Lionel Messi je možda najbolji nogometaš svih vremena. Riječ “možda” vrlo vjerojatno neće biti dio te rečenice ako čudesni Argentinac sa svojom nacijom uspije osvojiti neki trofej, ali kako mu je išlo proteklih godina s reprezentacijom, sve je manje i manje nade da će se takvo što dogoditi. Svaka Copa América, pa i svako Svjetsko nogometno prvenstvo među glavnim govornim točkama sadrži i onu već sad dobru staru “hoće li Lionel Messi konačno uspjeti?” Nitko ne pita hoće li Argentina konačno uspjeti...
Štuju ga poput božanstva
Od 2014. do 2016. bio je strahovito blizu. Prvo su došli do finala Svjetskog prvenstva u Brazilu u kojem je džoker s klupe Mario Götze u produžecima zapečatio sudbinu Albicelestea. U sljedeće dvije godine (2015. i 2016.) na rasporedu su bile dvije Copa Américe, a Argentina je u obje stigla do završne utakmice, i to oba puta protiv Čilea. Da bi okus u ustima bio još više gorak za Messija (i društvo), Čileanci su oba puta slavili nakon raspucavanja s bijele točke.
Tako su Messiju na nacionalnom nivou u riznici ostale tek zlatne medalje s U-20 Svjetskog prvenstva 2005. te s Olimpijskih igara u Pekingu 2008. kad je nastupio s U-23 selekcijom. Međutim, od svoja 33 trofeja u seniorskom nogometu nema nijedan s nacionalnom selekcijom. Nova, i jedna od posljednjih šansi za Lea jest netom započeta Copa u Brazilu.
Najrecentniji posrtaj na velikom natjecanju, poraz 0:2 od Kolumbije u prvoj utakmici ovogodišnjeg izdanja upućuje na to da bijelo-plavi još uvijek nisu dovedeni u red nakon lanjskog kaosa na Mundijalu u Rusiji koji je ponajviše prouzročio bivši izbornik Jorge Sampaoli. Realno, od novog izbornika Lionela Scalonija nije se puno više ni očekivalo, budući da mu je ovo, pazite, prvi trenerski angažman u karijeri. Prije toga radio je kao asistent u Sevilli i u reprezentaciji.
Cilj Argentinskog nogometnog saveza je jasan, prepustiti momčad u ruke kapetana Messija kojeg se u Argentini štuje poput nekog božanstva. Psihološki koncept koji imaju navijači iz Argentine ide po sistemu “ako pobijedimo, veličamo Messija, a ako izgubimo, kriv je izbornik”, pa je stoga izabrati nekog tko nema trenerskog iskustva i čijem egu neće smetati takva stigma bio posve logičan potez.
I nije to sve samo medijsko nabrijavanje jer i njegovi suigrači točno znaju za koga igraju. Kad je Messi na terenu, vlastite želje padaju u drugi plan.
– Više želim osvojiti Copu zbog Messija nego zbog sebe, nadam se da će se jednog dana to dogoditi. Predugo je patio. Znamo što nam on sve može donijeti i zato svi skupa s njim moramo biti mentalno spremni da ne zakažemo – rekao je prije početka prvenstva Sergio Agüero, čijem je sinu Benjaminu Messi krsni kum.
Čekanje na trofej od 1993.
Altruizam cijelog sustava, od igrača preko trenera pa do navijača, prema Messiju je iz godine u godinu sve transparentniji. Jedan od mnoštva takvih primjera bila je situacija kad je rezerva Intera Lautaro Martínez pozvan prije najboljeg napadača nerazzurra Maura Icardija, i to sve zato što Icardi i Messi nisu našli zajednički jezik.
Ubija li taj altruizam prema ponajboljem nogometašu svih vremena Argentinu koja na trofej čeka od 1993. ili će se pak taj plan konačno isplatiti? Preostaje nam čekati za taj odgovor do kraja Messijeve reprezentativne karijere, a možda ćemo doznati to nakon ovogodišnje Cope. Međutim, Lionel će morati nešto promijeniti, prije Messi nego izbornik Scaloni.
