Hrvati i Srbi su sklopili savez protiv Bošnjaka – rečenica je koja se često može čuti iz sarajevskih političkih i intelektualnih krugova. Iz Mostara i Banjaluke odgovaraju kako suradnja nije protiv, nego da je riječ o pragmatičnoj politici, kako ne bi došlo do daljnje majorizacije, prvo Hrvata, pa onda i Srba. Ovakve optužbe, možebitni savezi za ili protiv, strahovi... pratili su našu zemlju kroz gotovo cijelu povijest. Od kada se BiH formirala kao zemlja tri različita kolektiva tzv. savezi su sklapani na svim stranama, ali i još brže razvrgavani. No riječ savez u bh. slučaju svakako treba uzeti s rezervom.
Protiv Austrougarske
Prvu labavu suradnju uspostavili su katolici i pravoslavci za vrijeme Osmanlijske okupacije. Iako su Katolička i Pravoslavna crkva imale različit status, pravoslavci povoljniji od katolika, unatoč međusobnim brojnim razmiricama koje su dovodile do netrpeljivosti – cilj je bio zajednički što prije otjerati mrskoga okupatora. Drugo poznato „savezništvo“ je ono između Muslimana i Srba za vrijeme Austrougarske. I jedni i drugi su se borili za vjersku i prosvjetnu autonomiju. U Hrvatima su vidjeli vjerne saveznike Austrougarske, iako je i tadašnja hrvatska zajednica bila nezadovoljna brojnim političkim potezima Austrougarske. Nakon uspostavljanja Kraljevine SHS, pa onda Kraljevine Jugoslavije, stvara se posve novo „savezništvo“ ono između Hrvata i Muslimana. U Beogradu su vidjeli politiku koja ih želi asimilirati i oduzeti im politička prava.
U II. Svjetskom ratu nastaje potpuna konfuzija s obzirom na sve podijeljenosti i rascjepe koji je svaki od kolektiviteta doživio pa je gotovo nemoguće govoriti o savezništvima.
Vezanje zastava
Za vrijeme socijalističke Jugoslavije savezništva nije bilo jer su komunisti strogo pod kontrolom držali potencijalna nacionalna previranja u BiH. Novo savezništvo u pravom smislu riječi isplivava na površinu za vrijeme i nakon prvih demokratskih izbora. Hrvati i Bošnjaci u Beogradu ponovno vide opasnost. Čak dolazi do famoznoga vezivanja zastava, što je na simboličan način bila poruka Slobodanu Miloševiću da će naići na zajednički otpor u svojoj genocidnoj politici. Nakon što je BiH napadnuta svom žestinom, savezništvo između Hrvata i Bošnjaka brzo puca i dolazi do sukoba. Nakon 1993. godine nastaje potpuna konfuzija te suradnja i rat svih protiv sviju.
U daytonskoj BiH nije bilo nekih veći koaliranja, sve do istiskivanja većinske volje hrvatskog biračkog tijela na posljednjim izborima. Nakon formiranja tzv. Vlade Federacije Dragan Čović i Milorad Dodik uspostavljaju suradnju, te na saveznoj razini sprječavaju ponavljanje federalnog scenarija. U svakom od navedenih slučajeva bilo je i drukčijih pokušaja savezništva. Primjerice u osvit napada Srbije na BiH dio bošnjačkih političara pokušali su sklopiti savez sa Beogradom. Ili pak dio hrvatskih i srpskih političara koncem 1992. godine.
Bez obzira na mnogobrojne razloge i povode „savezništvo“ između dva kolektiviteta bez trećega ne donosi dobro BiH. S druge strane jedna od tri političke elite koja ostaje izvan suradnje, u ovom slučaju Zlatko Lagumdžija i Sulejman Tihić, trebali bi se upitati zašto preostale dvije politike surađuju? Čega se boje? Što ih tjera na to? Jedini izlaz iz kolopleta nedosljednih, neprincipijelnih, neiskrenih „saveza“ je dijalog između sve tri političke elite, ali i odricanje od unitarističkih i separatističkih težnji.
Dodika i Covica tjera lopovluk i sopstvene fotelje na saradnju, eto sta ih tjera. Bolje je ni sa kim nego sa doticnom dvojkom. Samo nam je Covic ljut sto gubi ekskluzivno pravo na Hrvatstvo, ima i puno vecih Hrvata od njega, i postenijih i istinskih domoljuba za razliku od doticnog.