Hrvatski nogometni stručnjak Branko Ivanković (68) bio je nadomak svome prvom izborničkom trofeju s reprezentacijom Omana. Nažalost, u dramatičnim okolnostima i ambijentu stadiona u Basri na jugu Iraka, Ivankovićev Oman poražen je u finalu Arapskoga zaljevskog kupa s 2:3 od Iraka.
Domaćin Irak vodio je do desete minute sudačke nadoknade s 1:0, tada je Oman izjednačio, potom je Irak ponovno poveo, Ivankovićeva momčad izjednačila je na 2:2 u 119. minuti, ali onda i nesretno primila gol u drugoj minuti sudačke nadoknade drugoga produžetka (120.+2.).
Nažalost, finale prestižnoga azijskog natjecanja popraćeno je neizrecivom tragedijom koja se dogodila nekoliko sati prije početka utakmice. U navijačkom stampedu smrtno je stradala nekolicina gledatelja, a deseci su ozlijeđeni.
Bili smo u hotelu
Branko Ivanković javio se za Večernji list telefonom iz Basre neposredno prije polijetanja zrakoplova s reprezentacijom Omana za njihovu prijestolnicu Muscat. Naš iskusni trener još je bio pod dojmom jedne od najuzbudljivijih utakmica kojima je ikada svjedočio.
– Bila je to najljepša, najdirljivija i najemotivnija nogometna predstava, koja je nažalost zasjenjena golemom tragedijom. Dok se ta drama odvijala na prilazima stadionu, mi smo bili u našem hotelu te nismo svjedočili tim potresnim scenama. Na stadion smo došli autobusom, posebnom trasom, i vozili smo se 35-40 minuta, što je bilo prihvatljivo, za razliku od slučaja prije prve utakmice, kada smo se vozili sat i pol zbog neopisive gužve koju su stvorili navijači – kazao nam je Ivanković pa nastavio:
– Naši navijači doputovali su u Basru na dan finalne utakmice s Irakom u dva zrakoplova, no domaćini im nisu dopustili da napuste zračnu luku i dođu na stadion, s obzirom na to da na njemu nije bilo mjesta. Odmah su ih vratili u Muscat. Kada sam to čuo, a uzimajući u obzir i tragediju koja je prethodila utakmici, pomislio sam da bi trebalo tražiti da se utakmica s Irakom odgodi. Po propisima, to bi bilo sasvim legitimno. Međutim, okolnosti su diktirale drukčije; toliko se ljudi okupilo iščekujući tu utakmicu, u Basri 40 godina nije bilo takvoga sportskog događaja...
Koliko je ljudi bilo na stadionu?
– Službeno, kapacitet mu je 65 tisuća gledatelja, a bilo ih je možda i sto tisuća! Da ih je moglo stati pola milijuna, bilo bi ih toliko! Ne mogu vam opisati koliko su ljubavi i emocija ti ljudi iskazivali sve vrijeme trajanja turnira. Utakmice su igrane u fantastičnom ozračju, očito su Iračani nakon svih patnji koje su prošli željni ovakvih događanja. Mi smo to doista osjetili. Inače, u Basri su dva stadiona, jedan sa 65 tisuća, drugi s 30 tisuća mjesta, uvjeti na njima bili su izvanredni – ističe Ivanković.
Naš trener u Omanu je od 2020. godine. U stožeru ima brata Zlatka Ivankovića na poziciji analitičara, pomoćni trener mu je Mario Tokić, a trener vratara Igor Panadić. Bili su nadomak prvome trofeju s Omanom, selekcijom koja je 2009. i 2017. godine već osvojila Arapski zaljevski kup.
– Njima je ovo natjecanje važnije i od plasmana na Svjetsko prvenstvo. A mi smo u tom finalu bili bolja momčad, imali smo posjed lopte 63 posto. Utoliko mi je još više žao što nismo uspjeli osvojiti taj trofej. No za nas je i plasman u finale bio veliki uspjeh; mi smo na putu prema finalu svladali Bahrein i Saudijsku Arabiju, momčadi koje imaju bogatiju nogometnu tradiciju od Omana. Na kraju smo bili poraženi od fanatičnih Iračana, nošenih nevjerojatnom publikom koja doista obožava nogomet. Iračani su veći nogometni fanatici od svih nacija u okruženju – kazao je Ivanković.
Moji nogometaši rade
Do sada je reprezentaciju Omana, zemlje od 4,5 milijuna stanovnika, vodio u 29 utakmica. Ima 14 pobjeda, šest remija i devet poraza.
– S Omanom imam ugovor još godinu dana. Naravno da su se već pojavile neke ponude, no ne bih o tome jer sve ovo vrijeme zaista uživam radeći u Omanu. Njihovi nogometaši su vrijedni, vole i žele učiti i napredovati. Njihov problem je tamošnja liga koja im ne daje dovoljno jak natjecateljski i financijski podražaj. Tako 70 posto mojih igrača, iako su nogometni profesionalci, rade i dodatni posao kako bi si osigurali egzistenciju – zaključio je Branko Ivanković.
