Daytonska BiH još je u pubertetu, ali krajem ove godine stiče punoljetnost. Naravno, po ovdašnjim gabaritima punoljetnosti. Po američkim mjerilima, malo sutra. Pa ovo s malo sutra sliči na razgovor (ne)ugodni između starije hercegovačke svekrve i mladonaraštajne nevjeste.
- Malo ćeš, nevo moja, počistiti ovo dvorište – obrati joj se svekrva.
- Malo sutra – uzvrati nevjesta s nekom blagom cigaretom između usana i žešćim maliganima u nepcima.
- Može, moja nevo, malo danas, a malo sutra – složi se svekrva, sve krvavijih očiju.
Nema šanse da netko tko ima samo 17 godina u SAD-u dobije neko žešće piće.
- I to im je neki život - reći će pripadnici i pripadnice bh. vrlog, mladog, novog svijeta koji je daleko od velikog svijeta. Pa se i BiH ponaša u skladu sa svojim bh. godinama, a ta daytonska BiH rođena je u Daytonu, američkoj vojnoj bazi, pa je „kače“ i američka dobna mjerila.
Po nacionalnoj strukturi BiH je slična Belgiji i Švicarskoj, koje su joj zemljopisno relativno blizu, a u svakom drugom pogledu apsolutno daleko, negdje izvan planeta. Daytonsku državu dvaju entiteta i triju etniciteta valjalo bi ustavno redizajnirati, ali američki, europski i domaći dizajneri imaju različite ukuse. O kojima se ne raspravlja. Jedni bi BiH po načelu Dolce&Gabana, to jest, sastavljenu od dva entiteta koji će biti nerazdvojni, drugi bi BiH skrojili kao veliku pelerinu koja bi mogla toplo zaogrnuti sva tri konstitutivna naroda i sve njezine građane, treći bi je skrojili po mjerilima Staljinova šinjela, četvrti u orijentalnom stilu, peti u trodijelni komplet, šesti u četiri ugodne nijanse, sedmi u nešto osmo ili deveto. I tako sve u šesnaest pa se stalno pucaju i promašuju jedanaesterci te pjeva nešto u guslarskom desetercu. Pa ta igra gluhih telefona bez granica, s Dolce&Gabana i ostalim dizajnerima nove BiH podsjeća na telefonski razgovor između Fate i prijateljice.
- Dođi mi, bona, na rođendan – pozove Fata prijateljicu.
- A tko će ti sve doći? – upita je prijateljica.
- Doće Mujo, doće i Gabana – pojasni joj Fata.
Sad bi tu redizajniranu BiH valjalo približiti Europi. Milanović je u Beogradu rekao da će RH pomoći Srbiji na putu prema EU pa bi bio red da isto tako pomogne i BiH. Problem je u tome što neki u BiH i izvan nje govore bh. Hrvatima:
- Što se vi miješate u BiH, pa vi ste već u Europskoj uniji!
Pa nikome normalnom nije jasno kako netko s Hrvatima hoće u Europsku uniju, a neće s Hrvatima u Bosni i Hercegovini! Politika je svugdje u svijetu umijeće ostvarenja mogućeg, a u BiH „umijeće“ ostvarenja nemogućega. Što se pretvori u nemogućnost ostvarenja mogućega. Maksimalistički ciljevi u BiH dovode do minimalnih rezultata i obratno. Pa nisu valjda svi koji odlučuju o budućnosti BiH u školi vukli negativnu ocjenu iz povijesti. A sad su instruktori pozitivne geografije pa bajaju k’o Bajaga. K’o bajagi su za rock, a furaju folk! Kažu da su za Pink Floyd, a bulje u TV Pink i turbofolk.
Ovo, ono i DSZ s BiH i EU podsjeća na slučaj kad su Mujo i Haso koji su radili u Sloveniji htjeli doći do slovenskog državljanstva. No, trebali su se pješice uspeti na Triglav. Hasi se na pola puta nije dalo dalje i zamoli Muju da ponese i njegove „papire“ ta da mu se na Triglavu udare potrebni pečati. Mujo se vrati sa svojim ovjerenim dokumentima, a Hasi vrati njegove „papire“ bez pečata.
- Zašto nisi dao da se i meni udare pečati? – upita Haso.
- Ma, čim sam ja dobio slovensko državljanstvo, nisam mog’o, jarane. Sjetio sam se da sam Slovenac i nisam mog’o i gotovo. Takvi smo ti mi Slovenci – pojasni mu Mujo Slovenac.
Sastančenja i rastančenja diljem Bosne i Hercegovine nastavljaju se. Po onoj: Što se ne ponavlja, nema smisla! A sve skupa sliči na laganu foru koju su mladi Hercegovci smislili na svoj račun pa pitaju što je to ljubav na hercegovački način, a odgovor glasi:
- Dvoje mladih gledaju se pola godine pa prekinu!Normalnom nije jasno kako netko hoće s Hrvatima u EU, a neće u BiH
