Književnik Zdenko Antunović uručio je zbirku poezije “Moj haiku” na Breilleovu pismu – brajici predsjedniku Saveza slijepih i slabovidnih osoba Herceg Bosne Stipi Ćurčiću Ćipi, inače novinaru Radija Tomislavgrad. Jedinstven je to primjer tiska haiku poezije u BiH, a u okružju ne postoji na brajici, piše Večernji list BiH.
Pri tome je Antunović kratko poručio kako se odlučio na tiskanje knjige koja je, nažalost, u malome broju primjeraka objavljena i na Breilleovu pismu uz poruku “Ljepota pod prstima koja se čita srcem”. O ovoj jedinstvenoj knjizi u svakome smislu svoj osvrt dao je fra Miljenko Stojić, hercegovački franjevac.
“Kada pogledamo kroz prozor, opažamo kako izvan njega protječe svijet kojemu se možemo pridružiti ili ostati zatvoreni u svoja četiri zida. Svatko mudar zna koji je pravi odgovor. Dotični isto tako zna da sve to nije nastalo slučajno, da je netko beskrajno mudar na početku svega i da nas očekuje jednoga dana kod sebe. Zdenko Antunović u jednom svom haikuu to bi ovako rekao: Beskrajni svemir. / I bi tama – svijeta. / - On luč upali. Polazeći od ovih datosti, Antunović je krenuo u pustolovinu uobličavanja “svoga haikua”, onoga naizgled sićušnoga oblika, a tako velikoga u svome značenju. Bilo koji haiku, naime, ako je dobro napisan, krije u sebi bogatstvo. Nešto poput kapljice vode. Jest malena, ali je tako puna života. Baš kao i ove riječi pred nama”, piše Miljenko Šteko na svojim mrežnim stranicama o ovoj zbirci poezije.
On dodaje kako je Antunović stvara svevremenski. “Razmišljajući o svijetu oko sebe, pjesnik ga promatra u godišnjim dobima: proljeću, ljetu, jeseni, zimi. Mogli bismo reći: klasika. Međutim, sve počinje stihovima koji govore o zrnevlju života, da bi se završilo stihovima o žrvnju života. Kao da nam se poručuje: ma jesmo mi ovo i ono, prolazimo kroz to i to, ali nas na kraju čeka sudbonosan ispit. Žrvanj života / svaki dan melje vrijeme. / – Prolazi život. / Sjećanja postaju san / pod jutarnjim suncem. Imamo li to na pameti ili samo žurimo i žurimo, gonjeni žrvnjem tzv. suvremenog mišljenja? Kao i obično u haiku ostvarajima, sve odiše idilom. Stapamo se sa svijetom oko sebe, živimo s njim i odgonetamo, recimo to tako, znakove na putu. A oni su tako različiti. Pitaju nas koliko smo ozbiljno zagrizli u život, koliko ozbiljno shvaćamo veličinu prolaznosti. Da, upravo tako. Prolaznost nije izgubljenost, ona je veličina kad sebe doživimo kao putnika otvorenih očiju i otvorena srca”, piše Miljenko Stojić.
On Antunovića opisuje kao autora koji svoje putovanje ispisano slovima daruje slijepim i slabovidnim osobama dodatno im jačajući vjeru. “Osim što je samome sebi darovao izlazak kroz vrata, zahvaljujući prozoru kroz koji je najprije povirio, Antunović to nastoji darovati i drugima kojima su takve stvari ipak uskraćene. Svojim prstima stihove će moći dodirivati i slabovidne ili slijepe osobe te ih uvlačiti u svoje srce i o njima razmišljati. Zaplovit će prostranstvima i dodirnuti ljepotu, baš kao što ju je pjesnik dodirnuo. Osjetit će šum vjetra, cvjetanje trešnje, bjelinu snijega. Vrijeme se mijenja, ali ono divno ostaje. Mogli bismo s pjesnikom reći: Pobjegla je noć / u krijes vatre ivanjske. / – Toplina jutra. Zaista, koliko nam je toplo jutro i topao dan, ovisi o nama samima. I priroda i ljudi kucaju na naša vrata i žele ući. Vrijedi ih dočekati u ozračju stihova pred nama. Nismo takmaci na ovoj zemlji, braća smo i sestre koji trebamo jedni druge. Dotle oko nas pršti uzvišenost stvari što ih je Bog stvorio i koje nas zovu da nas obviju svojim plaštem. Moj je život / radost kaplje u slapu./ – Tijek vremena. I da se kratko vratimo na moto ove knjige. Tražite i naći ćete! (Mt, 7,7). Božanske su to riječi i pjesnik njima želi izreći svoj stav prema životu. Bog nam je sve pripravio, a do nas je hoćemo li se usuditi pritegnuti sandale i ići potražiti te Njegove darove. Razmišljajmo o tomu dok budemo čitali ove prozračne, lijepe, životodajne stihove”, napisao je Miljenko Stojić. •
