U seriji Područje bez signala redatelja Dalibora Matanića koja je ovog ponedjeljka krenula na HTV-u u zaista jakoj glumačkoj ekipi je i jedan ljubavni par, Goran Bogdan i Jovana Stojiljković. Bogdan je u ulozi Branoša, mladog radnika i sindikalca koji traži novu priliku u pokretanju stare tvornice, a Jovana je Šejla, djevojka koja se u izmišljeno mjesto Nuštin vraća iz Berlina i susreče dvojicu biznismena koji dolaze kupiti tvornicu, braću Olega i Nikolu koje tumače Rene Bitorajac. Jovani je ovo prva hrvatska produkcija, no nije i prva serija u kojoj glumi s Goranom, dijelili su ekran i u Senkama nad Balkanom, a svoju su vezu četiri godine uspješno držali dalje od javnosti. I prilikom premijere serije u Zagrebu Jovana o vezi nije govorila previše, tek da Gorana cijeni kao glumca s kojim voli dijeliti kadar ali i od kojega zatraži i savjet. Jovana Stojiljković također je jedna od najpopularnijih mladih glumica u Srbiji našoj publici poznata i po ulozi Sofije u Južnom vetru.
Zašto ste se odlučili na ulogu u Matanićevoj seriji, pa nije valjda samo zbog Gorana?
Veliki sam fan Zvizdana, samim time i Dade Matanića. Imala sam priliku kada sam radila svoj film Panama sretati ga na festivalima, upoznala sam tada i Ankicu i Tihanu, pa sam nekako poželjela da stvarno jednog dana radim s njima. I tako se poslije lockdowna Ankica nazvala. Nažalost, nisam ranije pročitala roman Područje bez signala pa sam se i uplašila kada su mi rekli da razmišljaju da mi daju ulogu Šejle. Pitala sam se da li sam ja doista pravi izbor. Imala sam i veliku tremu, sjećala sam se prvog dana snimanja, morala sam govoriti hrvatski, imala probe s lektoricom. S druge strane, kada je snimanje počelo sve je to nestalo jer oni su zaista toliko talentirani, i glumci i Dado kao redatelj, Marko Brdar kao direktor fotografije, pa sam sve te strahove i sumnje zaboravila i opustila se, i sada kada sam odgledala svih šest epizoda prvi puta nisam kritički o sebi razmišljala – kakva sam, što je tu moglo bolje, mislim da je ispalo onako kako je jedino i moglo.
Ovo je i prvi puta da ste radili većinski hrvatsku produkciju. Kakvi su vam dojmovi?
Kako traje pandemija, bilo je to prošle godine u ovo vrijeme, trebala sam ići u Beograd kako bih glumila u nekim predstavama. Međutim su sve u međuvremenu otkazali tako da sam ostala u Hrvatskoj cijela dva i pol mjeseca, nisam se vraćala. Bilo je to zanimljivo iskustvo, prvi puta da sam bila izmještena, iako dolazim često u Zagreb, posebno ljeti na hrvatsko Primorje, ali da radim ovdje bilo je zanimljivo i dragocjeno iskustvo jer se onda stvarno usredotočiš na to čime se baviš i okružen si samo tim ljudima. I tako sam po prvi puta bila na nekim mjestima u kojima ranije nisam, poput Gospića, Duge Rese, sličnim manjim mjestima. Božanstvena su, pogotovo priroda.
Vidljivo cijenite Matanića koji je odličan redatelj, koje ima kvalitete koje niste uočili na drugim režiserima?
Dalibor Matanić talentiran pa samim time ima i daje neku slobodu. Kada netko zna što radi ili dobro osjeća trenutak i daje ti slobodu, onda se i dogodi takav, dobar rezultat, Postoje i redatelji koji imaju tu slobodu ali baš ne znaju u kojem pravcu ide, kod njega mi je upravo to bilo najzanimljivije, on to zna. Ali, prije svega je i jako zabavan, čak i kada se radilo o nekim težim, emotivnim scenama u seriji on se i dalje trudi da održi dobru atmosferu na setu, da svi rade kao jedan, i oni ispred i iza kamere.
Često dijelite ekran i s jednim od najboljih domaćih glumaca, Krešom Mikićem, kakva je bila suradnja s njim?
Krešo je predivan glumac, toliko je dobar partner i kolega, toliko toga zna, ali je bio i jako strpljiv, imao je razumijevanja za moju nesigurnost, tražila sam i da više puta ponovim tekst kako bi moj hrvatski ispao najbolje moguće bivajući ponekad i pomalo dosadna. Bio je odličan kolega, kao i Izudin koji je pun emocija. Kada ga gledate, on je jednostavno maestralan, teško je ostati imun na sve što ima u njegovim očima.
Shvaćam da vam je Zvizdan među omiljenim filmovima. Zašto?
Zvizdan mi se sviđa zbog eksperimenta oko te ti priče, tri vizure, podržane jako dobrim glumcima, Tihana i Goran su izvrsni u filmu, a nekako je Dado priču koja je već više puta ispričana, uspio prenijeti na jedan i vizualno i emotivno poseban način. To mi je bilo najzanimljivije, a priča se prati u jednom dahu, što je jako važno.
Kakvi su vam dojmovi nakon dva i pol mjeseca snimanja i boravka kao i općenito?
Inače sam često išla u Istru, ali ove godine sam bila na otocima Visu, Hvaru po prvi puta, jako je lijepo, svaki je lijep na svoj način. Divno vam je Primorje.
Usporedba Zagreba i Beograda?
Beograd je veći i divljiji je, ima toliko sadržaja. S druge strane, kod Zagreba volim što je sve čisto, uredno i mirno, pa se nekako odmorim i mislim da je tako kombinacija jako, jako dobra. Volim što Zagreb ima toliko parkova i što svugdje ići pješice iako kada odete u neki drugi grad svugdje idete pješice, nije neka novost! Čini mi se da je sve bliže i dostupnije.
U Srbiji je sada glumački El Dorado, jako puno se snima, i vi imate puno posla, Južni vetar uspješan je i u regiji. Sve to očito je jako dobro.
Južni vetar je čak krenuo prije tog vala, prije tri godine, negdje se od njegova početka planiralo da on ima nastavke. Ne računajući na uspjeh prvog dijela filma redatelj i scenarist željeli su da se priča ispriča do kraja, što se događa s glavnim likom, do kuda on stigne, da to bude kritika tog socijalnog miljea koji je trebalo ispričati do kraja. Sve drugo paralelno se događa, što je izvrsno ne samo za glumce već i za redatelje koji dobiju priliku, novi izazov za scenariste koji sada moraju pisati u nekim rokovima. Naravno, to donosi i dobre i loše strane, ne može sve biti na nekom zavidnom nivou kvalitete, važno je da se to događa, i da se iskoristi prilika za neke dobre uloge, za scenariste da ispričaju dobru priču, za redatelje neko novo iskustvo snimanja. Drago mi je da će Područje bez signala biti emitirano u Srbiji, pošto su prevladavajuće priče iz kriminalnog žanra, dobro je da se i neki drugi žanr pojavi u Srbiji.
Svakako se glumcu bitno mijenja perspektiva kako se mijenja veličina publike, regija nosi potencijal 15 milijuna ljudi.
Jako je to važno. Kada već spominjemo Južni vetar, prije dva mjeseca bila sam upravo na ovom mjestu gdje je bila premijera drugog dijela. Kasnije smo išli na turneju, pa Banja Luka, Sarajevo, Podgorica… Pa brojke koliko je ljudi u regiji vidjelo film nešto je što se ne može postići samo u jednoj zemlji. Svi smo s istog govornog područja pa je važno pratiti i što rade drugi, kao što su Dado i Ankica pratili moj rad, tako je važno da se i publika u Srbiji upozna s tim izvrsnim ljudima.
I Senke nad Balkanom također su regionalno uspješna serija koju potpisuje jedan dobar i iskusan autor.
Dragan Bjelogrlić je jako posvećen čovjek, to sam primijetila kada smo počeli raditi Senke nad Balkanom, on je u tome bio i glumac i redatelj nekih epizoda, autora serije i producenta, osjećalo se da je stvarno dao do kraja sve što je mogao u svakom smislu za tu seriju. I onda je produkcijski otišla dalje nego neke druge i započela taj neki val, a mislim da priča ne samo da je zanimljiva nego je univerzalna, netko će je gledati kao sat povijesti, netko će uživati u dobroj fotografiji, netko u izvrsnoj glumi, tako da je to bio spoj svih suradnika koji su svi dali sve od sebe što se vidi. Snimili smo dvije sezone, vjerojatno će biti i treća, iako se to još ne zna.
Puno posla znači i manje slobodnog vremena. Uspijevate li ga pronaći dovoljno?
Uvijek se trudim da ostane vremena za privatni život. Mogu reći da sam sretna što u zadnje vrijeme radim s ljudima s kojima želim raditi i radim sadržaj koji me zanima. Tako u toj hiperprodukciji biram stvari koje ću raditi i to mi dosta dobro ide, tako da ostane vremena koje koristim da se dobro odmorim i da budem sa zaista dragim ljudima.
Više posla znači i više materijalne sigurnosti, zar ne?
Nisam gladna i to je važno! No to što se toliko radi, ne znači i da sam ne znam koliko bogata. Ovisi o tome što je za koga financijski dovoljno. No ja sam zadovoljna, dobro sam, zdrava sam i to je najvažnije.
Imate li još ponuda za snimanje, ovdje u Hrvatskoj prije svega?
Uskoro trebam početi snimati jedan film u Srbiji, ovdje za sada nemam ponuda za još jednu hrvatsku produkciju. Možda će biti poslije serije. Jako prija kada radite s ljudima s kojima niste.
Jeste li u karijeri imali nekih uzora?
Ni kao djevojčica nisam imala uzore, nisam uzimala autograme, uvijek mi je bilo nekako važno da upoznam osobu, vidim kakav je netko čovjek. Može biti izvrstan umjetnik, ali… To je ono što je meni najvažnije. No, naravno da je Milena Dravić bila netko tko je neodoljiv i čiji rad ne može ostati nepropraćen, ali nisam imala samo jedan uzor, nikada. Što se filmova tiče, ukusi se mijenjaju, no moram reći kako volim i dalje pogledati Undeground, to mi je jedan jako zanimljiv i dobar film.
