Opet ključa na Balkanu. Srbiju i Crnu Goru zahvatili su masovni prosvjedi. Traži se smjena vlasti. Za povod su uzeti tragični događaji iz Novog Sada, gdje je pod nadstrešnicom poginulo 15 osoba, i masovno ubojstvo u Cetinju, kada je smrtno stradalo 13 civila. Oporba takve i slične povode već godinama koristi za iskazivanje nezadovoljstva vladajućim strukturama. Kada se ti prosvjedi promatraju u kontekstu srpsko-albanskih tenzija na Kosovu te srpskih prijetnji secesionizmom u BiH, onda se uistinu mora biti zabrinut za mir na Balkanu.
Osobito što je protekloga tjedna zbog obračuna s Dodikovim SNSD-om uzdrmana, da ne kažem srušena, većina na državnoj razini u Bosni i Hercegovini. Ovog trenutka Srbi u svakoj "svojoj" državi traže smjenu vlasti. Srpska oporba pokušava srušiti vlast u Srbiji, Vojvodini, BiH i Crnoj Gori, a Vučićevi SNS-ovci na Kosovu traže srpsku autonomiju. Oporbi u Srbiji smeta što Vučića nikako ne može smijeniti izborima ili na neki drugi demokratski način, pa je pokrenula studente, čak i učenike, te ostale građane na prosvjede. U petak je održan i generalni štrajk. Srbija je tog dana stala iako je Vučić sa svojim pristašama održao kontramiting u Jagodini.
Istoga su dana u BiH bošnjačke stranke počele razvlašćivati srpske socijaldemokrate (SNSD) na državnoj razini, a zemlja kliziti u još jednu neizvjesnu institucionalnu i političku krizu. Čiji je ishod teško predvidjeti. Tog je petka, čak iz perspektive nemirnog Balkana, i bunt kupaca protiv trgovaca u susjednoj Hrvatskoj gledan kroz drukčije naočale, premda je jasno da sama Hrvatska više nije dio ovog balkanskog bureta baruta.
Srpski prosvjedi neodoljivo podsjećaju na prijeratno događanje naroda koje je povijest zapamtila i kao "jogurt-revoluciju", odnosno "antibirokratsku revoluciju". Sve one bile su u funkciji Miloševićeva razvlašćivanja autonomija Vojvodine, Kosova, prisvajanja Crne Gore, BiH, dijela Hrvatske, odnosno discipliniranja svih republika bivše države. I tada je, kao i sada, sve počelo u Vojvodini, a kulminiralo potkraj siječnja 1990. posljednjim, 14. kongresom SKJ u Beogradu. Protiveći se velikosrpskom prijedlogu da se uvede unitarni sustav "jedan čovjek – jedan glas", Kučanovi i Račanovi komunisti tada su napustili kongres. Njima su se pridružila izaslanstva Makedonije i BiH. Nakon toga stvaranje velike Srbije iz institucija je preseljeno na ulice. Događanje naroda preraslo je u agresiju srpskih (para)vojski.
Na kraju je rata od velike ostala samo mala Srbija. Miloševićeva diktatura rezultirala je još jednim događanjem naroda. Pod pritiskom masovnih demonstracija 5. listopada 2000. svrgnut je s vlasti, a ubrzo nakon toga izručen Haagu. Na sličan način demonstranti se danas žele obračunati s Vučićem iako njemu ne prijete međunarodni sudovi. No neke domaće, tvrde njegovi protivnici, neće izbjeći.
U strahu od ponavljanja povijesti, mnogi su zabrinuti zbog višemjesečnih demonstracija u Srbiji. Posebno u BiH, gdje su i posljedice bile najteže. Ulične demonstracije često su se selile preko granice i bile povod za nove teritorijalne pretenzije. Primjerice, pripajanje Republike Srpske i dijela Kosova Srbiji te posrbljavanje Crne Gore. Takvi pokušaji na Balkanu uvijek su završavali ratom. Sadašnje su bojazni još veće zbog toga što nema nekog međunarodnog autoriteta koji bi mogao spriječiti eskalaciju sukoba. Osim neautoritativne Europe i nepredvidive Amerike, demonstranti bi, umjesto rušenja Vučića, mogli srušiti mir. Iskra u Srbiji obično znači i požar u susjedstvu, koje je ionako politički zapaljivo. To već desetljećima motivira srpske "piromane" na podmetanje vatre u tuđem dvorištu.
Ovog trenutka Srbi u svakoj "svojoj" državi traže smjenu vlasti. Srpska oporba pokušava srušiti vlast u Srbiji, Vojvodini, BiH i Crnoj Gori, a Vučićevi SNS-ovci na Kosovu traže srpsku autonomiju
Otvori KEKS Pay
