Kažu da zdrav čovjek ima milijun želja, a bolestan samo jednu. Možda i dvije ako pitate Olivera Dragojevića. Našem najvećem glazbeniku prije više od dva tjedna u splitskom je KBC-u dijagnosticirana teži oblik bolesti pluća, no osim ozdravljenja, njegova su želja mir i privatnost.
Oliver se povukao u osamu Vele Luke, mjesta na otoku Korčuli koje godinama svako ljeto predstavlja njegovu oazu mira, i danas ondje uživa s obitelji, sa suprugom Vesnom, sinovima Dujom, Damirom, Davorom, snahama i petero unučadi. U posjet mu dolaze i dragi prijatelji koje je također, kao i ostatak javnosti, šokirala neugodna dijagnoza.
– Oliver Dragojević je jedna sigurna kvaliteta, kako bi Francuzi rekli. Užasavam se negativnih nagađanja, pustimo čovjeka na miru. Neka mu Bog da zdravlje, a jedan takav čovjek, s takvom impozantnom karijerom zaslužuje da se o njemu govori sve najbolje. Sve se može riješiti. Čvrsto vjerujem da će sve biti u redu, vjerujem u njega i vjerujem da ima veliku snagu. On je čovjek kojeg treba poštovati kao i sve nas koji smo nešto dobro napravili – rekla nam je glazbena diva Tereza Kesovija.
On sam priznao je kako mu je pronađeno tumorno tkivo i odmah se počelo nagađati kako je riječ o karcinomu pluća, no Oliver to nije potvrdio.
– Ne mogu svima čitati liječničku dijagnozu. Neke stvari su preosobne. Dijagnoza je takva kakva je, ja se liječim, već sam bio na kemoterapiji, sad će biti nastavak i sve je u redu – rekao je za Story.
Za bolest je doznao prije više od dva tjedna kada mu je pozlilo na sprovodu prijatelja, glazbenika Remija Kazinotija, a do tog se trenutka navodno dobro osjećao. Iako se i sada, kaže, osjeća dobro, izvor iz splitskog KBC-a za portal 100posto kazao je da je dosta oslabio i da tek treba vidjeti kako će napredovati njegovo liječenje. Unatoč tome Oliver misli pozitivno i koncentriran je na oporavak. Štoviše, Slobodna Dalmacija piše kako se pripreme za njegov rođendanski koncert u Splitu odvijaju normalno.
Naime, sredinom prosinca Oliver će navršiti 70 godina, a rođendan će obilježiti velikim koncertom u Spaladium Areni. Ove je godine proslavio i 50 godina karijere za vrijeme kojih je ostvario uspjehe o kojima mnogi mogu samo sanjati, no čini se da se nikada nije niti će se naviknuti na život pod povećalom javnosti.
Jedan od naših najcjenjenijih glazbenika kojeg podjednako vole i izvan granica Lijepe Naše godinama niže hitove, puni dvorane u Hrvatskoj, ali i u Europi, Americi i Australiji te osvaja brojne festivalske i diskografske nagrade. A kao i gotovo svim javnim osobama koje ispred svog imena slobodno mogu staviti prefiks “najveći”, 69-godišnjem Dalmatincu nikad nije bilo važno koje mjesto zauzima na domaćoj estradi, koliko je slavan i poznat – važni su mu tek glazba, obitelj i more. Stoga mu ni medijska pozornost koja mu je posvećena proteklih dana nimalo ne godi. Osobito jer je riječ o za svakog čovjeka osjetljivoj temi kao što je zdravlje.
Nevoljko se miri s pretjeranom pažnjom koju je njegova dijagnoza izazvala. Unatoč tome još je jednom pokazao koliko je “velik”, ne kao umjetnik, već kao čovjek. I u ovoj je situaciji dostupan na telefon i strpljivo odgovara na svako upućeno mu pitanje.
– Hvala svima na brizi, ono što mi treba je mir – poručio je doajen hrvatske glazbe koji je svoj posljednji veliki koncert održao u ožujku ove godine u zagrebačkoj Areni.
Na sceni je i dalje energičan i zabavan, uvijek spreman za šalu sa svojom voljenom publikom. Jedino mu je s godinama glas postao još hrapaviji. Neki smatraju da su razlog tome cigarete jer Oliver ne krije da je strastveni pušač. No napominje da bolest nema veze s duhanom, već s godinama. Kako stari, sve je svjesniji prolaznosti života.
– Dok se nisu rodili unuci, nisam primjećivao kako vrijeme brzo prolazi. Kad ih gledam kako rastu, to me asocira na pšenicu koju posiješ prije Božića i onda iznikne kada treba. Stvarno vrijeme leti. Za neke si stvari sam kriv što ih nisi napravio, a trebao si. Znam da mogu puno više i hvata me panika da neće biti vremena. Ne, nije ovo nikakva najava kraja, ali starijim se ljudima valjda to dogodi. Uđeš u tu neku dob i postanu ti važne minute i ure – objasnio je početkom godine.
No s obzirom na njegov životni put, mnogi se slažu kako je Oliver napravio ne samo puno, nego je postigao to da na današnjoj sceni gotovo i nema konkurencije. Glazba ga je zaintrigirala još kao malenog dječaka, oduvijek je znao da će to biti njegov životni poziv
Prva usna harmonika
– Imao sam tek nekoliko godina kad sam dobio prvu usnu harmoniku od oca. Moj stari ju je svirao i onda mi ju je jednom prilikom odlučio pokloniti jer sam uvijek pokazivao interes. Puhao sam u to danima, to je bilo dobro. Imao sam i gitaru, kupili su mi gitaru, pa sam s njom odlazio na nekakva obiteljska druženja, a kasnije i s prijateljima. Uvijek sam morao nešto svirati, uvijek su mi svi govorili, aj’ sad ti nešto sviraj i pjevaj. Ali to mi je bilo OK – prisjetio se za Story ovaj glazbenik koji svira gitaru, klavir, klarinet i usnu harmoniku, a kako kaže, ako treba, može svirati i bas-gitaru te bubnjeve.
– Dovoljno poznajem sebe da znam da me ništa drugo nije zanimalo osim glazbe pa nisam ni tražio ništa drugo. Ali ako bih već mijenjao profesiju, sigurno bi bila vezana uz more. Mogao bih otići šest mjeseci na brod, ali u ovim godinama bih imao neke svoje uvjete, čovjek se razmazi. Morao bih moći nešto sviruckati, pisati, imati nekakve klavijature... To je na brodu malo teže – iskren je Dragojević koji je prvi nastup imao 1961. na dječjem festivalu gdje je izveo pjesmu “Baloni”.
– Bio sam u školi, svima su dali istu pjesmu pa sam ja među tom dječurlijom u školi pobijedio. Išao sam dalje, ali nisam prošao pa su neki drugi išli dalje u Zagreb na natjecanje. Ali bio je to dobar pokušaj. Onda sam i s bratom odlazio na nekakva natjecanja, ja sam bio niži za glavu od njega, udvoje smo nosili gitaru, bilo je to lijepo vrijeme – otkrio je. Ubrzo je počeo svirati u bendu Batali, a 1967. debitirao je na splitskom festivalu s pjesmom “Picaferaj” koja nije prošla u finale. Nakon toga je otišao u inozemstvo i svirao po klubovima od Europe pa do Meksika. – To su bili klubovi gdje su nastupali show bend sastavi. Mjesec dana smo svirali na jednom mjestu, mjesec dana na drugom. Tako smo u Meksiku bili čak šest mjeseci. Iako smo imali još dvije dame iz Engleske, tamo sam bio dežurni pjevač u bendu i učio te neke njihove pjesme s top-lista. Zvali smo se Tony’s Stars, a šef benda je bio Splićanin Tony Ante Perić. Tako je to trajalo jedno četiri i pol godine, nakon čega sam se vratio kući, bio u Trubadurima godinu dana pa se vratio u stari band Batali. I onda sam dobio pjesmu “Ča će mi Copacabana” Zdenka Runjića 1974. godine. I od tada zapravo sve nekako počinje – kazao je. Suradnja s Runjićem označila je početak njegova velikog uspjeha, ali nije obilježila samo njegovu karijeru već i privatni život.
– Bio je to prijateljski odnos. Zadnjih deset godina čak smo i živjeli u istoj zgradi. Gubitak nekoga tko ti je drag meni je neshvatljiv i nikada to ne mogu prihvatiti do kraja. Ali on je tu, stalno. Pogotovo kad čujem njegovu pjesmu, onda ga i vidim. Takav čovjek se sigurno neće ponoviti na našoj glazbenoj sceni, možda netko drugi tko će biti jak. Ali kao Runjić, kao Zdenko, nitko. Bili smo karakterno potpuno različiti, ali smo bili istomišljenici kad je glazba u pitanju – objasnio je Oliver. Osim Zdenka, uz njega je od samih početaka i supruga Vesna.
– Upoznali smo se 13. svibnja 1973. godine. Negdje sam sam sebi rekao kako je dosta samoće, dosta je mladenačkog ludovanja i onda sam je upoznao kad mi je bilo 26 godina, a njoj 19. Upoznao sam je na Stradunu, prošla je pokraj mene, imala je crno-crvenu kosu, dugu i valovitu. I samo je prošla. Okrenuo sam se, a i ona se okrenula u isto vrijeme. Onda sam se preko nekih ljudi raspitivao tko je ona. Postojalo je sastajalište u Gradskoj kavani, tamo sam ispitivao ljude tko je poznaje, tko je ona i kako se zove. Sve su mi objasnili i preko jednog od njih smo dogovorili sastanak. Našli smo se upravo tamo u Gradskoj kavani jednoga jutra. Je li to bio spoj, je li to bila kava, ne znam što je bilo. I tako smo tamo sjeli i dogovorili se da se vidimo i to popodne. Bili smo u jednom parku, od glavne pošte gore prema Boninovu i tamo smo sjedili možda sat-dva... Tu smo se nekako dogovorili za vezu. Nije bilo predbračnog ugovora, nije bilo ničega – prisjetio se. Godinu dana kasnije izmijenili su bračne zavjete i započeli zajednički život u Splitu.
– Oženili smo se kod mene doma, bilo nas je deset – otac, mater, brat, njegova cura, žena, ja i dva-tri prijatelja. Ma bilo nam je super. Jedan je donio vino, moj stari je išao po meso, ja sam organizirao nekakvu tortu. Digli su kredit i moji i njezini, nije bilo love, nije bilo ničega. Malo smo zapivali, pojeli i družili se neko vrijeme, a navečer smo išli u hotel Marjan u jedan bar gdje je bio program. Tamo smo svi zaspali u foteljama, bili smo toliko umorni od cjelodnevnog slavlja – kazao je. Ubrzo su dobili trojicu sinova, Dinu i blizance Davora i Damira.
Jedanaestero u kući
– Kad su došli blizanci, znači 1978., doma nas je bilo čak jedanaestero. I pas, vučjak. Onda smo dobili nekakav stan od Općine i preselili smo se, žena, troje djece i ja. Tada nam je bilo puno lakše. Vesna je uvijek znala s nama, s četiri muškarca u kući, vješta je ona. Mogu reći da je ona glavna u kući, ali i da svatko ima neki svoj prostor. Nitko nikoga nije zlostavljao, držali smo se zajedno, ali je svatko imao svoju slobodu – otkrio nam je pjevač te priznao kako njegovoj supruzi ponekad nije bilo nimalo lako nositi se s njegovom velikom popularnošću.
– Njoj je to smetalo jer je moj posao bio vezan s noći, s alkoholom, s druženjem do jutra. To je takav posao. Pogotovo u ono vrijeme, kad sam radio po diskotekama pa bismo počeli tek u jedan sat iza ponoći i nikad kraja. To je nehumano, ali tako je bilo. Moram priznati da je glavni dio odgoja odradila moja žena kad su naši sinovi još bili mala djeca. Ja sam stvarno puno radio i bio sam malo doma, ali smo svako ljeto imali obiteljsko druženje u Veloj Luci. Taj odmor nam je značio sve. Našli bismo se tamo, svi koji se znaju i ne znaju, ali vezani su obiteljski. To su onda dva mjeseca guštanja, kupanja, ma divota. Nadoknadili bismo sve – iskren je ovaj legendarni pjevač koji je u svojoj respektabilnoj karijeri osvojio cijeli niz prestižnih nagrada, a bio je i laureat prve dodjele Hrvatske diskografske nagrade Porin.
– Te nagrade zbilja dođu s veseljem iako ih ne mogu sve zapamtiti, ali su mi drage one koje su za izvedbu, drago mi je i kad je pjesma nagrađena. Drago mi je i kad je stih nagrađen jer to znači da je dobra priča. Ja inače ne volim isprazne riječi, to mi je kao da čitam imenik, potpuno bezveze – kazao nam je ovaj pjevač čija je karijera od kraja 70-ih godina prošlog stoljeća uglavnom išla samo uzlaznom putanjom. Bio je sve cjenjeniji, a broj njegovih vjernih obožavatelja rastao je iz dana u dan. U prilog tome ide i činjenica da je 2000. godine njegov album “Dvi, tri riči” prodan u platinastoj tiraži, odnosno više od 50 tisuća primjeraka. U dugogodišnjoj karijeri surađivao je s nizom vrhunskih glazbenika od kojih posebno izdvaja meksičkog bubnjara Antonija Sancheza, španjolskog glazbenik Antonija Serrana, gitarista, harmonikaša i skladatelja Elvisa Stanića, glazbenike Tedija Spalata i Kemala Montena, zbor “Izvor”, ali i Paula Younga te Riccarda Cocciantea koji je napisao pjesmu “Lijepa bez duše”.
– To su uvijek bila neka divna druženja uz glazbu i zapravo tek tada sve to ima smisla jer shvatiš da je život satkan od tih milisekunda koje se ne zaboravljaju – kazao je Oliver koji je kao od šale punio i velike svjetske dvorane u kojima je imao čast nastupiti, poput newyorškog Carnegie Halla, Royal Albert Halla u Londonu, Opere u Sydneyu, pariške Olympije, bečkog Konzerthausa...
– Trema je uvijek tu, pa i kad su takve velike dvorane u pitanju. Ali kad imaš tonsku probu, pa generalnu probu, cijeli niz raznih proba jer smo u svakome od tih gradova bili cijeli dan u dvorani, onda cijeli dan pjevaš i jednostavno zaboraviš. Izađeš na binu treći put, počneš raditi ono što si radio i prije dva sata, samo počneš pjevati i onda si potpuno opušten i bude ti baš super. Onaj osjećaj kad uđeš u dvoranu, a svi ti plješću i ustanu se, postaneš nekako kao malo dijete, sam sebi važan. Malo je narcisoidno, shvatiš koliko ljudi sluša nešto što ti radiš. Ja sam sebi zacrtao u životu da ću ići nekamo gdje je strašno važno biti. To su te dvorane, to je bio moj cilj i to sam i ostvario. Na tome sam i izgubio puno love zato što je to jako skupo, troškovi su ogromni, ali mi to uopće nije bilo važno. Ne mogu vam objasniti taj osjećaj, to je nešto toliko dobro, toliko lijepo. Tko nije probao, ne može si taj osjećaj dočarati – opisao je jedan od najcjenjenijih glazbenika koji unatoč tome ne pristaje da ga se zove zvijezdom.
Glazba traži širinu
I danas je ostao podjednako skroman i jednostavan. – Ne, ni zvijezdom ni legendom. Uopće me za života ne diraju neke velike hvale. Mogu napraviti zaokret koji nema veze s ovim što sad radim, ali ima veze s glazbom. Glazba traži širinu, to je pošteno prema njoj. A što se tiče jednostavnosti koju ste naveli, samo mogu reći da sam takav čovjek, tako odgojen. Takvi su mi svi kod kuće. Mi smo ekipa koja ne uživa u velikim pohvalama, spektaklu, nečemu što nije prirodno. Sve je to isforsirano. Recimo, za koncert u Areni govore: Dođite na spektakl. Ma nema tu toga. To je u čast glazbe. A kako sam s mora, na jugu ljudi ne trpe da je netko važan. Svi smo mi važni i, ako nisi kao oni, a čovjek si s manom, u problemu si. Ako si duhovit, od toga ćeš napraviti prednost. Pokojni Dražen Vrdoljak govorio mi je da sam Dalmatinac s naočalama koji je od toga napravio prednost. Jednom me nazvao i kozmičkim Dalmatincem iako to još nisam dokučio – kazao je u jednom od svojih intervjua. I otkrio da nikada, ali nikada ne misli prestati pjevati.
– A što ću raditi? Što da se zaposlim na koći? To je lipo, ali neaktivan si. Treba malo mozak upotrijebiti, ponekad. Nemoguće je prestati pjevati, dokle god govorim, mogu pjevati. Glazba me ispunjava, glazba je moj spas. I da sam zatvoren u nekoj sobi, sigurno bih opet nešto svirao i pjevao. Nisam od onih koji čuva svoje tajne, osim nekih. Male tajnice koje nikad nitko neće znati nikad – poručio je.
