U rodilištu u Jajcu uočio sam kako se majke, nakon poroda kad prvi put vide svoje bebe, ozare takvom ljubavlju koju je teško opisati. Kada nejaku bebu stave u ruke njezine majke koja joj nudi da je nahrani svojim mlijekom, to je ljubav i u praktičnom smislu. Kada bi takav odnos trajao, mi bismo živjeli u raju. Nažalost, iluzija tog prvog kontakta kratko traje, a katkada se pretvori u gorko iskustvo. Moje djetinjstvo je bilo kao klasična dječja bajka. Živio sam više od dvadeset godina sa svojim roditeljima, ali ni jednom nisam čuo niti vidio da se svađaju zbog bilo kojeg problema ili iz bilo kojeg razloga. Problem je bio, primjerice, što sam ja kao dječak volio odlaziti u kino gledati kaubojske i akcijske filmove, a moj je otac bio protiv toga. Uvijek sam dobio odobrenje za kino kada se prikazivalo nešto iz Biblije ili što u sebi ne sadrži nasilje. Zbog toga sam često morao angažirati svoju sestru da me zamijeni u slučaju da me traže. Znao sam da moram uredno izvršiti svoja školska zaduženja pa nije bilo mnogo razloga za ograničenje. Ako sam želio u kino, onda sam se morao potruditi da imam odlične ocijene jer bi u suprotnom morao više vremena posvetit knjizi nego kinu. Pitam se gdje i koliko danas ima obiteljskih zajednica u kojima nema svađe. Ne znam točno koliko se brakova kod nas raspadne nakon godinu dana. Ljubav koju sam u izobilju i nesebično dobio od svojih roditelja me je pripremila za budućnost. Ona mi je bila okosnica prije nego što sam uplovio u bračni život i za mene je brak bio nešto što se ne smije olako sklopiti. Mora biti nešto trajno i ne smije se tako lako prekinuti. U braku se rađaju djeca, a mi smo onda, kao roditelji, dužni pružiti im harmoničan i topao dom u kojem vlada mir među svom djecom. Ako to ne činimo, onda nismo uspjeli kao roditelji. Zato bih volio da u budućnosti naša djeca imaju onakvo djetinjstvo kakvo sam ja imao.
Što kažu statistički podaci o tome koliko godišnje imamo sklopljenih brakova, a koliko ih se raspadne nakon godinu dana, dvije ili, pak, pet? Koliko je u tim razvrgnutim brakovima djece? Kakva budućnost čeka tu djecu? O tome naša zajednica, država itekako mora voditi brigu.
Stara narodna poslovica kaže kako đavao uvijek nađe posla za nezaposlene i lijene ruke. Znam da sam tu poslovicu više puta citirao, ali je itekako istinita. Djeca bogataša koji imaju sve dvostruko su više obilježena kao buduće žrtve. Kao prvo, ne moraju ništa raditi jer sve imaju, a kao drugo, prodavači droge u njima vide "pokretnu vreću novca".
Mladi ljudi često ulaze u brak vjerujući kako ljubav rješava sve, ali, iskreno, kada se suoče s prvim ozbiljnijim problemima, odmah kao rješenje vide izlazak iz bračne zajednice ne uzimajući u obzir sudbinu i život koji je plod te zajednice. Ne postavljaju sebi pitanje kakav bi im bio život da su tako ponašali njihovi roditelji. Bi li oni bili u mogućnosti odrasti u normalne prosječne mlade ljude koji su sposobni stupiti u brak?
Situacija u svijetu kada sam bio mlad bila je potpuno drugačija od ove današnje. Riječ terorizam gotovo nije postojala u svakodnevnom rječniku.
Sada, pred božićne i novogodišnje blagdane sjećam se kako sam ih kao dječak slavio kući, u Gani, s roditeljima, braćom i sestrama.
Kod nas nije bilo bijelog Božića jer u Gani ne pada snijeg.
Općenito, u prosincu je u Gani suho i toplo vrijeme. Kao i ovdje, kršćani odlaze u crkvu na svetu misu polnoćku i čekaju rođenje našeg Isusa. Na sam Božić, 25. prosinca, obitelji slave u kućama sa svojim najmilijima. I u mojoj kući je bilo isto, uz razliku što sam ja kao dječak došao na ideju da na sam Božić naša obitelj ne ruča doma, nego u kućici od drveta s krovom od palmina lišća koju sam ja sagradio uz pomoć svoje mlađe braće. U toj kućici smo napravili male klupe i stolove te sve isto kao u jaslicama. Tu smo svake godine ja i ostali članovi moje obitelji ručali zajedno. Majka bi ručak kuhala kod kuće, ali smo obvezno sve nosili sa sobom u ovu malu kuću i tamo bismo svi zajedno ručali. Nitko nije bio protiv toga.
Postoji još jedna razlika između današnje pripreme i one kada sam bio mali. Kod nas nije bilo tada kićenja bora, nego smo sami pravili ukrase od papirne vrpce i time bismo okitili kuću. Osim toga, moj otac je dobivao brojne božićne i novogodišnje čestitke koje smo stavljali na konopac okačili duž dnevnog boravka. Izniman je bio tada osjećaj i postojala je ogromna radost među nama.
Danas se rijetko šalju božićne čestitke, ljudi mobitelom ili mailom šalju unaprijed napisane čestitke. Puno takvih čestitki može se naći na internetu pa jedino što treba učiniti je izabrati onu koja ti odgovara i poslati je. Možete izabrati čak i pjesmu. Lijepo je to, ali ima i brojne nedostatke. Izostaju duh i osjećaj bliskosti s onim od koga primimo internetsku poruku. Ručno pisana poruka je nešto puno više od obične poruke, ali sada ih je sve manje.
Dolaskom njegova veličanstva TV-a napravljena je medvjeđa uslugu društvu i obiteljima tako da čak i kada su članovi obitelj na okupu, jako malo razgovaraju međusobno. Svi su zaokupljeni i usredotočeni na ono što se emitira na televizijskim ekranima.
Nažalost, kod nas se često događa da program nije prikladan za djecu, ali oni koji su zaduženi za raspored i sadržaj televizijskog programa do sada su se oglušili na zahtjeve brojnih gledatelja da se takvi programi, kao što su realityji "Farma", "Big Brother" i sl., ne emitiraju u ranim satima dok su djeca budna. Neprikladan način izražavanja i ponašanja je neprihvatljiv jer potkopava trud zabrinutih roditelja. Mobitel je u isto vrijeme koristan i loš. On je krivac što je sve manje razgovora među ljudima, osobito mladima. Često se može vidjeti i u kafićima kako sjede i komuniciraju SMS porukama. To je cijena koju plaćamo zbog tehnološkog razvitka. Pitanje je što će biti kada jednom budemo preplavljeni pametnim robotima. Možda će nas na kraju oni zamijeniti i čak tjerati da radimo ono što bi oni trebali.
Uskoro će Božić, a mnogi će ići u crkvu moliti se i slušati propovijed Pape, biskupa, svećenika itd. Razmišljam o tome često, a onda sam došao do jednog zaključka, a to je da ja ipak ne bih mogao prepoznati Isusa kada bi on ovog trenutka odlučio ponovno doći među nas.
Međutim, čini mi se da u tome nisam sam. Jesam li ja manje kršćanin zbog toga što ga ne bih prepoznao?
Razmišljajući u tom pitanju došao sam do zaključka da možda nije najbitnije prepoznati Isusa kada bi on sada došao među nas, nego je mnogo važnije od toga da živimo onako kako je on propovijedao, a ako u tome uspijevamo, tada smo kršćani u pravom smislu.
Tada ne moramo prepoznati Isusa uopće jer će on nas prepoznati ako smo istinski vjernici koji vjeruju u jednoga Boga. Pa Bog je jedan.
Svim čitateljima povodom božićnih blagdana želim mir, sreću i nadu u sretnu budućnost.
Neka nam 2016. godina bude godina nade.
