Za najnoviju pobjedu, bivšem svjetskom (2005.) i europskom (2004.) boksačkom doprvaku, Mariju Šivoliji (38) bila su potrebna 43 dana. Upravo toliko trajala je njegova borba s koronavisurom.
- S obzirom da se u tom trenutku epidemija po Europi već bila prilično razmahala, organizatori ne samo da su fulali s održavanjem te priredbe nego tu ima i temelja za određene tužbe od strane svih onih koji su se tamo zarazili. Već tada je po svijetu puno sportskih natjecanja bilo odgođeno, a oni su dozvolili da se održava natjecanje u jednom kontaktnom sportu pa su ga nakon četiri dana prekinuli. Oni kažu da će nastaviti gdje se stalo, a pravedno bi bilo da se ponište svi rezultati tog nedovršenog turnira jer tko kaže da, recimo, naš Toni Filipi već u tom trenutku nije bio zaražen i da je COVID-19 utjecao da on izgubi svoju borbu.
Nezadovoljan je Šivolija i zbog činjenice da se nije mogao liječiti kod kuće, posebice u razdoblju kada simptoma uopće nije imao.
- Nakon što sam, po povratku iz Londona, odradio onih obveznih 14 dana samoizolacije, samoinicijativno sam se otišao testirati i nalaz mi je bio pozitivan. Premda sam u tom trenutku imao blage simptome, dva dana lagano povišene temperature i manji bol u leđima, dobio sam obavijest od saniteta da stižu po mene i to je bio šok. U tom trenutku samo je Civilni stožer Primorsko-goranske županije imao odredbu da svi pozitivni moraju biti hospitalizirani. Nakon tjedan dana u riječkoj bolnici, sljedećih sedam dana proveo sam u Thalassotherapiji u Crikvenici gdje su uvjeti bili bolji jer smo bili po dvojica u sobi. Nakon toga još sam dva tjedna proveo u izolaciji kod kuće, a odahnuo sam tek kada su mi dva "drive-in" testa bila negativna. Bilo mi je stalo da do njih dođem što prije, da izbjegnem stigmatizaciju, a ona u ovim okolnostima postoji u našem društvu.
Tek tada je mogao izljubiti svoje cure, suprugu Tamaru i četverogodišnju kćerkicu Cvitu.
- Jako sam ih se zaželio pa sam sada s njima svaki dan, od nula do 24. Za boravka u bolnici i karanteni bilo je i nekih, srećom kraćih, kriznih trenutaka jer bi mi dolazile misli što ako sve ovo krene u lošem smjeru, ako mi se stanje pogorša no borac sam pa se nisam dao svladati tim mislima. Srećom, sve je završilo dobro vjerojatno zahvaljujući i tome što sam se jako dobro vitaminizirao. Uzimao sam vitamina C u izobilju, detoksikator i imuno stimulans zeolit i antioksidans graviolu.
Čime je kratio vrijeme u karanteni?
- Napravio bih pokoji trening, pročitao pokoju knjigu, gledao sam televiziju, čitao portale. A baš za portale bih rekao da su možda i najviše krivi za strah koji se uvukao među ljude jer je oko ove pandemije bilo previše senzacionalističkih i bombastičnih sadržaja. Svjestan da je portalima važna svaki klik, nastojao sam prosuđivati što vrijedi pročitati a što ne, birao sam sadržaje jer u Hrvatskoj se, odjednom, pojavilo četiri milijuna epidemiologa. Nisam ništa komentirao, ali sam čitao samo ono što je mojoj logici bilo prihvatljivo.
Natjecateljsku karijeru Marijo je završio u najboljim godinama, sa 28. Zašto tako rano?
- S amaterskim boksom sam se prestao baviti jer sam odlučio posvetiti se obiteljskom biznisu i vođenju obiteljskog restorana "Kaštel" u Omišlju. Bilo je to nakon Olimpijskih igara u Pekingu iz kojeg sam došao prilično razočaran neosvajanjem medalje. Tada sam imao izbor, a da ga nisam imao možda bih ostao i dalje u boksu. Gledano iz današnje perspektive, šteta je što se tada nitko nije pojavio s nekom ozbiljnom pričom vezanom uz profesionalni boks kroz koji sam si, možda, mogao osigurati egzistenciju i naplatiti dugogodišnji trud i sav znoj.
Za egzsitenciju se sada bori u ugostiteljstvu i turizmu, a njemu kao takvom i njegovim kolegama iz ceha ovo zasigurno nije dobra godina.
- Za mene tek sada predstoji prava borba, kao i za sve u turizmu jer ovo s koronavirusom me i ekonomski uzdrmalo. Naš restoran je sezonski i da je sve normalno mi bismo već sada bili otvoreni. Nažalost, moja je pretpostavka da će manje od 50 posto ugostitelja otvoriti sada u startu jer im, pod ovim uvjetima, to neće biti isplativo. Vi morate investirati u pleksiglas, morate smanjiti broj stolova a time i gostiju, a morate imati isti broj radnika i to ne drži vodu. Neodrživo je i ovo da srednji i mali poduzetnici imaju tolika davanja, tome treba stati na kraj a ova kriza s koronavirusom samo je ukazala na svu apsurdnost funkcioniranja našeg sustava. Bojim se da će oni koji imaju poduzetničkog duha morati potražiti novi smjer.
A već ga je potražio i sam Marijo.
- U Zadru imam trgovinu finog nakita koja mi ovisi o Azijatima i Amerikancima, oni vole koralje, a njim teško da će ovo ljeto biti. Isplativ, do neke manje mjere, mogao bi biti jedino kafić u sklopu Lidla. Planirao sam otvoriti i dvije suvenirnice, no s tim sam sada stao.
