Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Treba li, uz crvenog fiću, i vojnik Mevludin Kulić biti simbol otpora Osijeka

28. rujna 2021. u 07:00 1535 prikaza

Uz crvenog fiću pred tenkom u Osijeku, još su tisuće simbola otpora koji u Domovinskom ratu ilustriraju bitku Davida s Golijatom. Nažalost, za neke se od njih malo zna ili ih zaboravljamo. Jedna od tih, poprilično zaboravljenih, jest i priča o vojniku Mevludinu Kuliću. Koji je dva mjeseca nakon nemoćnog crvenog fiće pred tenkom stao ispred iste te “JNA” u istom tom Osijeku. Fićo je zdrobljen, a Mevludin ubijen.

Tog rujna, točno prije 30 godina (‘91.), u osječkoj “Bijeloj kasarni JNA” zapovjednik je naredio regrutima ubijanje zarobljenih hrvatskih civila. Jedan po jedan vojnici, većinom Srbi, izišli su ispred stroja s oružjem i bojevim streljivom spremni upotrijebiti ga. Dok su se oni drugih nacija kolebali, pred stroj je iskoračio Mevludin Kulić, bacio oružje i rekao: “Ja neću pucati i ubijati nedužne ljude.” Ohrabrilo je to i ostale vojnike. Nisu se više kolebali. Ostali su u stroju koji nije htio biti streljački.

Starješine su oštro reagirali i zaprijetili Mevludinu. Tu noć jedinica mu je bila na straži. Jedan njegov kolega bio je prisutan kada su ga odveli u zapovjedništvo, navodno, na razgovor. Više ga nisu vidjeli. Sutradan je njegovim suborcima kurir, inače Hrvat, u povjerenju rekao da je Mevludin ubijen iz pištolja i da bi bilo dobro da svi nesrbi odmah bježe. Istu noć ubijena su još trojica njegovih kolega koja također nisu htjela pucati. Za ubojstvo se sumnjiči pukovnik “JNA” Boro Ivanović zvani Konj.

Osječka vojarna tih mjeseci bila je okružena četnicima, rezervistima i pripadnicima “JNA”. Mevludin je bio svjedok teških zločina prema hrvatskim civilima. Ubijali su ih četnici, a vojnici ih mrtve morali posipati krečom. Žalio se majci Izeti kako ga boli što je “JNA”, zapravo, četnička vojska. Pričao joj je kako je spašavao jednu djevojčicu koju je nazivao “naša seka” jer je bila malena poput njegove sestre Ismete. Dva dana prije majci je u telefonskom razgovoru najavio svoju smrt: “Mama, moram im glavu dati, čuvaj mi sestru.” Njegove su se crne slutnje obistinile.

U limenom lijesu mrtvog su Mevludina iz Slavonije poslali u rodnu Bosnu s tvrdnjom kako su ga dum-dum metkom ubili hrvatski snajperisti. Njegovo tijelo u Sarajevu je dočekalo nekoliko tisuća građana s transparentima: “Armijo, nisi naša, već četnička”. Liječnik je prije pokopa obavio obdukciju i utvrdio da je ubijen pištoljem, iz neposredne blizine. A imao je tek 20 godina. Rodio se u Olovu i kao dječak s roditeljima se preselio u Vogošću. Odatle je otišao u “JNA”. U smrt.

Vjerojatno ima još na desetke ovakvih priča koje govore o herojstvu mladih vojnika. Brojni Bošnjaci, Hrvati i drugi zatekli su se tih devedesetih na obveznom služenju vojnog roka u “JNA”. Iz tog doslovce zarobljeništva bježali su na različite načine. A dok su bili u “JNA”, pokušavali su je sabotirati na razne načine. Prema nekim procjenama, stotinjak, a možda i 200 mladih poput Mevludina, ubijeno je ili nestalo.

Umjesto da se i u RH i u BiH naglašavaju priče o herojstvu muslimanskog vojnika Mevludina koji je život dao za Hrvate, radije se ističu one koje razdvajaju dva naroda. Zato se zagrebački, izrazito prijateljski susret vjerskih poglavara muslimana i katolika Kavazovića i Bozanića s premijerom RH proteklog tjedna doimao kao svjetionik u tami bošnjačko-hrvatskih odnosa. Reis-ul-ulema Kavazović zahvalio je Plenkoviću na njegovim miroljubivim i smirujućim izjavama te na svemu onome što hrvatska Vlada čini prema muslimanima. Osobito što je postignut velik stupanj vjerskih sloboda i što od svih država u Europi muslimani u RH uživaju najviša prava. Kavazović je istaknuo kako su odnosi između Katoličke crkve i Islamske zajednice u BiH dobri te zamolio premijera da pomogne da se to prenese i na politiku, odnosno da utječe na smirivanje političkih tenzija.

Kavazović, Bozanić i Plenković za svoga su susreta isticali ono što dva naroda spaja. Upravo njihove izjave potaknule su me da u ovoj kolumni osvijetlim priču jednog takvog simbola - Mevludina Kulića. Ali i na pitanje zašto mu Hrvatska, a osobito Osijek, nije izgradila spomenik ili pak po njemu dala ime nekoj ulici, trgu, snimila dokumentarac. I mali crveni fićo, da ga nisu uhvatile kamere, bio bi zaboravljen. Zbog toga je u našem kolektivnom sjećanju postao velik. Nepravedni smo što smo iz njega izbrisali mladog muslimanskog vojnika. Koji je daleko od kamera dao život da bi ona četvorica hrvatskih civila živjela barem koji trenutak ili dan dulje. Vjerojatno su i oni otišli u zaborav kao i brojni drugi heroji. Narodi koji ne pamte svoju prošlost ne zaslužuju ni budućnost. Hrvati i Bošnjaci zaboravili su kako su zajedno ginuli da bi porazili “četvrtu vojnu silu na svijetu”. Mevludin Kulić te se sile nije bojao iako je bio svjestan da za svoje ideale “glavu mora dati”. Zar ovoga rujna, na 30. obljetnicu svoje smrti, nije zaslužio barem duboki zajednički naklon?! Hrvata i Bošnjaka.•