesima i dolascima Mesuta Özila i Angela di Marie, ostaje samo tri sezone. Nakon njega dolazi Ancelotti, koji se rješava Özila i Higuaina da bi se napravilo mjesta za neke nove igrače poput Luke Modrića, Garetha Balea nakon još jednog rekordnog transfera, Karima Benzemu. Predsjednik Reala također je naučio nešto iz svojih pogrešaka poput one s Hierrom, pa je malo pomalo, najprije na poziv Josea Mourinha, kroz klupske redove napredovala legenda Zinedine Zidane. Od povremenih kontakata s prvom momčadi prije utakmice Lige prvaka kod Mourinha, Zidane je kod Ancelottija već bio prvi pomoćnik pa je onda dobio mjesto trenera druge Realove momčadi, Castille. Ni Ancelotti nije ostao dugo, još kraće Rafael Benitez, pa je mjesto trenera prve momčadi napokon pripalo francuskoj legendi. Bio je to zapravo najbolji Pérezov posao. Zidane je u dvije i pol sezone osvojio španjolsko prvenstvo, Superkup, tri puta Ligu prvaka (prvi put u sezoni 2016./17. kada preuzima momčad od Beniteza), te po dva puta Uefin Superkup i Svjetsko klupsko prvenstvo. Pérez ima svojeg čovjeka za klupu u bilo kojem trenutku, koji ima pravo i odmarati se kad to osjeti potrebnim sve i ako to budu skupi odmori poput kratkih perioda na Realovoj klupi koje su uspjeli ostvariti Julen Lopetegui ili Santiago Solari. Uvijek bi tu bio Zidane koji bi se na pravi način znao baviti momčadi, a ne bi se bavio klupskom politikom, pa ni Superligom za koju je rekao da nije njegov posao. Ono što dvojac naviknut na najbolje još uči jest kako se othrvati pritisku uspjeha i pustiti mlađe igrače da se razvijaju. I dalje je u Realu glavna poluga naš Luka Modrić, a Ødegaard, kapetan norveške reprezentacije, na posudbi je u Arsenalu. Nešto slično sa Zidaneom postoji i u košarkaškoj sekciji. U njoj je već deset godina trener Pablo Lasa s kojim klub kontinuirano niže uspjehe. A ima i nos za igrače. Prepoznao je na vrijeme talent jednoga Luke Dončića.
