Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Kada se Kaligula odlučio na rekonstrukciju vlasti, za konzula je imenovao konja. Zar je to doista najgore kadrovsko rješenje ikad?!

09. svibnja 2022. u 15:03 0 komentara 101 prikaza

Kada se odlučio na kadrovsku rekonstrukciju svoje administracije, Kaligula je konzulom imenovao konja. I premda je Cioran više nego duhovito upitao nije li to imenovanje bilo tek dobro poznavanje ljudi, Kaligulino kadrovsko rješenje ostalo je najspornijim u povijesti. No je li doista tako? Može li konj na bilo kojem mjestu unutar upravljačkog aparata učiniti više štete od čovjeka? Pokrenuti rat, ukrasti novac, smišljati maliciozna podmetanja interesno suprotstavljenima u političkoj ergeli, pojesti tuđe sijeno? Uostalom, odakle nam pravo smatrati uvredom vladavinu konja nakon svih onih kojima smo pustili da nad nama vladaju. Kaligulin oblik demokratskog centralizma i suvremeni model centralne demokratiziranosti napravio je pomak u formi, ali ne i u sadržaju, jer mi se i dalje nađemo uvrijeđenima ako bilo koja životinja istakne pravo ili ambiciju da vlada. Orwel je u sam vrh egzekutive kandidirao svinje, a konja je utisnuo u sloj neodmjereno eksploatiranih nesvjesnika što se do iznemoglosti i bez pitanja žrtvuju za "našu stvar" i svojim radom pokrivaju tuđe greške. Kaligula vjerojatno nije čitao "Životinjsku farmu", iako to prema kršćanskoj dijalektici ne bi trebalo biti posve nemoguće, ali Eric Blair je sasvim sigurno znao za Kaligulino administrativno rješenje koje se reflektira iz careva stava da ako su mu u vlasti ionako svinje, onda može biti mjesta i za konja. Bi li, po toj logici, u svijetu oktroirane demokracije na nekoj od lista bila valjana kandidatura konja? Teško. Čovjek si ne želi priznati istinu o svojoj pravoj prirodi, a ljudi kao vrsta o sebi misle bolje no što zaslužuju. Da doista postoje kriteriji kvalitete i znanja, da se oni poštuju kao mjerilo u preuzimanju odgovornosti pri rukovođenju i upravljanju resursima, koliko bi mjesta nakon diferencijacije animalističkim modelom ostalo prazno? U poduzećima, političkim strukturama, u vlasti, u administraciji, u servisima! Kakva bi to kolosalna čistka bila. Ali zaboravite na to. Živimo u svijetu koji je odgovornost oblikovao kao kastinsku supstancu, a ne kao relevantno mjerilo stvarnog pojedinačnog doprinosa nekoga tko zauzima određenu poziciju. Što je pozicija viša, to je, prorporcionalno, odgovornost manja. Pogotovo u korporativnom svijetu. Većina nas snosila je posljedice katastrofalnih odluka koje su donosili moronski zli neznalice na šefovskim pozicijama, jer kada se pokazalo koliko su maloumni bili potezi što su ih vukli i koliku su materijalnu katastrofu priskrbili firmi, teret sanacije pao je na radnika. Umjesto otkaza i pravnog gonjenja, ako su postojali elementi, te bi aveti bile nagrađene novim pozicijama, često još unosnijim, zato što iznad njih stoje još gori maloumnici koji bi priznajući njihovu, razotkrili supstancu osobne gluposti i kapitalističke pokvarenosti. Samo kako pokriti nastali gubitak, a mora ga se pokriti? Lako, otpuštajte radnike. U onom najužem kontekstu pojedinačne sudbine milijuna postale su igračkom u rukama degeneriranih, beskrupuloznih pljačkaša, a da bi se to postiglo, u najširem kontekstu započeo je proces u kojem su "elite krenule s ukidanjem bazičnih zakona", zbog čega je postalo ne samo moguće nego i poželjno kao fundamentalno pravilo da se "bogatstvo ne stvara, nego se otima". Kroz "asimetriju informacija", pri čemu mediji ne postaju samo konstitutivni elementi dezinformiranja i ovladavanja, nego i presudna sredstva zabave i zaborava, banalnosti i otupljivanja, disparitet odnosa onih koji raspolažu s važnom informacijom i onih kojima je točnost dosadna, postaje sastojak ekonomije moći. Tako nastaju oni koji si tepaju da su elite, a u stvari su oni za koje je konj kao konzul istinsko visočanstvo morala i digniteta, pa bi zbog toga imenovanje konja za konzula ili nekog sličnog vrhovnika sada predstavljalo stvarnu uvredu za – konja. Kad budale vladaju, pametni sade ruže, mudrovali su Kinezi pa rekoh, valjda oni znaju, kad ih ima debelo preko milijarde i još rastu. Nas je debelo manje od četiri milijuna, a i dalje padamo što pretpostavlja da bi ova država u rezultanti već trebala izgledati kao idilični ružičnjak. Doduše, ni med cvetjem ni pravice... E, moj Krleža, izmislio si novi jezik da bi opisao muke naroda koji ih sam sebi ne želi priznati. Jer unatoč naslovu ove rubrike treba pošteno obznaniti poraz – sve što vidite oko sebe i svakoga koga vidite, uključujući vlastiti odraz u nekom prozoru ili izlogu, postalo je roba. Čak i ljudska prava. Ne vjerujete? Onda probajte ovako; stanovanje je jedno od temeljnih ljudskih prava. Potvrđuju li to cijene kvadrata stana, uvjeti najma, raspodjele vlasništva nad nekretninama, deložacije zbog neplaćenih obveza koje je ionako nemoguće otplatiti, rastuće beskućništvo? Stan odavno nije vaše temeljno pravo nego luksuz i manifestacija statusa pokondirenog razbojstva koje se zgrozi pri svakoj pomisli da bi njegove kreativne sposobnosti netko mogao usporediti s neokaljanom konjskom snagom. Stanovanje je izraz moći, to je kvadratura hijerarhijske okupacije bogatstva koje nastaje otimačinom. Toliko smo se 90-ih zgražali nad društvenim vlasništvom da smo ga što prije morali redistribuirati u ruke privatnih otimača nacionalnog kovčega da nas ne opterećuje struktura onoga čime smo mogli raspolagati da je konj postao konzul. Kako je stanovanje postalo robom, a ne pravom, tako će uskoro isti princip odrediti do kraja i zdravstvo, školstvo, hranu, higijenu. Ako se svijet ne promijeni, ako se model svijeta ne promijeni, biti zdrav, sit, pismen i čist također će postati senzacijama statusa. Redovi za preglede u državnim bolnicama bajpasirati se mogu ekspresnim primanjem u privatnim klinikama, jasno, uz pravičnu materijalnu naknadu koja uopće ne uvažava činjenicu da iz plaća izdvajate za zdravstvo do kojeg gotovo i ne možete doprijeti. To je, vjerojatno, između ostalog potaknulo Roberta Saviana, čuvenog i čuvanog autora "Gomore", da postavi pitanje kako je moguće da u Italiji radnik plaća 60 posto poreza, a multinacionalna kompanija četiri posto. Možda si je tim pitanjem Saviano dodatno zacementirao izlaz iz bunkera u kojem ga skrivaju zbog prijetnji mafije, samo što je uopće mafija i kako je definirati u odnosu prema otimačni temeljenoj na dokinutim bazičnim zakonima. Zbog svega toga, prije no što osudite Kaligulu kao luđaka i izopačenu osobu koja se usudila vlast svesti na štalu, prije no što pročitate Ciorana ili Orwela, prije no što pročitate ili gledate "Gomoru" i prije no što se pomirite sa životom u kojem vaša osnovna prava postaju poligoni za bogaćenje uskog sloja "merdera i falšpilera" zapitajte se biste li ipak umjesto lažne rekonstrukcije vlasti trebali – potpunu rekonstrukciju društva.

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.