Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kultura

Oduvijek je pokazivao da je 'estradno neprilagođen'

14. kolovoza 2020. u 09:35 0 komentara 24 prikaza
arsen dedic

Dijagnoza koju je prije mnogo godina uspostavio beogradski dramski pisac Dušan Kovačević i koja se redovno rabi kao “uputnica” za čitanje “slučaja Dedić”, danas – pet godina nakon Arsenova fizičkog odlaska – ima možda više smisla no ikad. Naime, kao da baš sada svakom retku koje je napisao pjesnik Arsen i svakom tonu kojega je skladao, odsvirao ili otpjevao glazbenik Dedić, vrijeme daje za pravo.

Posebice kad je riječ o trajnožarećim “(auto)biografskim” recima poput: “...Zavijam kao čagalj/ sam u rijetkom snijegu/ na Promini kobnoj/na čarobnom brijegu; / Zavijam kao čagalj/ malo tko da shvati / da artist preživi/ mora ovce klati...” Naravno, valja posebno napomenuti,  da se čagalj o kojemu govori Arsen, piše malim, a ne velikim slovom, a umjesto imena Jole pobliže ga određuje latinsko Canis aureus.

Naime, Arsenova poluironična, a možda čak i doslovna identifikacija s beštijom koja je osamljena - ali se baš iz toga samotinjskog osjećaja lako dade pripitomiti – više od bilo koje biografske studije govori o ćudi Arsenovoj: o kantautoru koji je uvijek bio tako tvrdoglavo svoj, ali i bez suzdržanosti “naš”. Dedić je oduvijek pokazivao da je “estradno neprilagođen” i posve izvan matice kojom su plutali vodeći protagonisti šlageraške scene te “opće vike i panike, velikih glasova, velikih parada, velikih aranžmana”.

Njegove skladbe su – čak i kad se pojam kantautor rabio poput otvorene uvrede ili čak psovke - nosile pečat autorstva i jake osobnosti, a izvedbe bile lišene dreke, pomodnih afektacija i prenemaganja kao čista suprotnost kanona šlagerske konfekcije. Zar je onda čudno da je i velika “Moderato Cantabile” – skladba koja nesumnjivo zavređuje atribut glazbenog nacionalnog spomenika – bila odbijena na tad vodećim šlagerskim festivalima pokazujući da su i u “ono” - nerijetko idealizirano - doba vladavine “sedam sekretara SOKOJ-a”, vladala pravila krda i lošeg ukusa.

Istu su sudbinu imali i mnogi drugi Arsenovi “rani radovi” dok je jedno od općih mjesta u povijesti Splitskog festivala storija o batinama koje je umalo dobio zbog “Vraćam se”. Čak i onda kad je kao punio i najveće koncertne prostore, bio abonent u televizijskim emisijama koje su držale do sebe ili bio iznimno produktivan autor scenske i filmske glazbe, Arsen je bio “na rubu”. Sam njegov opstanak u estradnoj dolini suza bio je pljuska konfekcijskom šlageraju; podsjetnik na njihove “niske vrhunce” i mizerne “artističke” dosege.

A Arsen im je odgovarao na svoj način. Antologijskim autorskim pjesmama i onim tipičnim dedićevskim sarkazmom o “očajnim pjevačima s dobrim radom nogu” ili pak poetskim stihovima poput onih u pjesmi “Epizodisti”. S pljuvanjem bolne istine ravno u oči: “Kažu da nema malih uloga, blistaju niski vrhunci / Sve su te riječi utjehe, smislili mali glumci/ Svuda su isti zakoni, postoji šljam i krema/ Kažu da nema malih uloga/ Ma vraga nema”.

Ako su se on i Šibenik voljeli javno, a Arsen i Zagreb tajno, Dedić i estrada su se prezirali – uzajamno. Baš kao i takozvana elitna kultura. Jer, kako je to sjajno dijagnosticirao Igor Mandić u danas kultnoj “monografiji” nazvanoj jednostavno “Arsen” (Znanje, Zagreb, 1983.): “…Kad se početkom 60-ih godina na obzoru naše estradne kulture počela uzdizati zvijezda Arsena Dedića, pjesnika, kompozitora i pjevača, to što nazivamo ‘estradnom kulturom’ još nije bilo oformljeno kao takvo, bolje rečeno estradi se nije priznavao kulturni status!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.