Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Nered ide dalje

25. siječnja 2021. u 10:47 0 komentara 204 prikaza
Pogledajte galeriju 1/2

Zašto, iz godine u godinu, sve više, dublje i teže, postajemo urođeničko pleme Stare dame, Europe?

Zar u ovoj zemlji nije rođen genijalni um nobelovca Vladimira Preloga, zlatno pero nobelovca Ive Andrića, božanstveni glas primadone Sene Jurinec i genijalni kist Safeta Zeca, maestra kojega službeni talijanski i vatikanski tisak krsti imenom Michelangela?

Kada jedan znanstvenik, književnik, operni i likovni umjetnik iz male, nepoznate i nemoćne zemlje pokori cijeli svijet, moramo znati da je on, kako narod voli reći, za dva koplja viši i bolji od svih Francuza, Talijana, Amerikanaca, Rusa, Nijemaca i Britanaca. Od svih! A ima ih sedam-osam milijardi što gmižu, pužu i hodaju po zemlji nebeskoj.

Zar u ovoj zemlji nije rođena i stasala cijela niska jednako velikih i svakog poštovanja dostojnih ljudi?

Zar jedna tuzlanska djevojčica, izbjegla u vihoru rata, u Austriji nije postala, zamislite, ministrica pravosuđa?

Zar ona druga, Višegrađanka, u Švedskoj nije postala ministrica kulture?

Treba li takvoj zemlji i njezinu narodu nekakav ili, bolje rečeno, svakakav visoki predstavnik u ulozi ravnatelja, skrbnika i staratelja? I, konačno, je li zemlja bogatih povijesnih naslaga od vremena veličanstvenih stećaka do ere interneta morala doživjeti ovakav ponor i poniženje?

Je li ona puštena “niz vodu” da pluta i leluja do sudnjega dana?

Jesmo li za ovakav sunovrat krivi sami mi ili je na djelu nevidljiva ruka koja, metodama kolonijalnih navika, u zemlji stvara kaos, regrutira armiju potkupljivih ministara i doministara, nositelja pravosudnih dužnosti i političkih činovnika, koja potiče razdor i sukobe, ismijava čast i dostojanstvo onih koji bi ovom kaosu željeli stati nakraj? Koji bi se željeli uspraviti i kazati: dosta je! Ne kažu stari ljudi uzalud: Bog te sačuvao tuđeg reda i uprave.

I danas se, kao i prije više stoljeća, može pametovati i postaviti pitanje: što je Bosna i Hercegovina i koji narodi u njoj žive?

Ja nemam pretenzije odgovoriti na ovo slojevito pitanje, ali znam da nijedna vanjska granica nije toliko ranjiva i teško održiva kao ona na rijeci Drini. S tom granicom, do dana današnjeg, računali su i računaju mnogi. Pretenzije se uglavnom pravdaju zemljopisnim, povijesnim, tradicijskim, religijskim i političkim, najčešće kvaziargumentima. Svatko zaboravlja da je to staro stoljetno tijesto i da ga je teško ponovno zamijesiti i, po svojoj želji, napraviti neku drugu poslasticu.

Rijeka Drina teče svojim stoljetnim koritom, a s Bikavca brda, dan i noć, odjekuje pjesma: Gledam, Drina huči, novi dan se sprema.

Najtragičnije od svega je što živimo na prostoru na kome povijest nije učiteljica i što, nakon svih nevolja i nesreća, nismo shvatili da se krvlju nikada ništa nije opralo niti prerezanim grkljanima, jamama i stratištima riješilo. Kao da je ove krajeve i ove ljude napao neki namet pa im ne da smiriti se.

Kada bi se, po starim povijesnim, zemljopisnim, religijskim i tradicijskim kriterijima preispitivale granice susjednih zemalja: Mađarske i Rumunjske, Bugarske i Makedonije, Češke i Slovačke, Austrije i Italije, tko zna gdje bi se tko našao. I u kakvoj bi novoj državi osvanuo. Cijela Europa stropoštala bi se kao kula od karata. Takve granične nesporazume ne bi smirile sve vojske ovog svijeta. Pred nama bi buknuli novi nesporazumi i dogodila se nova zla. Mudri nobelovac Ivo Andrić kaže:

“Pred nama neće niknuti cvijet ako njegovo sjeme sami nismo posijali, zalijevali ga i podizali”.

U takvim prekrajanjima naša zemlja mogla bi dobiti još jedan izlaz na more. Sutorina, prostor na jugoistoku Crne Gore, do 1947. godine – do jučer – bila je u sastavu Bosne i Hercegovine.

I što sada?

Novi pogranični sukob i novi rat?

Subotica najsjeverniji, lijep i urban grad u Srbiji, ranije u Austro-Ugarskoj Monarhiji, pa u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini, bila je važno mjesto na granici dviju velesila – Ugarske i Turske.

U pisanim dokumentima grad se prvi put spominje 1391. godine. Na prvom popisu stanovništva, koji je 1785. obavio fra Bartol Benjović, svećenik franjevačkog reda, Subotica je imala dvadeset tisuća stanovnika. Rimokatolika ili Hrvata bilo je osamnaest tisuća i dvije tisuće drugih vjera i naroda – Mađara, Srba, Rusa, Ukrajinaca i Poljaka.

Na drugom popisu stanovništva, 1869. godine, Subotica je imala pedeset i pet tisuća stanovnika. Od toga, katolika Hrvata bilo je 93%. Takva nacionalna struktura danas postoji samo u zapadnohercegovačkim općinama: Širokom Brijegu, Posušju, Grudama, Čitluku i Ljubuškom. Dakle, Subotica je u to vrijeme imala više stanovnika i više Hrvata nego današnja prijestolnica, grad Zagreb.

Slično je i s mnogim drugim primjerima.

Što sada?

Još jedan ili još nekoliko pograničnih ratova?

Kako god, za optimizam ima mjesta.

Jednoga dana u hercegovačkoj metropoli, umornoj od rata, poraća i izbornih zavrzlama, mora svanuti proljeće. U drugu polovinu 20. stoljeća Mostar je, poput uglađenoga gospodina, ušao s četiri hotela. Smješteni s desne i lijeve obale plavooke ljepotice Neretve, svaki od njih svjedočio je o vremenu nastajanja, o ugostiteljskom statusu i znamenitim gostima koji su u njemu boravili. U posljednjem ratu mostarski hoteli su porušeni. Svi do posljednjeg! Istina, gradovi se, kao i ljudi, rađaju, nastaju i nestaju. Zastrašujući su načini na koji su, s lica zemlje, uklonjeni mostarski dragulji – hoteli Ruža, Neretva, Bristol i Mostar.

Kada bi kojim slučajem uskrsnuo Miroslav Loose, graditelj i neimar, i prošetao mostarskom ulicom koja nosi ime Stjepana Radića, vjerojatno bi se u njoj želio nastaniti. I tu ostati. Prije nekoliko godina ulica je rekonstruirana, produžena i proširena. U dužini od jednog kilometra proteže se od novog, modernog hotela Mostar, prelijepe zgrade Hrvatske demokratske zajednice, do podnožja opjevanog Bijelog brijega. Ulica živi svoj urbani sklad. Srećom, pošteđena je ozbiljnijih ratnih razaranja, građevinskih zakrpa i upada graditeljske oligarhije.

Ova ulica mogla bi se nazvati Avenijom slavnih Mostaraca. Kada bi, po ugledu na više svjetskih, europskih gradova i hrvatske Opatije, netko na pločniku ostavio otiske stopala slavnih dječaka iz ulice: Ivice Ćurkovića, dvostrukog francuskog viteza časti, Dražena Dalipagića, stanovnika američke Kuće slavnih, Jadranka Topića, igrača Veleža i slavnog američkog Kosmosa, Envera Marića, vratara europske nogometne reprezentacije, Franje Džidića, najvećeg nogometnog talenta, uz Duška Bajevića, Franju Vladića, Blaža Sliškovića i Jasnu Merdan, bila bi to turistička zanimljivost ravna Starom gradu i Starom mostu. Ne vjerujem da će se ovakve sportske megaveličine u Mostaru ikada više roditi. Zato novom Gradskom vijeću prepuštam ideju otiska stopala domaćih i svjetskih sportskih megazvijezda.

Kada bi graditelj Loose prošetao drugom ulicom koja nosi ime kralja Zvonimira, pa preko glavne gradske šetnice došao do središnjeg trga – Musale, vjerojatno bi istog časa poželio vratiti se odakle je i došao. Njegova ljubav prema urbanom redu ne bi mogla izdržati susret sa zakrpama načičkanim uz nogostupe, posrnulom zgradom Privredne banke, zapuštenim prostorom restorana Janje i Petica, urarske radnje obitelji Benco, zlatarne Celje i gradske ljekarne. Prostor u središtu grada, na glavnoj šetnici, pretvoren je u javni kontejner u kojem je nabacano smeće, obuća, odjeća, u kojemu mačke i psi lutalice stanuju kao u svome gradskom utočištu.

Na glavnome gradskom trgu Musali, 25 godina obnavlja se hotel Neretva, nekadašnji ponos grada. Lijepo je doći u Sarajevo i vidjeti uredno popločane ulice, obnovljene fasade i lanac novih hotela kojih se ne bi posramila nijedna europska metropola. Što se događa s Mostarom, zemljopisnim, povijesnim, gospodarskim, duhovnim i političkim središtem Hercegovine?

Hoće li novo Gradsko vijeće s urbanog ljepotana skinuti luđačku košulju i odložiti još luđi, nametnuti Statut?

Nakon dvanaest godina iznad planine Velež oglasilo se izborno sunce.

Grad se nadao da će biti otkopčana luđačka košulja i da će prodisati punim plućima. Po svemu sudeći, bila je to još jedna zabluda. Ovdje ne pomaže ni apoteka – kako pjeva jedna vesela poskočica.

Cijeli državni i međunarodni aparat spotaknuo se u Travniku, a još više i bolnije u Mostaru.

U vezirskom gradu Travniku izbori su održani prije dva mjeseca. Nakon smrti izbornog pobjednika, protivno zakonu i zdravoj ljudskoj logici, mandat nije preuzeo, po najvećem broju osvojenih glasova, drugi kandidat. Kao da su za njega glasovali izvanzemaljci, migranti i stranci, a ne Travničani. A on je potomak prosvijećene travničke obitelji, doktor ekonomskih znanosti i u punoj životnoj snazi. Na ovakav način samo se potiču nove napetosti i nesporazumi koji bujaju i čekaju trenutak da ponovno progovore.

Nakon dugih dvanaest godina održani su izbori u hercegovačkoj metropoli. Glasački listići su prebrojani. Glasačke kutije su zatvorene. Nadležna tužiteljstva zasuta su kaznenim prijavama zbog uočenih propusta, krađa i izbornih nepodopština.

Jadu kraja nema!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.