Zvuči paradoksalno, ali odnosi Hrvata i Bošnjaka u Federaciji, pa samim time i u Bosni i Hercegovini, najbolji su bili u prvim poslijeratnim godinama.
Kako je vrijeme odmicalo, a posebno nakon početka "puzajućih reformi" u izvedbi visokih predstavnika i drugih stranih namještenika, ti odnosi bili su sve lošiji, da bi ovo što danas imamo bilo neka vrsta kulminacije, što se najbolje vidi po porukama koje se Hrvatima šalju od bošnjačke politike, medija, ali i raznih udruga i kvazianalitičara, piše Večernji list BiH.
U prvim poslijeratnim godinama, kada su uostalom zahvaljujući izgradnji međunacionalnog povjerenja uspostavljane institucije Federacije BiH, činilo se da su dva povijesno povezana naroda na dobrom putu da obnove svoje savezništvo. Međutim, međunarodna zajednica svojim je djelovanjem ohrabrivala bošnjačku stranu da u miru pokuša ostvariti ono što nije uspjela u ratu, dominantnu ulogu u tobože građanskoj državi. Počelo se nametanjem izbornih pravila od tadašnjeg voditelja Misije OESS-a Roberta Barryja 2000., a nastavljeno je i u velikoj mjeri zacementirano odlukama visokog predstavnika Wolfganga Petritscha dvije godine kasnije.
Prva veća kriza u bošnjačko-hrvatskim odnosima nastupila je upravo tada, kada je zahvaljujući međunarodnom intervencionizmu i grubom manipulacijom izbornim rezultatima nametnuta vlast Alijanse za promjene, skupine desetak stranaka okupljenih oko SDP-a, bez ikakvog izbornog legitimiteta kod Hrvata. Nije dugo trajala, ali je nanijela mnogo štete jer je to vrijeme u kojem je OHR omogućio SDP-u da svoje kadrove instalira na većinu rukovodnih mjesta u federalnoj upravi i dodijeli im status državnih službenika, što znači da su postali nesmjenjivi.
Istodobno je provođena brutalna vojno-politička akcija, kao i kriminaliziranje hrvatskog političkog i vojnog vrha u BiH. Urušena je Hercegovačka banka kao financijska kralježnica bh. Hrvata, proganjani su svi politički dužnosnici koji su se usprotivili nametanju vlasti Alijanse. Iako je projekt Alijanse propao, ono što je urađeno u tih nekoliko godina pokazalo je Bošnjacima da oni zapravo i ne moraju dijeliti vlast s Hrvatima te da su u prilici, uz pomoć ili bez otpora međunarodne zajednice, majorizirati malobrojniji narod.
Washingtonskim sporazumom predviđene posebne veze s Hrvatskom i čak konfederalni odnos, više nisu ni spominjani u Sarajevu. Silaznu putanju u međunacionalnim odnosima produbio je prvi izbor Željka Komšića za nominalno hrvatskog člana Predsjedništva BiH 2006. godine, a onda i reizbor 2010. godine. U oba navrata Komšić je izabran dominantno bošnjačkim glasovima, a čak je i njegova kampanja bila uglavnom temeljena na antihrvatskim stavovima.
Tada se dogodio i novi slučaj formiranja izvršne vlasti bez poštivanja izborne volje Hrvata. Uz matematičke akrobacije visokog predstavnika nametnuta je vlast tzv. platforme. Za one koji se ne sjećaju, riječ je o opskurnom savezu SDA i SDP-a s dvije marginalne hrvatske stranke - NS Radom za boljitak i HSP-om. Ove dvije strančice bile su tek smokvin list na još jednom grubom gaženju izborne volje Hrvata i otimanju vlasti u sarajevskoj režiji.
I ovaj eksperiment raspao se nakon nepune četiri godine, a zanemari li se osobni interes pojedinaca koji su obnašali neke visoke dužnosti, obje spomenute hrvatske stranke skupo su platile "platformaški savez". Potpuno su nestale s političke scene BiH. Hrvati su na sve učestaliju majorizaciju odgovarali homogenizacijom koja do danas traje. Ovo je jedinstven slučaj u Europi da je jedan narod sebe svjesno lišio političke pluralizacije kako bi opstao u političkom životu države u kojoj, formalno barem, ima status konstitutivnog naroda.
Komšić je u međuvremenu i treći put izabran bošnjačkim glasovima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, a bošnjačke stranke sve agresivnije su se nastojale dokopati i trećine hrvatskih mjesta u Domu naroda Parlamenta FBiH, pri tome koristeći fiktivno nacionalno izjašnjavanje kao ključno oruđe. Tako su Edim Fejzić, Anel Šahinović, Razim Halkić postali "predstavnici" Hrvata iz Bosansko-podrinjske i Unsko-sanske županije u Domu naroda.
Najave da bi visoki predstavnik mogao barem djelomično stati na kraj ovoj praksi toliko su naljutile političko Sarajevo da su, kao nikad do sada, javni prostor preplavile poruke netrpeljivosti i mržnje prema Hrvatima, a kako izgledaju prijetnje, na svojoj koži osjetio je i jedan Nijemac - Christian Schmidt.
Tzv. Hrvatima ne valja ni jedan Hrvat koji nije u HDZ-u. Niti jedan nije legitiman. Koliko je to ograničeno - nevjerojatno.