Prestižni britanski magazin FourFourTwo u svom je posebnom izdanju iz ožujka ove godine rangirao 50 najboljih nogometaša svih vremena, sa svih kontinenata. Povodi ovoj intrigantnoj, ali i pomalo subjektivno sastavljenoj listi očito su bili su Messijev naslov svjetskoga prvaka s Argentinom od 18. prosinca 2022. i Peléova smrt jedanaest dana kasnije, pa je – procjena je autora – ovo bio pravi tajming za njezinu objavu; s dovoljnim vremenskim odmakom od oba događaja, da ne bude prenapadno, a opet dovoljno vruće. Dok su slike Messijeva slavlja u Dohi još bile žive i dok je još živo bilo sjećanje na pokojnoga brazilskoga 'O Reija', kralja nogometa.
Lionel Messi tako je po FFT-u najbolji svjetski nogometaš svih vremena, što je možda i prva, barem neslužbena, titula ove vrste za ovoga nogometnoga genijalca iz Rosarija. Iza Messija poredani su: drugi Pelé, treći Maradona, četvrti Cristiano Ronaldo, peti Cruyff, šesti Zidane, sedmi Beckenbauer, osmi Di Stefano, deveti Ronaldo i deseti George Best
Tek 28. na svijetu po FFT-u
Ajde, sigurno vas sve više golica, pa nećemo tu stati, idemo dalje: 11. je Gerd Müller, 12. Ferenc Puskas, 13. Michel Platini, 14. Marco van Basten, 15. Zico, 16. Eusebio, 17. Garrincha, 18. Bobby Charlton, 19. Paolo Maldini i 20. Giuseppe Meazza.
Pa dobro, za Boga miloga – pitate se sigurno – gdje je na FFT-ovoj listi smješten Luka Modrić ako ga nema među dvadeset najboljih? Evo i odgovora: tek na 28. mjestu! Ispred njega još su Ronaldinho, Jašin, Xavi, Iniesta, Baresi, Carlos Alberto i Roberto Baggio. Da, hrvatska Zlatna lopta i najbolji i najuspješniji nogometaš kojega je Hrvatska ikada imala jedva je ušao među najboljih trideset. Jedva jedvice...
Kako uopće objasniti ovakav izljev 'objektivnosti' prema Modriću, osim onim istim sindromom koji zapadni svijet ima i prema 23-strukom osvajaču teniskih Grand Slamova Novaku Đokoviću; nikada sportaš s ovih prostora, koliko god veličanstven i sportski uspješan bio, neće tamo dobiti afirmaciju koju zaslužuje – da je najveći svih vremena.
Pa kad je već objektivnost na vagi, stavimo poneki uteg i na ovu stranu, ali opet i sagledajmo najrealnije moguće: Luka Modrić po svemu što je postigao u karijeri, po svojoj dugovječnosti u najvećemu klubu svijeta 20. stoljeća u izboru Fife i u reprezentaciji koja ima dvije svjetske medalje, trebao bi pripadati među dvadeset najboljih nogometaša koje je svijet ikada imao.
On je veći i od osebujnoga Sjevernoga Irca Besta, koji nikada nije nastupio na SP-u, i od Brazilca Zica, koji nema svjetsku medalju niti je bio Zlatna lopta, više je Luka postigao i od slavnoga Eusebija, pa i Meazze, Jašina, Baresija, pa i Brazilca Alberta i famoznoga repića Baggia.
Izbor FFT-a, lista s očitom dozom nepravde prema Luki Modriću, dobar je povod za još jednu rekapitulaciju grandiozne ostavštine 37-godišnjaka čija karijera u ligama petice na ljeto ulazi u šesnaestu godinu, prethodno je pet godina igrao u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, dok poglavlje s reprezentacijom traje još od 2006. godine. Preciznije: Luka Modrić skupio je 25 nastupa za mostarski Zrinjski, 18 za Inter iz Zaprešića, 132 za Dinamo, 160 za Tottenham, 488 za Real Madrid i 166 za Hrvatsku.
Kad tome pridodamo i 15 nastupa za hrvatsku selekciju do 21 godine, Luka je u svojoj prebogatoj profesionalnoj seniorskoj karijeri odradio više od tisuću utakmica, točno 1005! A među njima čak pet finala Lige prvaka, po jedno finale Svjetskog prvenstva i Lige nacija. Cristiano Ronaldo, Di Stefano, Best, Platini, Van Basten, Eusebio, Maldini, Jašin... nikada nisu bili u finalu Svjetskog prvenstva. Pa ni Stoičkov, Figo, Ševčenko, Beckham, Raul, Ibrahimović, Lewandowski, Neymar...
U pokušaju da iščačkamo točan datum kada je Luka debitirao u seniorskom nogometu, put, naravno, vodi u – Mostar. Mario Pandža, glasnogovornik tamošnjega šampiona Zrinjskog, taj povijesni podatak o Luki ima u malome prstu: zbilo se to 10. kolovoza 2003. godine na Pecari u Širokom Brijegu, u susretu Široki Brijeg – Zrinjski.
Ta Pecara za hrvatski nogomet ima još jedno povijesno značenje, na koje opet podsjeća Mario Pandža: 29. rujna 2005. godine ondje je u dresu Basela, u utakmici Kupa Uefe protiv Širokoga Brijega, prve profesionalne minute ostvario i – Ivan Rakitić. Imao je 17 godina, šest mjeseci i 19 dana.
Traje dulje od Cruyffa
Vratimo se na trenutak na famoznu rang-listu FFT-a pa konstatirajmo još neke od neoborivih činjenica. Luka Modrić na najvišoj svjetskoj pozornici trajat će dulje nego što je na njoj, primjerice, opstao legendarni Johann Cruyff, koji je u Ajaxu i Barceloni igrao od 1964. do 1978. godine, a za Nizozemsku skupio samo 48 nastupa. Platinijeva karijera u Nancyju, St. Étienneu i Juventusu trajala je od 1972. do 1987., dok je George Best za Manchester United nastupao od 1963. do 1974. godine.
I mogli bismo nabrajati unedogled, ali – izuzimajući svjetsku nogometnu kremu u kojoj su Messi, Pele, Maradona, Cristiano Ronaldo – doista je malo svjetskih nogometaša koji su desetljeće i pol bili izvrgnuti žrvnju najzahtjevnijih svjetskih liga i natjecanja. I u njemu kroz cijelo razdoblje uspjeli biti nenadmašni. Samo u ovoj sezoni Luka Modrić za Real Madrid i reprezentaciju ostvario je nezamislivih 66 nastupa!
Osobita Lukina vrijednost i podatak kojemu se svijet ne može načuditi njegovi su nogometaški korijeni. Zar je moguće da je jedna svjetska Zlatna lopta i najbolji nogometaš Svjetskog prvenstva oblikovan u tako skromnim uvjetima, na ledinama zadarskih igrališta Bagata i Stanova? Zar je moguće da je taj sićušni plavokosi dječačić, od 'dvadeset kila s krevetom', isplivao kroz neumoljivi filter selekcija Hrvatskog nogometnog saveza u kojima je startao sa sedamnaest godina? Bez poguranaca, lobija i zaštitnika.
Pa onda, koliko moraš biti karakteran, odvažan, spartanski nastrojen, mentalno čvrst i nogometno vješt da otrpiš kaljenje u jednoj od najbrutalnijih liga toga vremena, Premijer ligi BiH! U toj sezoni 2003./2004., kada su uočeni prvi proplamsaji Lukine genijalnosti, njegovo dokazivanje s 18 godina u dresu mostarskog Zrinjskog s brojem 23 odvijalo se na grbavicama u Trebinju, Tuzli, Orašju, Zenici, Žepču, Ugljeviku, Modriči, Travniku, Glasincu... Prvi seniorski trener bio mu je Franjo Džidić, a svaki od svojih osam pogodaka za Zrinjski proslavio je saltom.
– Priključio nam se nakon dolaska iz Japana, gdje je bio s mladom reprezentacijom. Bio je neobično krhke građe pa sam mu na pripremama dozirao treninge, postupno ga uvodio u momčad. I odmah se vidjelo da je igrač izvanredne tehnike, sjajnoga pokrivanja prostora, s izraženim smislom za organizaciju igre. Odmah je postao ljubimac publike, što mi je znalo donijeti i probleme. S Lukom sam imao dogovor da, čim osjeti umor, odmah signalizira zamjenu. Igrali smo protiv Čelika, na početku prvenstva, na terenu je bilo valjda 50 stupnjeva i Modrić je već nakon pola sata tražio zamjenu. Povlačim ga iz igre, a publika protestira. No nemam izbora, umrijet će mi dečko na terenu! – prisjetio se Mostarac Franjo Džidić.
Mostar je bio tek uvod u Modrićevu novu posudbu, u zaprešićki Inter, u kojemu je jedna polusezona bila dovoljna za pozivnicu u Dinamo. Tadašnji trener Zaprešićana Srećko Bogdan oduvijek tvrdi da bi Inter bio prvak da mu usred prvenstva nisu oduzeli Modrića...
I tako, desetljeće i pol kasnije, legenda o nadnaravnome Hrvatu Luki Modriću i dalje se odvija, tu pred očima cijeloga svijeta; globalno zadivljenih simpatizera i razuzdane, raspjevane mase na tribinama. Njihova i naša poruka Luki uvijek je ista, ona Mišina: 'Ostani tu!' Za njih i za sve nas nikada nećeš biti dvadesetosmi, nego uvijek samo i jedino – prvi.
