Naslovnica Kolumne

Marijan

18. veljače 2018. u 07:35 0 komentara 247 prikaza

Svaki dan ima svoja razdoblja. U tim razdobljima postoji vrijeme kada se samo najbliži i najdraži mogu pozvati i nešto im priopćiti. Ili ih nešto upitati.

Kada se poziv oglasi u kasne noćne ili rane jutarnje sate, neće stići dobre vijesti.

U nedjelju, 28. siječnja, tek što je dan počeo svitati, zazvonio je mobilni telefon.

Prepoznao sam glas s druge strane. Bio je kratak, tužan i odsječan.

- Jeste li čuli, Josipe?

- Što se dogodilo, draga Biserka? - upitah.

- Umro je naš Marijan.

Muk!

Kada čovjek s naših prostora čuje riječ “Marjan”, podsvijest ga može odvesti do brda koje se ponosno izdiže iznad Splita i koje ga, zajedno s Mosorom i Kozjakom, kao čarobnu mediteransku školjku, čuva od bure, nevere, levanta i tramontane.

Od svega što mu neugodnost može donijeti.

Može ga podsjetiti i na pučku veselicu, staru dalmatinsku pjesmu, koja se na svečanim, veselim i drugim prigodama može čuti: “Marjane, Marjane, ća barjak ne viješ…”.

Ta riječ vraća me četrdesetak godina unatrag. Vraća me u vrijeme kada sam sreo i upoznao nešto mlađega kolegu Marijana Hanžekovića.

Ovu kolumnu pišem na početku godine koja će trajno ostati u sjećanju jer je iz ruku velikog odvjetnika, humanista, kolekcionara umjetnina i svega što je lijepo, istrgnula barjak hrvatskog odvjetništva. Prerano, zaista prerano!

Otišao je Marijan, a mi smo ostali.

Tko je na gubitku, a tko na dobitku? Pitanje je teološke naravi.

Odmaknut ću se!

Znam da je otišao aristokrat duha i pravde kojega više ne dotiču zemaljske patnje, društvene i sudske nepravde. Ostali smo mi koje razdire bol zbog gubitka iznimnog kolege, stvaralačke osobnosti koja je obilježila nas i naše vrijeme.

Jedan i drugi osjećaj stapaju se u dostojanstvenu tišinu. Iza te tišine ostaje ponos da smo, u nevremenu našega vremena, živjeli i prijateljevali s čovjekom koji je izrastao u veliko razgranato stablo.

U svakome životu, osobito duljem ili onom najduljem, mora biti teških i bolnih trenutaka. Patnje i bolesti.

- Svaki je život nepronicljiva tajna; naoko svakom očita, ipak, zastrta velom tajnosti - piše Ivo Andrić.

Na život Marijana Hanžekovića pokucala je kancerogena bolest. Dijagnoza nije bila ohrabrujuća. Unatoč svemu, Marijan je znao govoriti da je život lijep, da ima smisao i da je dostojan divljenja.

Život, zaista, nadvisuje sve.

Sve što je bolno i neugodno, ostaje u sjeni raširenih krila života. I nade kojoj ne smije biti kraj. Ni nakon samog kraja!

Zemlja je smrtnim sjemenom posijana.

Ali smrti, zapravo, nema.

I nema kraja.

Smrću je samo obasjana staza uspona

Od gnijezda do zvijezda... - pjeva veliki Mak Dizdar.

Na novoj stazi uspona do zvijezda, kolega Marijan će razviti barjak uzvišena poziva i čekati da se ponovno okupimo oko stola. Kao nekad. U Zagrebu. U Koturaškoj ulici, na broju 33.

S Marijanom Hanžekovićem surađivao sam do posljednjeg dana njegova života.

U uredu su još otvoreni predmeti koje treba riješiti s njegovim suradnicima. Nikada, u kolegijalnom i prijateljskom razgovoru, nisam osjetio ništa osim skromnosti i urođene plemenitosti. Nikada i nikome nije govorio da je potomak slavne zagrebačke obitelji.

Da mu je pradjed bio ban, djed rektor, majka liječnica, a otac sveučilišni profesor, tajnik Vlatka Mačeka i prvi ministar financija u Vladi Republike Hrvatske.

Bio je blizak sportu, ali nikada nije govorio da veliki atletski memorijal nosi ime njegove obitelji.

Rado je pričao o studentskim danima.

O tomu kako je na Zagrebačkom velesajmu radio kao noćni čuvar i vozač. I bio sretan!

U ovakvim trenucima svakome čovjeku, nekom manje, nekome više, kroz glavu prođu sjećanja na čovjeka koji je otišao s ovoga svijeta…

Evo nekoliko dragih sjećanja.

U kolovozu 2007. godine bio sam gost Dubrovačkih ljetnih igara. U predvečerje sam u gradskoj luci sreo kolegu Marijana.

Brodom smo pošli na Lokrum, na ambijentalnu kazališnu predstavu. Vozili smo se na odlasku i povratku te bili na predstavi. Pričao je da je na odmoru, da je brodom doplovio i zastao pogledati predstavu. I ništa više.

U poslijepodnevnim satima, idućega dana, našao sam se na kavi s Ivom Prlenderom, intendantom Dubrovačkih ljetnih igara.

U razgovoru sam doznao kako je Marijan došao kako bi Dubrovačkim ljetnim igrama uručio dar. Nov i skupocjen glasovir prestižne marke Steinway.

Nije pristojno pisati o tome koliko ta glazbena igračka vrijedi.

O tome događaju nikome nije govorio. Dubrovački dnevnik, radio i televizija nisu napisali ni izgovorili ni jednu jedinu riječ.

Intendant Prlender rekao mi je da je Marijan zamolio da se na glasoviru, na nekom odgovarajućem mjestu, postavi metalna pločica na kojoj će pisati da je to njegov dar Dubrovačkim ljetnim igrama. To, i ništa više! Skromnost koja krasi posebne, posvećene ljude.

Osnivao je klubove i potpomagao brojne udruge. Skupljao je umjetnine i utemeljio likovnu galeriju Hanžeković.

U toj galeriji ima se što vidjeti. Hrvatsku odvjetničku komoru predvodio je od 2000. do 2006. godine. Poslije je bio njezin rizničar. Bio je vojnik svoga poziva i svoje Komore.

Prije tridesetak godina mlada i darovita zagrebačka odvjetnica odlučila je zatvoriti vrata svog ureda i posvetiti se hrvatskom odvjetništvu.

Odlučila je posvetiti se svakome odvjetniku i podizati Komoru na drugi način. Naravno, riječ je o gospođi Biserki Barac, neponovljivoj osobi u povijesti hrvatskog odvjetništva. Osobi koja je postala simbol i zaštitni znak jednog poziva.

U rujnu 2016. godine sreli smo se u Ljubljani na obilježavanju Dana slovenskog odvjetništva. U svečanoj dvorani Cankarjeva doma sjedili smo zajedno. Jedno do drugoga.

Miha Kozinc, glasoviti ljubljanski odvjetnik i bivši slovenski ministar pravosuđa, bio je laureat. Primao je Veliku povelju za životno djelo u profesiji. U karijeri i životu svakoga odvjetnika to je poseban događaj.

Događaj kada se njegova karijera uzdiže na oltar profesije.

Nakon što je Roman Zavoršek, predsjednik Odvjetničke zbornice, predao Veliku plaketu, po protokolu i običaju, govorio je slavljenik. Bile su to birane riječi. Pažljivo sam ih slušao.

U jednome trenu Miha je zastao. Pogledom je po dvorani nešto provjeravao, a potom kazao:

- Ovoga časa primijetio sam da se u dvorani nalazi gospođa Biserka Barac. Sretan sam što je vidim i srdačno je pozdravljam.

Dvoranom se prolomio pljesak.

Kada je, prije nekoliko godina, na vrata Biserke Barac pokucala ozbiljna bolest, kao brižan kolega oglasio se Marijan Hanžeković. Biserka to s ponosom priča i ponavlja.

Rekao je:

- Biserka, provjerite koja vam klinika u zemlji ili vani najviše može pomoći. Troškovi liječenja briga su moga ureda.

U sveopćoj pomrčini naših dana, kada su mnoge stvari pošle pogrešnim putem, potaknut domoljubnim namjerama, pokušao se ogledati u političkim vodama. Na upite iznenađene javnosti, odgovarao je:

- Meni politika ne može ponuditi ništa što već nemam i što svojim radom nisam ostvario. Želim pomoći! Politika, posebice ona koja se spotiče o desne i lijeve hridi, mene ne zanima. Bila je to kratka životna epizoda.

U posljednje vrijeme na ovoga iznimnog čovjeka, na aristokrata duha i pravde, obrušila se neodgovorna javnost.

On je odvjetnik koji provodi izvršne postupke.

- On je kralj ovrha koji zarađuje novac na ljudskim nevoljama - govorilo se na svim stranama.

Nitko ne govori o tome da se takvi postupci vode u svakoj državi na ovome svijetu.

Nitko ne govori da ove poslove rade svi odvjetnici i pravnici u službama različitih poduzeća i ustanova. Naravno, radit će ih i nakon odlaska Marijana Hanžekovića. Radit će ih samo protiv onih koji ne ispunjavaju svoje društvene obveze.

Nitko ne govori o tome da su dvije stotine ljudi u uredu Marijana Hanžekovića našle svoj dom.

Da uredno primaju plaće i da im se uplaćuju doprinosi za zdravstveno i mirovinsko osiguranje.

Nitko ne govori ni o tome koliko je u državni proračun uplatio po osnovi poreznih obveza.

I, konačno, koliko je svojim radom pridonio normalnom funkcioniranju jednoga okvira koji se državom zove.

U našem društvu vlada poremećenost i sloboda govora koju je teško razumjeti. Još teže prihvatiti. Tako na vijest o smrti Marijana Hanžekovića jedno saborsko nedonošče reče:

- Naravno da sam sretan što je umro! Gad jedan, tužio me je!

Sretan će biti trenutak kada u saborskim klupama ne bude mjesta za takve zastupničke spodobe.

Komemoracija u Hrvatskoj odvjetničkoj komori kazala je sve. Biranim riječima govorio akademik Zvonko Kusić, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. I mnogi drugi. Zapravo - svi.

E, bilo bi lijepo kada bi bilo onako kako pjeva pjesnik Eliot: - U mome početku je moj kraj, u mom svršetku je moj početak…

Kada bi na nebu postojalo privatno vlasništvo, znam, ne bi to bilo kraljevstvo Božje. Ipak, kada bih mogao, s radošću bih otkinuo jedan komadić i predao ga na upravu kolegi Marijanu.

Da gore, na nebeskim prostranstvima, predstavi svoju savršenost onakvu kakvu je ostvario u svome odvjetničkom uredu i svom životu.

Na našem posljednjem susretu, na Danima hrvatskog odvjetništva, dogovarao sam s Marijanom njegov dolazak u Mostar. On se nije dogodio.

Zato mu sada, s obala smaragdne ljepotice Neretve, mašem i pozdravljam ga grančicom opjevana mostarskog behara.

Odmaraj se u svojoj zemlji koja ti je rastvorila krila. A mi, tvoji politeovci, ostajemo ponosni jer smo lijepe dane naših života proveli s tobom i tvojom plemenitom, aristokratskom dušom.•

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.