Bliži nam se kraj još jedne godine, a pitanje koje bi svatko sebi trebao postaviti jest sljedeće: Koliko su ispunjena naša očekivanja kada smo otpratili lanjsku 2014. godinu?!
Meni se čini da će većina mojih sunarodnjaka odgovoriti da im ni približno ništa nije ispunjeno, izuzev činjenice da su još na životu, a ne među pokojnicima. Sada u prosincu 2015. godine treba se konačno osvrnuti na razne događaje kod nas kao i u svijetu i odgovoriti na pitanje kakve su nam šanse da konačno ugledamo svjetliju budućnost? Svake godine zastanemo na pitanju o budućnosti naše djece, naših mladih, a i na problemima naših umirovljenika, ali dosad se nismo kako treba pozabavili ovim osnovnim i gorućim pitanjima. Varamo se ako mislimo da će odgovor sam po sebi doći. Mi odrasli, a i mladi, mi vodeći u državi, ali i oni koji nisu na rukovodećim položajima, svi moramo na svoj način dati svoj doprinos kako bi nam svima bila ispunjena velika očekivanja povodom nadolazeće 2016. godine. Nadamo se da će ovaj put biti ispunjeno ono što priželjkujemo. Istini za volju, teško je vjerovati da će nam se ispuniti sve što želimo, ali kako narodna izreka kaže: U nadi je spas! Ne smijemo gubiti nadu. Bacimo pogled na našu blisku prošlost, prije dvadeset i četiri godine je kod nas 'bjesnio' rat koji je trajao oko četiri godine. Donio nam je pustoš. Mnogi naši susjedi, sunarodnjaci, rođaci, itd..., otišli su tada kao izbjeglice u tuđinu. Ima njih koji su ostali ovdje, ali ne u svojim domovima. Problem vezan uz raseljene osobe i dalje traje. Traže se odgovori i rješenja. Poremećeni društveni odnosi, nažalost, i dalje su prisutni u našem društvu. Nedostatak međusobnog, međunacionalnog i međuvjerskog povjerenja je važan čimbenik, a nedostatak istog čini postizanje pravog mira nemogućim. Međutim, mišljenja sam da je mir moguć ako mi sami nastojimo istinski rješavati neslaganja bez unaprijed fiksiranih uvjeta. Moramo probleme koji stoje pred nama sagledati ne samo iz svog kuta, nego ih trebamo promotriti i s gledišta svog protivnika, susjeda, itd...Lani smo doživjeli neviđene poplave koje su izgledale kao onaj biblijski potop. Tada je Noa spašavao sve vrste životinja koje su utočište našle u njegovoj arci. Kod nas je država koliko-toliko pomogla onima koji su ostali bez krova nad glavom. Neki dan sam čitao da je Vlada osigurala određeni iznos novca za one koji su pretrpjeli štete za vrijeme poplava. Dobro je što ovi ljudi koji su izgubili sve nisu zaboravljeni jer mnogo puta nam se dogodi da zaboravimo stvari koje ne bismo smjeli zaboraviti, primjerice obećanja pred izbore. Kada sam spomenuo sjećanje na našu ratnu prošlost, sjetio sam se događaja koji ne smijemo zaboraviti. Bilo je zločina sa svih strana u tom ratu, a svi kojima je dokazana krivnja moraju se suočavati sa svojom kaznom. Nije mi jasno i stalno se pitam kako to da nakon dvadeset godina još veliki suci u Haagu nisu u stanju izreći jesu li krivi i koliko godina još moraju čamiti u zatvoru? Govorim o onim bh. Hrvatima koji još uvijek izdržavaju kaznu, a još nije konačno određeno jesu li krivi? Je li pozadina dugog suđenja ista kao sindrom FIFA-e. Sve dok ima tko suditi, mora se plaćati suca i njegove pomoćnike. Napominjem da suđenje nakon Drugog svjetskog rata nije toliko trajalo, niti u Nurnbergu niti Tokiju! Osim toga, čuli smo i vidjeli komične scene vezane uz to suđenje! Na stranu Haag, vratimo se mi kući. Kad se samo sjetim terorističkog napada na Veleposlanstvo SAD-a u Sarajevu. Prije toga su Amerikanci stalno trubili da je BiH leglo za teroriste. Kada sam putovao u SAD 1997. godine, mene su tretirali kao da sam nekakav teški kriminalac. Na povratku iz Amerike su mi razvalili kofer kako bi vidjeli imam li dokaz da sam u vezi s terorističkom organizacijom. Samo ja znam da nisam niti jedno niti drugo, ali mi je žao običnog Amerikanca, osobito crnca kojeg teroriziraju njihovi policajci. Toliko se boje napada da oni u svima vide potencijalnog terorista. Krajem 2014. godine sam se nadao da će nam biti bolje u 2015. Nažalost, u ovoj godini smo svjedočili eskalaciji rata i terorističkim napadima na Srednjem istoku, točnije u Siriji i Iraku. Mi koji smo okusili ratno razaranje smo svjesni koliko je to besmisleno i žalosno. Zbog rata u Iraku koji se 'prelio' u Siriju sada imamo milijune izbjeglica i raseljenih osoba u svijetu. U ovoj godini smo svjedoci egzodusa rijeke izbjeglica iz Sirije, Iraka pa skoro i iz čitave Azije, Afrike u Europu, pretežito u Njemačku. Točniji podaci o izbjeglicama u svijetu pokazuju nam da ih ima oko 60 milijuna po UN-u (UNHCR). Od tih 60 milijuna, 20 milijuna ljudi jest istinski prisiljeno napustiti svoje ognjište i tražiti utočište negdje drugo zbog rata i ugnjetavanja. Većina tih ljudi potječe iz Afrike, Azije i Centralne Amerike. Zbog rata u Siriji više od 4 milijuna ljudi je otamo pobjeglo, a sada žive u Jordanu, Turskoj. Oni tamo nemaju školovanje, nemaju posla niti drugih osnovnih uvjeta za život. Turskoj kao i Jordanu teško je brinuti o tolikom priljevu izbjeglica iz Sirije. Dio toga je ono što mi vidimo - kolona koja preko Grčke ide u Njemačku. Ima li nade da će doći kraj tom egzodusu? Ja pretpostavljam da će jednog dana to prestati. Jedino ne znam točno kada. Oni koji su krivi za ovo stanje točno su znali da će ovako biti, a sada se treba pitati. Je li oni vole ili mrze Njemačku ili se možda tiho boje moći jedne Njemačke. Stara je izreka: Onaj kojeg je zmija ugrizla, boji se i guštera. Njemačka je najveće i najjače gospodarstvo Europe, a može primiti puno izbjeglica, ali s druge strane moguće je da s njima dođe netko s namjerom izazvati nered, kako smo vidjeli u Francuskoj. Nadam se da do toga neće doći. Primanje jako puno stranaca te integracija u društvo idu u prilog Rivkinovom projektu – globalizaciji, ali o tome drugom prilikom. Vidjeli smo da se u ovoj godini, iako smo željeli i nadali se da bude bolje nego lani, ne možemo pohvaliti da je tako bilo. Kako će to biti kada mlad, oženjen čovjek trbuhom za kruhom ide preko francuske tvrtke u Egipat kako bi zaradio za život svojoj obitelji, a onda on bude otet i pogubljen jer se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme. Organizacija ISIL koja je stala iza toga jest proizvod rata u Iraku i Siriji. Kakav će biti rasplet svega ovoga, tek ćemo vidjeti. Velike su se sile organizirale u Iraku i u Siriji. Zadnji put sam u vijestima čuo da će se pješadija i SAD boriti u Siriji. Istina je da bez pješadije nema pobjede u ratu. Drugom prilikom ćemo vidjeti suštinu, što je dovelo do ovakvog raspleta situacije na Srednjem istoku i o 'arapskom proljeću'. Je li stvarno proljeće ili nešto drugo. Ja sam optimist pa moram istaknuti činjenicu da nakon svakog velikog nevremena neminovno nastupi lijepo vrijeme pa imamo razloga očekivati da ćemo se nakon burne 2015. godine, ako dragi Bog da, mi smrtnici konačno urazumiti, slijedi nam bolja i mirnija 2016. godina. Sjetimo se da je nakon duge, teške i užasne godine ratovanja u Vijetnamu došao mir i spokojnost. Zato još jednom moram izraziti nadu i vjeru da će u nadolazećoj godini prevladati mir i blagostanje. U nadi je spas.
