Kada je američki botanički entuzijast Harrison Willard Smith stigao na Tahiti, imao je prilično ambiciozan plan: na otoku stvoriti tropski vrt u kojem će okupiti biljke iz različitih dijelova svijeta. Za to je odabrao Papeari, područje na zapadnoj obali otoka, gdje su ga privukli plodno tlo i klimatski uvjeti. Tijekom prve polovice 1920-ih kupovao je zemljišta na kojima će nastati imanje Motu Ovini, odnosno "Divlji otočić", površine čak 137 hektara.
Smith nije bio običan vrtlar. Rođen je 1872. u Bostonu, diplomirao je na Harvardu, a poslije je predavao na Massachusetts Institute of Technology (MIT). Tijekom Prvog svjetskog rata služio je u američkim oružanim snagama, a nakon odlaska iz akademskog svijeta oko 1920. godine sudjelovao je u znanstvenoj ekspediciji u unutrašnjosti Bornea. Ondje je proučavao biljni svijet i tropsku poljoprivredu, iskustva koja će poslije primjenjivati na Tahitiju.
Prema nekrologu objavljenom u časopisu Pacific Islands Monthly u ožujku 1947., Smith je na svom imanju, o vlastitom trošku, godinama prikupljao ukrasno drveće, voćke i druge korisne biljke iz Indonezije, Burme, Madagaskara i drugih krajeva. Nije ih zadržavao samo za sebe. Nakon što bi ih uzgojio i razmnožio, dijelio ih je lokalnim uzgajivačima. Drvoredi koji su krasili jednu od glavnih avenija u Papeeteu također su bili njegov dar stanovnicima otoka. Na imanju Motu Ovini postupno je zasadio stotine različitih vrsta cvijeća, biljaka i egzotičnog drveća iz Amerike, Azije i Afrike. Vrt je s vremenom postao poznat kao Botanički vrt Harrisona Smitha, a njegovo ime ostalo je povezano s jednim od važnijih botaničkih lokaliteta na Tahitiju.
No među biljkama koje je Smith donio nalazila se i jedna čije će posljedice postati vidljive tek desetljećima poslije. U travnju 1937. u vrtu je zasadio mikoniju (Miconia calvescens), stablo podrijetlom iz tropskih šuma Srednje i Južne Amerike. Prema istraživanju francuskog biologa Jean-Yvesa Meyera, biljka je u listopadu iste godine posađena na otvorenom. Mikonija je tada bila cijenjena kao ukrasna vrsta zbog velikih, baršunastih listova, tamnozelenih s gornje strane i ljubičastih s donje. U hortikulturnim krugovima smatrala se iznimno atraktivnom biljkom.
Smith je preminuo 2. siječnja 1947. u svom domu na Tahitiju, nakon duge bolesti. Bilo mu je 74 godine. Njegov prijatelj i suradnik, poljoprivredni stručnjak Jean-Marie Boubée, naslijedio je botanički vrt, no održavanje tako velikog imanja pokazalo se zahtjevnim. Vrt je poslije mijenjao vlasnike i upravitelje, a razdoblja zanemarivanja dodatno su obilježila njegovu povijest. U međuvremenu je mikonija počela izlaziti izvan granica vrta. Njezino širenje nije bilo naglo ni odmah prepoznato kao ozbiljan problem. No stablo je imalo nekoliko karakteristika koje su mu omogućile da se postupno nametne u okolišu. Može narasti i do 1,5 metara godišnje, a plodove počinje stvarati nakon četiri do pet godina. Jedno stablo proizvodi golem broj sitnih sjemenki koje raznose ptice, voda i ljudi, primjerice na obući i opremi. Sjeme može dugo ostati u tlu i proklijati kada se za to stvore povoljni uvjeti.
Problem je dodatno pogoršavala činjenica da mikonija u novom okolišu nije imala prirodne neprijatelje koji bi njezin rast držali pod kontrolom. Stvarala je guste sastojine i široku krošnju koja je propuštala vrlo malo svjetlosti. Autohtone biljke, posebno one koje rastu u nižim slojevima šume, zbog toga su gubile prostor i uvjete potrebne za opstanak. Posljedično su bili ugroženi i životinjski organizmi koji ovise o tim biljkama.
Prema podacima francuskog Ureda za bioraznolikost (Office français de la biodiversité), mikonija je na Tahitiju postala invazivna vrsta koja ozbiljno ugrožava tropske šumske ekosustave. Znanstvene procjene objavljene u radu o njezinu širenju na pacifičkim otocima navode da je do 2011. bila prisutna na više od 80.000 hektara u francuskoj Polineziji. Na Tahitiju je zauzela velik dio šumskih površina, a njezino širenje nastavilo se i na druge otoke. Tek 1988. pokrenut je zajednički istraživački i program kontrole mikonije u francuskoj Polineziji, nakon što su vlasti prepoznale razmjere ekološke štete. Dvije godine poslije biljka je proglašena štetnom vrstom, a zabranjeni su i njezin uzgoj i prijevoz između otoka. Uklanjanje je uključivalo ručno čupanje manjih biljaka, sječu većih stabala i tretiranje panjeva herbicidima. Unatoč dugogodišnjim naporima, potpuno iskorjenjivanje nije postignuto.
Mikonija se proširila i na Havaje te Novu Kaledoniju, gdje je također postala ozbiljan problem za očuvanje prirodnih šuma. Istraživači pritom upozoravaju da se njezino suzbijanje ne može svesti na jednokratno uklanjanje stabala jer sjeme ostaje u tlu, a biljke se mogu ponovno pojaviti godinama poslije. Botanički vrt koji je Smith stvorio ipak nije nestao. Nakon razdoblja propadanja, 2017. njegovo je upravljanje preuzela turistička služba francuske Polinezije, a prostor je obnovljen. Danas nosi njegovo ime.
Otvori KEKS Pay
