Kao profesor bioakustike, Nicolas Mathevon godinama proučava komunikaciju životinja – od tihih poziva tek izleglih mladunaca krokodila koji sinkroniziraju izlijeganje i potiču roditelja da iskopa gnijezdo, do glasova zebica koji služe prepoznavanju partnera. Kad je pozornost usmjerio na vlastitu vrstu, iznenadilo ga je što plač ljudskih beba krije jednako, ako ne i više, tajni, piše Mathevon za The Conversation.
Njegovi kolege i on više od desetljeća primjenjuju alate akustičke analize, psihoakustičkih eksperimenata i neuro-snimanja na ovaj intimni svijet. Njihovi nalazi, detaljno opisani u knjizi "Intimni svijet bebinog plača", osporavaju mnoga od naših najdražih vjerovanja i nude novi, na dokazima utemeljen okvir za razumijevanje ovog temeljnog oblika ljudske komunikacije, prenosi N1.
Rušenje mita o “jeziku plača”
Mnogi roditelji osjećaju ogroman pritisak da postanu “stručnjaci za plač”, a cijela je industrija izrasla na kapitaliziranju te tjeskobe. Postoje aplikacije, uređaji i skupi treninzi koji obećavaju prevođenje plača u specifične potrebe: “gladan/na sam”, “promijeni mi pelenu”, “pospan/a sam”. Istraživanja, međutim, pokazuju da su te tvrdnje neutemeljene.
To ne znači da roditelji ne mogu shvatiti što bebi treba. To samo znači da sam plač nije unos u rječniku. Plač je alarmno zvono. Vaše poznavanje konteksta omogućuje vam njegovo dekodiranje. “Prošla su tri sata od zadnjeg hranjenja, vjerojatno je gladna.” “Pelenica je bila puna.” “Dugo je sama u krevetiću.” Vi ste detektiv; plač je samo početni, nediferencirani alarm, naglašava Mathevon.
Što nam plačevi zapravo prenose
Ako plačevi ne signaliziraju uzrok, koju informaciju pouzdano prenose? Mathevonova istraživanja pokazuju da prenose dvije ključne informacije.
Prva je statička informacija: jedinstveni vokalni identitet bebe. Kao što svaki odrasli ima prepoznatljiv glas, svaka beba ima jedinstven potpis plača, koji je prvenstveno određen temeljnim frekvencijama (visinom) plača. To je posljedica njihove individualne anatomije – veličine grkljana i glasnica. Zato možete prepoznati plač svojeg djeteta u sobi punoj beba. Zanimljivo, iako bebe imaju individualni potpis, nemaju spolni potpis. Grkljani dječaka i djevojčica jednake su veličine. Ipak, odrasli dosljedno pripisuju visoke plačeve djevojčicama, a dublje dječacima, projicirajući znanje o odraslim glasovima na dojenčad.
Druga, i hitnija, informacija je dinamička: razina uznemirenosti. To je najvažnija poruka kodirana u plaču, a prenosi se ne toliko visinom tona ili glasnoćom, koliko kvalitetom koju zovemo “akustička hrapavost”. Plač obične nelagode, primjerice kad je bebi malo hladno nakon kupanja, relativno je harmoničan i “melodičan”. Glasnice vibriraju pravilno i stabilno. No plač prave boli, kakav su znanstvenici snimali tijekom rutinskih cijepljenja, dramatično je drugačiji. On postaje kaotičan, hrapav i “strugav”. Razlog je taj što stres boli navodi bebu da snažnije potiskuje zrak kroz glasnice, pa one vibriraju neorganizirano, nelinearno. Zamislite razliku između čistog tona flaute i oštrog, kaotičnog zvuka kad u nju puhnete prejako. Ta hrapavost – skup akustičkih pojava, uključujući kaos i nagle skokove frekvencije – univerzalan je i nedvosmislen signal visoke uznemirenosti.
Učenje, a ne instinkt
Tko je, dakle, najbolji u dešifriranju ovih složenih signala? Rašireni mit o “majčinskom instinktu” sugerira da su majke biološki predodređene za taj zadatak. Mathevonov rad to temeljito pobija. Instinkt, poput fiksnog ponašanja guske koja natrag u gnijezdo kotrlja jaje, urođen je i automatski. Razumijevanje plača nije takvo.
Jedini najvažniji čimbenik je količina vremena provedenog s bebom. Očevi koji su provodili jednako vremena s dojenčetom bili su jednako vješti kao i majke. Sposobnost dekodiranja plača nije urođena; uči se izloženosti.
Zašto je to važno: od suočavanja do suradnje
Razumijevanje znanosti o plaču nije samo akademska vježba; ima duboke posljedice u stvarnom životu. Neustrašiv plač, osobito kod grčeva (kolika pogađa i do četvrtinu dojenčadi), primarni je izvor roditeljskog stresa, lišavanja sna i iscrpljenosti. Ta iscrpljenost može dovesti do osjećaja neuspjeha i, u najgorim slučajevima, biti okidač za sindrom protresenog djeteta – tragičan i sprječiv oblik zlostavljanja.
Saznanje da ne biste trebali “samo znati” što plač znači može biti iznimno oslobađajuće. Uklanja teret krivnje i omogućuje vam da se usredotočite na praktičan zadatak: provjerite kontekst, procijenite razinu uznemirenosti (je li plač hrapav ili melodičan?) i iskušajte rješenja.
Stoga, kada sljedeći put čujete taj prodorni plač u noći, poručuje profesor Matevon, sjetite se što on uistinu jest: ne test vaših urođenih sposobnosti ili prosudba vaših roditeljskih vještina, već jednostavan, snažan alarm. To je signal osmišljen da na njega ne odgovori mistični instinkt, nego brižan, pozoran i iskusni ljudski mozak. A ako ste preplavljeni, najsnažniji znanstveno utemeljen i evolucijski primjeren odgovor jest – zatražiti pomoć, prenosi N1.
Otvori KEKS Pay
