Zlatan Ibrahimović, jedan od najboljih nogometaša u posljednjih 20-ak godina, a svojedobno je govorio o svojim korijenima i počecima. Evo nekih pitanja.
Na kojem jeziku razmišlja?
– Ovisi. Na terenu to nikad nije švedski, to je prefin jezik, a tamo treba biti prgav. Tako da razmišljam na slavenskom. Nekad na engleskom ili talijanskom.
Osjeća li se kao Šveđanin?
– Ja sam Šveđanin, ali sam i mješanac: moja je majka Hrvatica i katolkinja, moj otac je Bosanac i musliman, većinu svoje karijere živio sam u Italiji...
Vjeruje li u Boga?
– Ne. Vjerujem samo u sebe.
Vjeruje li u zagrobni život?
– Ne. Ovo je život. Kad si mrtav, mrtav si. Čak i ne znam želim li sprovod i grobnicu, da ne pate oni koji su me voljeli.
Što je najranije čega se sjeća?
– Jugoslavija. Vodili su me kao dijete, autom, vlakom... Još je postojao komunizam. Drugi svijet.
Po čemu pamti rat u Jugoslaviji?
– Moj otac jako je patio zbog rata u Jugoslaviji. Svakog dana dobivao je vijesti o tome kako je netko poznat poginuo. Pomagao je izbjeglicama. Mene je uvijek pokušavao zaštiti od svega toga. Kad mu je umrla sestra u Švedskoj, nije mi dao da idem na pogreb. Ali kad je umro moj brat Šapko od leukemije, išao sam. Brat me očekivao, izdahnuo je preda mnom. Pokopali smo ga po muslimanskim običajima. Otac nije pustio ni suzu. Sutradan je otišao na groblje i plakao od jutra do večeri. Sam.
Kad je prvi put vodio ljubav?
– Sa sedamnaest godina. Jer sam sa sedamnaest godina prvi put napustio geto Malmöa i otišao u centar grada. Tek tada sam otkrio Šveđanke kako ih vi zamišljate: plavuše i slobodne. U getu su djevojke imale kratku kosu.
