Uz reportažu iz Borova naselja donosimo i priču o Milanu Rašiću - na frontu otišao kao dragovoljac, 7 god. nakon nestanka ekshumiran iz grobnice na Ovčari, o Nikoli Matijeviću (21) - bio prva braniteljska žrtva u obrani Vukovara. Glavaševići ni nakon 21 god. ne znaju gdje je Pejino tijelo.
Bilo je to 20. listopada 1991. kada su se u tvorničkom krugu negdašnjeg gospodarskog giganta u Borovu naselju, što je toga dana vrvio apokaliptičnim prizorima ljudskog stradanja i smrti, naposljetku našle dvije vojske. I dok je sa stropova obližnjih zgrada, pretvorenih u skloništa za civile, vatra topila željezo koje se slijevalo po ženama i djeci pretvarajući ih u žive buktinje, srpski je pukovnik Mile Mrkšić, paradirajući pred kamerama talijanske televizije, ostao zapanjen jednim sasvim drugim prizorom. Postrojeno ispred njega stajalo je tristotinjak hrvatskih branitelja. I tada je zagrmio.
– Kad je vidio tu šaku jada koja se predala, podivljao je pa rekao svojima: “Vi meni govorite da ste vi vojska. Pa, pogledaj što je nas zajebavalo toliko dugo vremena. Da je meni ovakva vojska, ja bi već bio u Zagrebu – kazao je, 21 godinu poslije, vukovarski heroj Tomislav Josić pa si i dopustio da mu se omakne i zadovoljni smiješak. Jer Mrkšić, poslije osuđen za ratni zločin, oficir JNA za osvajanje Vukovara nagrađen generalskim činom, tada je navijestio da će godinama kasnije strategiju obrane Borova naselja izučavati i elitna vojna učilišta kao što je američki West Point.
A dva desetljeća poslije Trpinjska cesta, žila kucavica obrane naselja, ničim ne odaje svoje ožiljke. Ali zato postoje fotografije. I sjećanja. “To je naša dužnost prema poginulim suborcima”, rekli su uglas, njih desetak ratnih veterana što su se tog jutra, u osvit obljetnice pada grada, okupili u Domu branitelja.
Upravo na Trpinjskoj, kaže Josip Blažević, bilo je glavno zapovjedništvo obrane za Borovo naselje.
– Već je potkraj 1990. godine postalo jasno da druga strana “kuha”. Mi smo se organizirali po mjesnim zajednicama pa smo početkom iduće godine počeli držati straže. Blago Zadro odlučio je da će svakoj mjesnoj zajednici ići pet pušaka i pet okvira sa 150 metaka. No, to se tajilo. Trebalo je to čuvati pa iznijeti tek kad dođe zapovijed. Dotad je vrijedilo da se ne uzvraća ako se ne mora. Pred Uskrs sam išao kupiti pištolj i kutiju metaka, tada sam prvi put u rukama imao metak. Bilo nas je šest kad smo pri povratku iz Vinkovaca vidjeli barikadu u Bršadinu.
A onda je došao 2. svibnja i pokolj naših policajaca u Borovu Selu. Tim je događajem počelo predratno stanje. U Banijskoj ulici postavili smo punktove u smjenama po tri, četiri čovjeka. Vozila JNA tada smo još propuštali, ali se svatko morao zaustaviti na pregled, bila je to Blagina zapovijed – priča Josip Blažević. U Borovu naselju je zaoštrilo. Nabava oružja postala je, sredinom lipnja, prioritet, prisjeća se Jozo Šego.
Važna strateška točka
– Merčep mi je javio da ujutro idem u Zagreb po oružje i da nikom ništa ne govorim. Navečer me Špegelj odveo u Rakitje i tamo smo natovarili kamion s četiri tona vitezita, 200 komada naoružanja, mitraljeza i pušaka te 200 uniformi – kaže Šego.
Nakon pokolja u Borovu Selu spremno su, nastavlja Josip Blažević, čekali zapovijed da se krene, ali stigla je tek za povlačenje. – Vojska se odmah stavila na njihovu stranu, na transporteru su se slikala djeca, cijevi su se okrenule prema nama. Mi smo odmah postavili barikade i čvrsto postavili straže – priča.
Bilo je to 24. lipnja kad su pokušali napad, ali su u Borovu naselju naišli na snažan otpor. Poslije te bitke nastao je mir, pokazalo se, prividan.
– Zašto im je Borovo naselje bilo strateški važno? U centru smo imali termocentralu na ugljen koju su željeli osvojiti, i to je jedino dobro od tog rata što je više nema pa imamo čist zrak. Tu je, naravno, i tvornica. Bile su to važne točke, jer su njihova sela bila spojena s nama makadamskim putovima i morali su ići preko blata, a osvajanjem Trpinjske dobili bi tvrd put do tvornice, termocentrale i tako do centra Vukovara – priča Josip Blažević.
Upomoć braniteljima stigla su tada dva autobusa gardista iz Slavonskog Broda s kojima su osvajali kuću po kuću sve do vrha Banijske ulice.
Kad su, pitamo, shvatili da je rat neizbježan?
Bio je to 4. srpnja, slažu se. Prvi artiljerijski napad kad su Borovo naselje tukli minobacačima.
– Taj datum, koji nisu slučajno odabrali jer to je negdašnji Dan borca, po meni je najvažniji dan u obrani Borova naselja. Da tada nismo uzvratili, Vukovar bi pao u roku od 15 dana jer bi centar grada uzeli bez otpora – kaže Tomislav Josić.
Slaže se i Josip Blažević, pa dodaje: – Kad su izašli, mi smo bili spremni i to ih je iznenadio. Umjesto da oni odbiju nas, mi smo odbili njih. Stalno smo bili pod izazovima kako bismo neprimjereno odgovorili da bi JNA imala opravdanje da uđe – kaže.
Pravi, otvoreni rat
Premda se nerijetko tvrdi da je linija obrane utvrđena tek u rujnu dolaskom Dedakovića i Borkovića, naši sugovornici svjedoče da je ona i te kako postojala već 4. srpnja i nije pomaknuta dok su god trajale borbe. K tomu, do tog dana u obrani su sudjelovali samo lokalni dragovoljci, nakon tog datuma pridružila im se aktivna vojska i policija.
– Toga dana nitko iz Borova Sela nije došao na posao u kombinat, uključujući i čuvarsku službu. Bio je to jasan signal – dodaje Željomir Horvat. Sve su to, u usporedbi s onim što slijedi, zapravo bile čarke. I tako je osvanuo 25. kolovoza.
– Vozač kamiona JNA odbio nam je pregled i pokušao zaobići barikadu pa su uletjeli u mine. Dva su vojnika poginula na mjestu, dvojica ostala bez nogu i nakon toga je počeo pravi, otvoreni rat u Vukovaru – kaže Josip Blažević.
No, jedan je događaj posve poremetio plan obrane. Naime, ulice su vrvjele djecom koja su se, autobusima, organizirano vraćali s mora. – Nakon “Dana borca”, mi smo jedan dobar dio žena i djece poslali na more, no nakon mjesec dana iz Zagreba je stigla direktiva da se svi moraju vratiti u grad, što su Srbi iskoristili jer su znali da mi ne možemo pucati – kaže Tomislav Josić, a Josip Blažević dodaje: – Dio djece ostao je do kraja, dio je pobijen u logoru. O tome je napisana samo jedna knjiga jer, kad se to spomene, svi peru ruke. Tako su žrtvovana vukovarska djeca
U tu, za njih prevažnu temu, uključio se i Ante Jurić. – Otišao sam k Vladinu povjereniku Marinu Vidiću Bilom i tada mi je otvoreno rekao: “Dobio sam zapovijed da djecu moram vratiti i organizirati nastavu.” Tumačio sam da se kod nas puca i gine. Bili je imao ruku u gipsu, kojom je snažno udario u ormar i rekao: “Ne znam što ću”...
Kad im je, pitamo branitelje, bilo najteže? – Kad su nam prijatelji počeli ginuti – kaže Jozo Šego. Na ulicama Borova naselja svanulo je jutro, 26. kolovoza. – Bilo je oko devet sati, sjedili smo u Zürichu ovako kao mi sada, kad ugledasmo 400, 500 vojnika pod kacigama kako se kreću s Lipovače prema nama. To je bio njihov prvi frontalni napad. Bilo je više od 80 ranjenih i desetak mrtvih, ali i tada smo pokazali da se može – kaže Zoran Sablić.
Svanuo je i 14. rujna i još žešći napad. Naši sugovornici prisjećaju se imena poginulih suboraca, netko dobacuje ime Luke Plečkovića. Stiže zapovijed Blage Zadre da se silos napušta jer se ne može držati, jedna grupa diže most prema Vinkovcima na Bobotskom kanalu. Upomoć potkraj rujna pristižu Đakovčani, njih 50, a trećina ih gine. Prvi od njih heroj Mato Kelić, kažu nam.
– U Vukovaru je bilo puno formacija sa svih strana, od Varaždina, Broda, Vinkovaca i Našica, hosovaca i policije, no svi ti ljudi zajedno su držali punktove i nikog nije zanimalo tko je čiji i to je savršeno funkcioniralo. Svi su bili dobrodošli, a povjerenje je bilo veliko – kaže Tomislav Josić.
Njegove riječi potvrđuje Zoran Sablić. – Divimo se onima koji su došli sa strane, kao Đerek iz Imotskog, to su veliki ljudi, ostavili su sve svoje i došli. I naš Biber iz Münchena, dvojica Genšera, odmah su se znali snaći i uklopiti. Na srpskoj strani bilo je velikih problema jer su ljude mobilizirali pod krinkom vojne vježbe pa bi ih samo istovarili na Lušcu. Kad bi shvatili gdje su, već je bilo kasno – kaže Zoran.
Ante Jurić prisjeća se i Ante Marendića, oca troje djece koji je iz Njemačke došao braniti Vukovar pa poginuo na prvoj crti.
Poginuli izvlačeći Blagu
Tog 14. rujna branitelji odbijaju najžešći napad sa svih strana, ponajviše s Trpinjske, kada na njih kreće cijela oklopna sila. Prvi je put jedan tenk stigao i do štaba.
– Tada je Marko Babić rekao: “Otvorite sve kapije, tucite ih iz dvorišta, nitko ne mora na cestu” – prisjeća se Zoran Sablić časa kad je Trpinjska dobila novo ime, “groblje tenkova”. Uz Babića, skidali su ih, da im se broja ne zna, i Andrija Marić, Marinko Leko, Marinko Antunović. Izgubili su toga dana Antuna Ćibarića. I Marinka Okuna, oca četvero djece.
– Svaki dan na nas padaju tisuće granata, ali ključni trenutak za obranu Borova naselja bila je pogibija Blage Zadre. Ginuli su naši prijatelji i suborci svaki dan, ali Blago je nama bio simbol. I dok je posao i dužnost generala da sjedi u podrumu i izdaje zapovijedi, Blago nije nikad bio takav. On bi uvijek rekao: “Ne mogu ja toj djeci naređivati iz skloništa.” Nikad dva brata nije puštao zajedno, da ne poginu, a kad je poginuo on, bio je to početak kraja – kaže Josić, dok Jozo Šego potvrđuje njegove riječi.
– Govorio je Blago: Ja moram ići van jer, ako ostanem živ, kako ću ja tim roditeljima reći da su im djeca poginula. I zato je uvijek govorio: Za mnom. Tako je bilo i na Sajmištu kad je zaradio metak u nogu, tako je bilo i u Kupskoj ulici kad je izgubio život jer je htio uvijek biti prvi – kaže Jozo Šego te dodaje da je uz Blagu poginuo i Zvonko Mlinarić, kojeg se rijetko spominje.
– Petero ljudi nam je poginulo dok smo ga mrtvog izvlačili jer nismo željeli da njima padne u ruke. Tajili smo tjedan dana da je Blago poginuo pa, kad me zvao Šljivančanin da mu dam Blagu na telefon, ja sam lagao da spava, da se odmara, da je došao iz akcije – kaže Šego.
Tomislav Josić prisjeća se kako se Blagina smrt poklopila s činjenicom da je u obrani, zbog silnih smrti, sve manje kvalitetnih, visoko motiviranih ljudi koje nisu mogli zamijeniti ljudi dovedeni nasilu – jer su takvi ginuli još brže.
Borovo naselje, k tomu, svakim je danom imalo sve manje oružja. Ante Jurić zadnji je transport odradio krajem rujna, a onda su se 2. listopada svi putovi zatvorili. Sve teži zrak, prepun baruta i krvi, nosio je neizbježan kraj. Sa sve manje oružja, odsječeni od hrane i lijekova, branitelji su počeli povlačenje.
– Bio je 12. studenoga, moj rođendan, kad je pao dogovor da sve civile moramo prebaciti u Commerce, da ne ostanu po kućama jer će ih pobiti. Nešto ranije u zapovjedništvu se pokazalo da ne možemo nastaviti borbu, razgovaralo se i o proboju. Dogovorili smo proboj 14. studenog, za to je znalo oko 300 ljudi – priča Jozo Šego. Međutim, dan kasnije, presječen je put između Borova i Vukovara.
Povlačenje u kombinat
– Na silos su stavili mitraljez, nitko nije mogao proći. Nikamo. Već 15. se poslagalo iz smjera Trpinje sto transportera, pa su se branitelji s Trpinjske povukli jer se više nisu imali čime braniti. Povukli smo se u uži dio grada oko tvornice Borovo, branili punktove, no u iduća tri, četiri dana oni su nas napadali transporterima i pješaštvom. Ali najbitnije: mi nismo imali pojma da je Vukovar pao 18., mi o tome nismo imali apsolutno nikakvu informaciju, pa smo se i 19. borili. Nama su uporno govorili da pomoć stiže, da se probija put, da gori Bršadin, no nitko nije stigao. Toga dana zapaljen je Commerce u kojem je bilo 1500 ljudi – kaže Tomislav Josić. – I danas se ljudi pitaju zašto smo se predali. Tko god je pokušao prići Commerceu, poginuo bi. Ultimatum je postavljen: ako se ne predate, zapalit ćemo i Obućaru, u kojoj je još 1500 ljudi. I tada smo rekli: mi ćemo se predati, vadite te ljude, oni ništa nisu krivi, oni su civili. Mi smo se mogli napraviti ludi pa otići. Mi smo bili prinuđeni ili ćemo se mi predati ili će 3000 ljudi izgorjeti i zato smo spustili oružje...
Svanuo je tako i 20. studenog, dan predaje, sjeća se Ivica Banožić. – Nas četvorica, Almir Lozar, Marko Filković, Dražen Mršić i ja, otišli smo u Dalj. Tamo nas je dočekao general major Andrija Biorčević, Arkan je sjedio sa strane i njega nitko ništa nije pitao. Dogovorili smo uvjete predaje, kojih se oni nisu držali, još sam dobio i udarac od vojnog policajca – priča Banožić, koji je predao 374 pušaka i 2800 ljudi.
Dogovoreno je da civili odlaze svojim putem, a vojska u logore, kaže Željomir Horvat, pa se prisjeća kaosa koji je nastao na predaji, s početka naše priče. I kako je dio ljudi krenuo prema autobusima i kako se na njih zalijeću domaći četnici, odvode ih, nasumce odabrane ili dobro znane branitelje i civile, putovima s kojih se mnogi od njih nikada neće vratiti. Uspomena na njih brižno se, već 21 godinu, čuva u Borovu naselju.
VJEROVAO JE DA SE HRVATSKA MORA BRANITI U VUKOVARU
Prepoznala je njegovu košulju. Nakon sedam godina bezuspješne potrage i nadanja da će ga ugledati na nekoj od razmjena zarobljenika, bila je sigurna da ga je našla. Konačno. Osjetila je i olakšanje - jer je mučna potraga bila završena - i neizmjernu tugu - jer od nade u sretan kraj više nije ostalo ništa. Njezin suprug Milan Rašić, časnički namjesnik iz Đakova, ubijen je 20. studenoga 1991. godine na Ovčari, kamo je odveden iz vukovarske bolnice gdje je završio nakon ranjavanja:
– Sin Franjo imao je deset, a kći Ivona dvanaest godina kad je Milan rekao da ide braniti Vukovar. Pitala sam ga zašto baš on ide pa mi je objašnjavao da se Hrvatska brani u Vukovaru i da će, ako on padne, biti gotova cijela zemlja. “Svi ćemo bježati, od nas neće ostati ništa”, govorio je – priča njegova udovica Marica Rašić kojoj je Milan rekao da se ne brine, da će on brzo doći kući.
Prije odlaska rekao joj je da će se vratiti, da to neće trajati dugo, da sve mora imati kraj. Ali, ni 33-godišnji Milan Rašić ni još sedmorica đakovačkih dragovoljaca nisu stigli kući
Rašić je bio jedan od 46 dragovoljaca iz Đakova i okolice koji su potkraj rujna krenuli braniti Vukovar: Toliko nas je stalo u jedan autobus. Više mjesta nismo imali. Dovezli smo se do Bogdanovaca, a zatim smo pješice kroz kukuruzni put krenuli prema Vukovaru. Pola naših dečki raspoređeno je u Borovo, u mjesnu zajednicu Budžak, polovina je otišla u prigradsko naselje Lužac. Kad smo stigli u Vukovar, izgledalo je kao da smo došli u kameno doba. Nije bilo vode, struje, hrane. I nije bilo oružja – kaže Ivan Ćurić Ićo koji je i okupio đakovačke dragovoljce te bio zapovjednik u Lušcu.
Ne može se Ćurić ne sjetiti da su ih na ratište htjeli poslati nenaoružane, iako je nedugo prije njihova odlaska bilo zarobljeno naoružanje iz đakovačke vojarne:
– Otišao sam u zapovjedništvo smješteno u podrumu u Đakovu u kojem su sjedili ljudi naoružani do zuba i tvrdili da ćemo oružje dobiti u Vukovaru, da ga tamo ima. Na kraju smo dobili oružje u Đakovu. U Vukovaru smo se sreli sa Zagrepčanima. Oni nisu bili naoružani, ali su imali uniforme. Isti dan kad i mi došli su i Našičani. Oni nisu imali ništa – priča Ivan Ćurić Ićo.
Prisjetio se i da su dobili jakne i šljemove JNA pa su preko petokraka nalijepili hrvatske grbove. Trebali su ići na dva-tri dana kao ispomoć na Sajmište, no kada je shvatio da ih naša vojska zbog odore neće prepoznati, naredio je svima da bace i šljemove i jakne:
– Bolje da ti je zima, nego da dobiješ metak od svog – objašnjava.
Neki se nisu vratili s ratišta, većina ih je bila ranjena, bilo je onih koji su odvedeni u logor. Ali, odličja nitko od Đakovčana nije dobio, kaže Ćurić:
– Ako ga mogu dobiti dezerteri i profiteri, onda ono ne vrijedi i nama i ne treba. Tražili su nas da napravimo popis, da predložimo nekoga. Na kraju smo odustali. Dovoljno je reći da smo branili Vukovar – govori.
I Marica Rašić i njezina djeca i unuci mogu reći da je njihov Milan branio Vukovar. I da se njime ponose.
NOĆU SU PREKO FRUŠKE GORE BJEŽALI IZ SELA NA RATIŠTE
Bože mili, kako li je nekoć bilo lijepo živjeti u tom njihovu selu u Srijemu... Prijateljevali su, kumili se, svaka je kuća obrađivala puno zemlje, držali su stoku, strojeve. Puno se radilo, al’ se i imalo. Proći će te slike Kukujevaca, sela u Vojvodini nadomak Šidu, često pred očima Jelici Gajčević. Pa, kako i ne bi – tu je podigla svoje dvoje djece; stariju Ljubicu i mlađeg Stjepana.
– E, da je moj Baja sad tu – prevalit će starica preko usta.
Majka nikada nije doznala
A njega nema, evo, već drugo desetljeće. Baš kao i još jednog momka iz sela – Nikole Matijevića – s čijim je bratom Antom Stjepan prijateljevao cijeli život:
– Bio mi je Baja, tako smo zvali Stjepana, vjenčani kum. Moj mlađi brat Nikola otišao je u lipnju 1991. godine u Vukovar i pridružio se Zboru narodne garde. Baja, Ivan Dujmović, moj drugi kum Luka Gajdašić i ja krenuli smo noću preko Fruške gore, Iloka i Bapske prema Vukovaru, u rat. Bilo je jasno da odoru jugovojske nitko od nas ne namjerava obući. A u našem selu, u kojem su do rata uglavnom živjeli Hrvati, počela je masovna mobilizacija – priča Ante Matijević.
Dva mjeseca bio je na istom, vukovarskom, ratištu s bratom. Bilo ih je posvuda – u Sotinu, na Trpinjskoj cesti, Mitnici, Lušcu... Nisu se često sretali.
Nikoli Matijeviću bila je 21 godina. Njihovi roditelji, Ana i Jozo, ostali su s najmlađim sinom, 16-godišnjim Franjom, u Kukujevcima. U selu je ostala i Jelica Gajčević s kćeri Ljubicom. Srbijanska policija često im je kucala na vrata, ispitivali su ih gdje su im sinovi:
– Kazala sam da je Baja otišao u Njemačku, a oni su rekli da je pozvan u rezervu, da se mora javiti. Vodili su me na ispitivanje, nisam im htjela priznati gdje je – priča Jelica Gajčević.
Kolovoz se primicao kraju, napadi su postojali sve žešći i žešći, no braniteljskih žrtava, srećom, još nije bilo. Sve do 28. kolovoza:
– Četnici i jugovojska zapucali su iz smjera Borova Sela. Moj brat bio je na položaju, u Banijskoj ulici, kod Trpinjske ceste. Kad su se povlačili, doletio je metak s transportera i ubio ga. Nikola je bio prva braniteljska žrtva – govori Ante Matijević.
Njihova mati Ana nikad nije doznala da je na ratištu izgubila sina. Bila je bolesna, stalno na tabletama i nitko od obitelji nije imao ni snage ni hrabrosti reći joj da Nikole više nema. Iako, slutila je majka da se dogodilo zlo.
Kako je maltretiranje policije i Šešeljevih radikala postajalo sve češće i opasnije, odlučili su Matijevići otići iz Kukujevaca. U njihovo selo ionako su svakodnevno dolazili Srbi iz Hrvatske i birali si kuće za zamjenu. Oni su svoju odlučili zamijeniti za kuću u Žlebini, selu u blizini mađarske granice, nedaleko od Terezina Polja. Napravili su predugovor s čovjekom s kojim su dogovorili zamjenu, naručili kamion, pospremili svoje stvari i bili spremni za pokret.
Prevesti ih je trebao neki Žigić iz okolice njihova budućeg doma. Planirali su krenuti za dana. Ali vozač je rekao da mu se prispavalo, da će se odmoriti kod Srba koje je doselio u Kukujevce i da će onda nastaviti dalje. Sutradan su u Žlebinu stigle samo stvari Matijevićevih. Ani, Jozi i njihovu sinu Franji nije bilo ni traga. Bio je to travanj 1992. godine:
Zaklali obitelj i odnijeli dukate
– Taj je vozač rekao da ih nije bilo kad je došao pa je on mislio da su otišli. Kakva laž! Pa mamina je torbica s lijekovima bila u njegovu kamionu – kaže Ante Matijević.
Od susjeda Hrvata iz Kukujevaca poslije je doznao da se pred roditeljskom kućom te noći čula škripa kotača, viđen je žuti mercedesov taksi koji je inače vozio neki Milenko Krtinić iz Šida... I Matijevića više nije bilo. Progutala ih je noć:
– Nakon mirne reintegracije moj bratić išao je u Podunavlje, kao električar. U Iloku je našao nekog grobara koji mu je ispričao da je 1992. godine kod Mohova Sela pronašao troje mrtvih. Opisao je što su imali na sebi, pokazao gdje je zasadio drvo kod kojeg ih je pokopao. Bili su to moji roditelji i brat. Ruke su im bile vezane žicom, ubijeni su hicem u glavu. Srbi su ih te noći prevezli na teritorij hrvatske i ondje ubili. Za taj zločin nikada nitko nije odgovarao. Žigića nisu ispitali, umro je negdje u Srbiji – priča Ante Matijević.
I obitelj njegova kuma Baje doselila se u Hrvatsku, u Budimce:
– Baja nas je nekoliko puta zvao na telefon kod susjeda jer svoj nismo imali. Brinuo se jesu li nam zapalili žito. A onda ga više nismo čuli. Ubijen je 16. rujna na Sajmištu. Njegovi dečki kažu da je bio dobar borac. Neka ga Bog čuva – tiho će Jelica Gajčević. U ratu je ona ostala bez sestre Ike, brata Mate i žene mu Jele Tikvić. Srbi su ih zaklali u njihovu selu Laništa pokraj Brčkog. Kad su ih ubili, prekopali su dvorište i odnijeli četrnaest velikih dukata koje je Jelica Gajčević ondje skrila 1992. godine, prije no što je otišla iz svojih Kukujevaca.
OBITELJ GLAVAŠEVIĆ NI NAKON 21 GODINE POTRAGE NE ZNA GDJE JE PEJINO TIJELO
Godinama je čekala da se njezin suprug vrati i teško se mirila sa sudbinom da se to nikada neće zbiti. Danas zna na kojem je mjestu ugašen njegov život, ali ni nakon dvadeset i jedne godine ne zna gdje je on. Postoje svjedoci stradavanja 29-godišnjeg Peje Glavaševića – Zec, Biki i Hrgović. Bili su s njim u kombiju koji se pretvorio u plamteću buktinju kada je na njega ispaljena granata. No, nema svjedoka koji bi Glavaševićevoj udovici Kati rekli gdje je Pejino tijelo, da ga konačno dostojanstveno pokopa i ode na njegov grob zapaliti svijeću.
Vojnici su im mahali
– Nitko mi nikada nije ni došao službeno reći da je moj suprug poginuo. Potkraj srpnja djeca i ja otišli smo s Crvenim križem u Selce, Pejo je k nama došao na dva dana u osmom mjesecu. Govorili su nam da je u Vukovaru mirno, a kad smo se htjeli vratiti, kazali su da ne dolazimo – priča dok prebire po uspomenama.
I ona i suprug, s kojim ima dvoje djece, bili su do rata zaposleni u tvornici Borovo. Podigli su kuću u Borovu naselju i baš se kanili useliti u svoje kad je sve pošlo po zlu. U svibnju 1991. godine dogodio se zločin u Borovu Selu, masakrirano je 12 redarstvenika, počele su straže... Pejo Glavašević nije dvojio, priključio se obrani svoga grada. Ubrzo je postao zapovjednikom jednog voda. Osim po hrabrosti i srčanosti, suborci će ga upamtiti i po tome što je kazao da mu se čini da će i on i drugi vojnici zbog toga što brane svoje jednoga dana odgovarati. Nisu mu vjerovali, a povijest će kasnije pokazati da su trebali. No, tada su ratnici vjerovali da zbog stvaranja vlastite države nitko ne može odgovarati i biti kriv...
Tog 14. rujna 1991. godine kombi s petoricom vojnika, koji je vozio Ante Vrbat, Brođanin iz 1. gardijske brigade, Tigrova, krenuo je iz Ličke na Trpinjsku cestu, u ispomoć Blaginim dečkima.
– Vojnici pokraj kojih su prolazili mahali su im. Oni su mislili da ih pozdravljaju, a zapravo su ih pokušali zaustaviti – govori Kata Glavašević.
Izletjeli su pred tenk. Glavašević i Vrbat, obojica očevi dvoje maloljetne djece, na mjestu su poginuli. Trojica njihovih suboraca preživjela su.
Udarci birokracije
Tijelo Ante Vrbata ekshumirano je 2004. godine. S njegovom udovicom Darinkom, koja se s kćerima doselila u Zagreb, Kata Glavašević upoznala se za jedne identifikacije. Ante Vrbat pokopan je u Zagrebu, na groblju Miroševac. Njegov suborac Pejo Glavašević još uvijek nije našao svoj mir.
A uza sve nedaće koje su je zadesile u životu, Kati Glavašević dodatnu muku stvorila je administracija. U smrtni list upisali su joj da je njezin suprug poginuo 9. studenog, a ne 14. rujna. – Nisam gledala što pišu, a kad sam vidjela, ispalo je da sam ja kriva, da moram tražiti ispravak njihove greške... – govori Kata Glavašević. Uslijedio je novi udarac birokrata – kazali su joj da ne može dobiti obnovu jer prije rata nije bila prijavljena na adresi svoje kuće.
– Ali, mi smo bili podstanari. Kuću smo tek dovršili, nismo se stigli useliti, promijeniti dokumente, upisati adresu – ponavljala je.
Kata Glavašević danas živi u Rijeci. Vukovar posjećuje, ali tamo više nikada neće živjeti.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
