Vjerujem da ćemo se složiti - bili s istoka, zapada, juga ili sjevera zemlje - da je temelj europskih integracijskih nastojanja u bogatstvu zajedničkih vrijednosti, povijesti, kulture i ideala. Unatoč suglasju zajedničkih vrijednosti i nastojanja na kojima se europska integracija treba temeljiti, oblikovati i razvijati, dvadeset godina nakon pada željezne zavjese - Berlinskog zida - ona nalijeće na prepreke koje dovode u sumnju njenu uspješnost. S vremena na vrijeme, sada sve češće, pokazuje se sumnja da se ujedinjena Europa neće oblikovati na način u kojemu će se svatko osjećati dobro - nitko potlačen, nitko zapostavljen, nitko ugrožen i nitko nesretan. I što je najvažnije - da unutar i usred integracijskog procesa neće izniknuti nova snaga koja će težiti konfrontaciji, razjedinjenju i separaciji.
Pred naletom izbjeglica s Bliskoga istoka, na granicama ujedinjene Europe pojavljuje se bodljikava žica koja podsjeća na zlosretna vremena Drugoga svjetskog rata. Grade se betonski zidovi i željezne ograde u koje svatko želi zatvoriti svoje granice i zaštiti se od novoga zajedništva. Je li mađarski predsjednik Viktor Orban mudar čovjek i odlučan državnik? Hoće li biti slavljen kao francuski general De Gaulle nakon Drugoga svjetskog rata ili će ga (moćna) mašinerija masonskih loža prikovati na stup srama i skloniti s političke scene? Predstojeća zima odgovorit će na ovo zanimljivo pitanje, pitanje koje se duboko usijeca u sudbinu ujedinjene Europe.
Malo je vremena prošlo od rušenja bipolarne podjele Europe do pojave sumnje u mogućnost dovršenja zacrtanog projekta ujedinjenja. Zašto je tako? Na ovo pitanje nije lako odgovoriti. Netko misli da je ujedinjenje različitih povijesti, tradicija i religija - tehničko pitanje koje se svodi na stvaranje različitih institucija, ministarstava, pravnih propisa i pravnog poretka. Nije to tako! Sve velike nadnacionalne države koje su se u povijesti pojavljivale, obogatile su ljudsku povijest. Za praktično ispunjenje svojih ciljeva, morale su nešto žrtvovati.
Nekada i previše!
Što su dvije vodeće europske zemlje - Njemačka i Francuska - morale „izbrisati" iz sjećanja na sukobe i nesporazume da bi preuzele lokomotivu koja staru dobru Europu vuče u zajedničko dvorište općega jedinstva i napretka?
Sigurno, previše!
To bi morao biti model za sve druge zemlje, posebno one koje u zajednicu nemaju nešto posebno unijeti. Po svome ustroju, naša zemlja čudovište je ovoga i svih minulih stoljeća; politička povijest ne poznaje zemlju ovakvog društvenog uređenja. Federacija, Republika i Distrikt svjedoče o tome da je to prostor sa stotinu mana koji treba oplemeniti i suživjeti sa zajednicom civiliziranih naroda. Ili - ostati, venuti i u jednom trenutku, nakon tisuće godina svega i svačega, nestati s povijesne scene i pridružiti se u izbjeglištvu posljednjoj kraljici Katarini Kosači.
U čemu je posebna veličina ideje europske integracije?
Prije svega, leži u uvjerenju da ona može ugušiti demone nacionalizma, osnovnog pokretača novodobnih ratova, i malim, ugroženim narodima osigurati slobodu, sigurnost, kulturnu i prosperitetnu zajednicu. Predvodnici Europske zajednice znaju da je u dvadesetom stoljeću naš kontinent tragično platio uskogrudnost i prizemnost svojih demokracija. Dva svjetska i nekoliko lokalnih ratova previše je za svako, posebno za prosvijećeno dvadeseto stoljeće.
Historia magistra vitae est
Pučka uzrečica kaže - „treća sreća".
Demokratska Europa ne može sebi dopustiti da treći put zakaže i ustukne pred novim izazovima. Ili smo
mi u zabludi?
Kako objasniti tragediju s konca prošloga stoljeća? Kako civilizirana Europa nije zaustavila ratove na prostoru Hrvatske, BiH i Kosova - ratove za koje suvremeni povjesničari kažu da su bili bestijalniji, gori i teži od svih minulih. A bilo je svakakvih! Na koncu svega, razuman čovjek mora se upitati - tko su gospodari naših života, osobnih i kolektivnih sudbina. Jesu li to izabrani predvodnici, duhovnici, znanstvenici, pjesnici, umni i razboriti ljudi ili oni koji trguju novcem i oružjem?
Neka svatko za sebe pokuša naći odgovor.
Ja znam da svaki otpor, zvao se on Al Quaida, talibani, mudžahedini, Boko Haram, ISIL, čečenski ustanici, ratuju oružjem koje ne proizvode u svojim tvornicama i svojim zemljama. Tko ih opskrbljuje suvremenijim ručnim, dalekometnim raketnim sustavima i oružjem masovnog uništenja?
Skupe su "igračke" rata.
Nema dvojbe: na sceni je borba do posljednje kapi bliskoistočne nafte, financijskog profita od prezaduženih zemalja, geostrateških pozicija i planiranog raspada drevnih država Bliskoga i Srednjeg istoka. Jesu li to poslovi samo bivše engleske kolonije - Amerike?
Ili se ovi poslovi rade u suradnji s Ujedinjenim Kraljevstvom, starom, dobrom, vještom učiteljicom? Hoće li se u sirijskoj krizi sukobiti interesi Istoka i Zapada?
Može li bliskoistočna „olimpijada" ratnih nadmetanja dovesti do globalnog sukoba i novoga svjetskog rata?
Pitanje do pitanja. Svako teže i ozbiljnije od onog prethodnog. Za vrijeme posjeta našoj zemlji papa Franjo, najveći moralni autoritet, bez zadrške reče da je rat počeo!? Bilo bi dobro kada bi procjene Njegove Svetosti, ipak, bile pogrešne.
Reciprocitet
Izbjeglička kriza zabrinula je cijeli svijet. Zabrinula parlamente ujedinjene Europe i Ujedinjenih naroda. Zabrinula je i zemlje koje su se suočile s neočekivanim priljevom nesretnih ljudi. Što učiniti s njima?
Što će učiniti zemlje koje ni o sebi same ne mogu brinuti? Prije svega, mislim na našu zemlju, susjedne Crnu Goru, Srbiju i Hrvatsku.
Iz pouzdanih izvora saznaje se da je Njemačka svoje kapije otvorila za oko 800.000 izbjeglica. Zašto? Moćno njemačko gospodarstvo koje je u velikom usponu, dojavilo je kancelarki Merkel kako mu nedostaje svježe radne snage. Baš u tome broju!
Kada se pojavila opasnost dolaska većega broja izbjeglica, i Njemačka je najavila mogućnost zatvaranja južnih granica. Još nitko nije odgovorio na pitanje što će se dogoditi ako dođe do lančanog zatvaranja državnih granica?
Ima i drugih pitanja o kojima nitko ništa nije rekao na način na koji bi trebalo progovoriti.
Istina, jedan od najuglednijih intelektualaca i najbolji poznavatelj arapske povijesti i kulture akademik Esad Duraković upozorio je na opasnost naseljavanja naše zemlje arapskim svijetom. Upozorio je na opasnost koja nas može zadesiti ako jednog dana Sarajevska županija bude većinski arapski grunt. I kolumnist Danijal Hadžović upozorava:
Arapski jezik na sarajevskim gradskim ulicama odavno je postao učestaliji od bosanskog.
U pojedinim prigradskim naseljima naš jezik se više ne može ni čuti. Naše ulice kojima su razdragano šetale kratke suknje i ljetne haljine, danas su preplavljene nikabima, kratkim hlačama i dugim bradama. Nije čudo što su novotarije s ulice zaživjele u refrenu jedne pjesme - "Kratke hlače, duga brada, kalašnjikov, ambasada".
U sredstvima javnoga informiranja iz dana dan može se slušati i čitati kako diljem Federacije ljudi iz arapskog svijeta kupuju nekretnine, grade kuće i stambene zgrade, naselja. Bliža okolica Sarajeva, Zenice, Bugojna, Bihaća (kažu i Ljubuškog!), napadnute su novim kupcima. Bogati Arapi kupuju stotine tisuća četvornih metara. Agencije i agenti za promet nekretninama imaju pune ruke posla.
Kako je ovo pitanje riješeno u našem pravnom poretku?
Zakon o stvarnim pravima u FBiH propisuje da strani državljani mogu stjecati pravo vlasništva na nekretninama (samo) pod uvjetima reciprociteta, po osnovi naslijeđa i međudržavnih ugovora.
U lipnju 2014. godine, Ministarstvo pravosuđa FBiH objavilo je popis zemalja s kojima ne postoji sporazum o reciprocitetu. Pregledom toga popisa, nisam našao da je naša zemlja zaključila takve ugovore ni s jednom zemljom iz arapskog svijeta. Ovakav način naseljavanja može biti zanimljiv, s vremenom problematičan i opasan za sudbinu Bosne i Hercegovine.
Pred najezdom arapskih kupaca, oči ne treba zatvarati.
Na povijesne izazove ne smije se odgovarati praznom retorikom i demagoškim parolama. Pogreške i propusti doći će na naplatu, danas ili sutra, ali sigurno hoće. Doći će!
